Posljednje misli zrinsko-frankopanske urotnice

Ljubljeni moj Petre, već danima ležim nepomično u ovom prostom samostanskom krevetu. Pokušavam se ustati, ali ne mogu pomaknuti niti jedan centimetar svoga tijela. No dobro čujem i jasno vidim. Vidim samilosne poglede sestara dominikanki koje brinu o meni. Čujem njihova šuškanja po hodnicima da mi je kraj blizu.

Jutros me je posjetio i svećenik. Dao mi je posljednje Kristovo pomazanje da bi mi Svevišnji oprostio počinjene grijehe i primio me u Svoje Vječno Naručje. U svećenikovim očima kao da vidim neizgovorene riječi: “Jadna žena. Usmrtit će je njezin pomračeni um. Nije smjela sudjelovati u uroti protiv cara. Ženi nije mjesto u politici i ratovima.”

Ali, najdraži moj Petre, što sam trebala? Sjediti prekriženih ruku i dopustiti da nam propadne dugo planirana urota protiv cara dok se ti boriš za bolju budućnost naše Hrvatske protiv Osmanlija? Ne podupirati te i zatvoriti se u naš dvorac u Ozlju? Ne iskoristiti svoje pregovaračke sposobnosti i ne pokušati dovesti pomoć iz Mletačke Republike, Francuske i Poljske?

Ne, dragi moj. Znaš od prvog trenutka kada si me ugledao da nisam takva žena, da odbijam biti pasivan promatrač povijesti. Ne pristajem biti ženom čiji je glavni djelokrug kućanstvo. Onom ženom koja ne iskorištava svoje sposobnosti i svoju Bogom danu pamet!

Voljeni moj, znam da me samo radi mojeg burnog života ne prozivaju ludom. Zar sam skrenula jer te i dalje vidim i osjećam? Jer mi i dalje svaku večer dolaziš u ovu samostansku postelju u kojoj utonemo u san zagrljeni, kao nekada u našem Ozlju?

Možda su u pravu. Odbijam prihvatiti tvoju smrt još od kada sam se teškim mukama uspjela dočepati tvojeg pisma, tvojih posljednjih riječi upućenih meni netom prije tvoga smaknuća.

Napisao si mi: “Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati.” Kako da se, ljubljeni moj, ne žalostim? Oduzeli su mi te. Ne mogu te prežaliti. Izjeda me velika krivnja da sam kriva za tvoju smrt. Da ti nisam bacila bubu u uho da se trebamo riješiti carske vlasti, osnovati samostalnu Hrvatsku, bio bi još uvijek živ. Živjeli bismo bezbrižno u našem prekrasnom Ozlju, te zajedničkim snagama odgajali našu djecu.

Ali, znaš i sam, Petre, da mi je jezik uvijek bio brži od pameti. Da sam nemirnog i ambicioznog duha. Nisam mogla pristati na miran život dok je naš narod u teškim mukama. Nisam te mogla pustiti samog da se boriš, kao što te i sada odbijam pustiti. Sam si mi napisao u pismu da se ne žalostim “ar je to tak moralo biti.” Čekaš me!

Nećeš me morati dugo čekati. Ova tuga će me otjerati u grob. Nikakva bolest, a još manje starost. Umrijet ću od žaljenja za tobom i čežnje za tvojim zagrljajima. Kako sam se samo sigurno osjećaja na tvojim njedrima. Tijelo mi je toliko drhtalo od uzbuđenja kada si me samo nevino poljubio u čelo. Radi tvojih toplih i plahih očiju sa sjajem većim od sjaja zvijezde Danice, osjećala sam da mogu sve! Pomicati gore i planine.

Ah, kako smo se samo voljeli!

