Dragi moj božanski supruže, vjerujem da se upravo sada obilno gostiš sa svojim božanskim ocem, Julijem Cezarom, te ostalom ekipom bogova i naših slavnih predaka. Sigurno ti ne pada na pamet što se događa u tvom, u mramor odjevenom, Rimu. Nitko ti niti ne zamjera. Zaslužio si tu vječnu bezbrižnost, uživanje, odmor i razbibrigu nakon […]
Vapaj očajne carice Read More »
Asteci, poznati i kao mezoamerički narod Sunca, posljednje je od “sedam barbarskih plemena Chichimeka.“ Na povijesnu scenu stupaju u 12. stoljeću, kada su nakon stogodišnjeg lutanja, noseći sa sobom samo drveni kip boga Huitzilopochija (boga rata i sunca), napokon pronašli idealno mjesto za izgradnju svoje prijestolnice. Podigli su veličanstveni Tenochtitlan (današnji Mexico City, glavni grad
Tlaquetzalli – astečka “fina” čokolada Read More »
Dragi moj sine, ove godine sam ti odlučila napisati božićnu priču kako bi zauvijek ostala sačuvana, da je uzmeš u ruke i pročitaš kada ja možda neću moći iznova ti je ispričati. Još si mali i vjerojatno nećeš puno toga razumjeti. No kako će vrijeme prolaziti, a ti stasati u naočitog mladića i kasnije u
Božićno pismo malom zlatu Read More »
Julija, punog imena Julia Augusti filia, bila je jedina biološka kći prvog rimskog cara Augusta (punog imena Gaj Julije Cezar Oktavijan August) i njegove druge žene Skribonije te pripadnica prve carske Julijevsko-klaudijevske dinastije. Rođena je na dan razvoda svojih roditelja. Izvori kažu da je majku upoznala tek u zrelim godinama. August je preuzeo brigu za
Julia, kćer cara Augusta Read More »
Ljubljeni moj Petre, već danima ležim nepomično u ovom prostom samostanskom krevetu. Pokušavam se ustati, ali ne mogu pomaknuti niti jedan centimetar svoga tijela. No dobro čujem i jasno vidim. Vidim samilosne poglede sestara dominikanki koje brinu o meni. Čujem njihova šuškanja po hodnicima da mi je kraj blizu. Jutros me je posjetio i svećenik.
Posljednje misli zrinsko-frankopanske urotnice Read More »
Već danima ležim nepomično u krevetu u jednom znoju s visokom vrućicom i bolnim kašljem. Moje dvadesetdevetogodišnje tijelo nije ostalo imuno na epidemiju malih boginja. Osjećam da mi je kraj blizu. Naviru mi sjećanja, često u naletu bunila, pa nisam sigurna jesam li ih zaista proživjela ili su samo plod moje mašte. Sa smiješkom na
Posljednje misli meksičke konkvistadorice Read More »
Riječ je o običaju čuvanja vinograda od kradljivaca, ptica i drugih životinja u vrijeme dozrijevanja grožđa pa sve do berbe (kraj srpnja – sredina rujna). Svoje korijene vuče još iz doba velikih vlastelinstava, a sam naziv običaja izveden je od riječi pudati, odnosno tjerati i plašiti. Ova tradicija njegovala se u raznim hrvatskim krajevima: Drnišu
„Pudarice ne pudaru grožđe, već pudaru da se nabećaru!“ Read More »
„Ja sam Kaipamau, Egipćanka. Moja ka (prva duša) već tisućljećima živi u Ozirisovom kraljevstvu – mjestu sreće, ljubavi, blagostanja i zabave s božanstvima poput Horusa, Izide, Neftis i ostalih. Mjesto kod Ozirisa zaslužila sam za svoga zemaljskog života. Nakon smrti tijela, moje ib (srce) uspješno je prošlo Sud pravde. Bilo je lakše od ma’at (pera
Sjećanje jedne Egipćanke Read More »
Kasno proljetno zagrebačko popodne… Galerija Klovićevi dvori… Izložba “Korijeni i krila. Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču, 1893. – 1903.” Svaka Bukovčeva izložena majstorija izazvala je u meni nevjerojatno divljenje i ushićenje, radost što je naša lijepa Hrvatska iznjedrila takvog likovnog genija… Sve do njezinog portreta… Gledam u sliku; žena kao da se nalazi
Žena sa sjajem u očima Read More »
Kao osobi koja preferira drevna antička vremena, uvijek mi je najdraži dio nekog muzeja antički postav (naravno, ako ga muzej ima u svom sastavu). Jedan od najdraža tri muzeja (ako ne i najdraži) svakako mi je Arheološki muzej Zagreb. Unutar njegovog antičkog dijela uvijek se osjećam “kao doma”. Od kada sam prvi put kročila u