Znala sam da si moj čitav svijet od kad su nam se pogledi prvi put spojili, one sparne ljetne večeri kada sam s ocem došla na vaš ljetni festival u Ozlju. Bili smo jako mladi. Ti srčan i ponosan mladić od 20 godina, a ja buntovno i znanja željno djevojče od 15 godina. Sjećaš li se onih naših tajnih sastanaka u tvojoj palači? U onoj zaključanoj sobici i tajnim prolazima? Satima smo znali samo razgovarati u tim skrivenim kutcima Ozlja. A sjećaš li se naših šuljanja u knjižnicu crkve sv. Vida? Čeprkanja po starim spisima na glagoljici?

Naši očevi nisu ni slutili kolika se ljubav rađa njima iza leđa, u vremenima kad su vodili žestoke političko-vojne rasprave. Vječna ljubav o kojoj će, sigurna sam, nastati legende, pisati se pjesme i romani, nastati brojna umjetnička djela.

Svi moji najsretniji životni trenuci povezani su s tobom. Kada mi je otac obznanio da me zaručio za tvoju malenkost, mislila sam da sanjam. Snovi su postali java onoga dana kad sam ti se pred Svevišnjim zavjetovala na vječnu ljubav.

Sjećaš li se, dušo moja, tog sudbonosnog 27. listopada 1641. godine? Naše vjenčanje kao da je bilo jučer. Bilo je to slavlje kakvo okolica nije vidjela desetljećima. Kako i ne bi? Trajalo je danima, prvo u očevoj rezidenciji, zatim u našem obiteljskom gnijezdu u Ozlju.

Koliko li se samo hrane i pića poslužilo. Sjećam se mirisa svih tih silnih delicija, a u ustima opojnih kapljica najskupljeg vina koje su naši očevi dopremili na našu svadbu. I dalje se ne mogu riješiti trnaca u nogama od neiscrpnog plesa do ranih jutarnjih sati. Još uvijek na svojoj koži osjećam poglede odobrenja našeg braka svih onih silnih gostiju plemenitaške krvi, ali i običnih ljudi i kmetova.

Milo mi je oko srca svaki put kad se sjetim toga dana. Dugo sam vjerovala da ne mogu biti sretnija nego tada. A onda su došli na svijet plodovi naše bezvremenske ljubavi, naša predivna djeca Ivan Antun Baltazar, Jelena, Judita Petronela i Aurora Veronika.

U svakome od njih vidim djelić tebe. Ivan je naočit mladić ponosna srca, baš poput tebe u mladosti. Jelena je neustrašiva i buntovna mlada djevojka bez dlake na jeziku. Često mi zadaje glavobolju svojim prkosom, ali sve joj opraštam kao što sam i tebi. Judita ima tvoj plahi pogled i predivne jamice na obrazima. Aurora je još dijete, no čestite i pobožne duše.

Sa suzom u oku sjećam se njihova sretna djetinjstva u Ozlju. Njihova neumorna trčkaranja po livadi. Svake ubrane tratinčice ili veselja kada su svojim malim ručicama ubrali sočne trešnje i mirisne jabuke iz našeg voćnjaka. Kako su se samo nestašno sakrivali po najzabačenijim kutcima našega doma.

Priznajem, nekada me uhvatila panika kada ih nismo mogli pronaći satima. Često pomislim da su bili lukaviji  od nas, da su poznavali predjele dvorca o kojima mi nismo ni slutili da postoje. A tek njihovi zarazni osmjesi, oni od kojih je podrhtavao cijeli Ozalj! Divna djeca, uvijek poslušna, svako na svoj način drugačiji. A opet naše slike i prilike!

Ah, pripremili smo im trnoviti životni put. Nose križ djece urotnika protiv carskog prijestolja, no ne bojim se da neće uspjeti. Sigurna sam da će se izboriti za svoju budućnost. Ipak su oni naša nemirna krv. Kad već mi ne možemo, Bog će ih čuvati i usmjeravati ih. Naučili smo ih da se uzdaju u Njegovu Milost.

Ponovno mi kroz misli prolazi tvoje pismo, dragi moj. Tvoje riječi: “ako sem te v čemu zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi.” Što da ti oprostim, Petre? Tvoju ljubav prema domovini? Tvoju hrabrost i poniznost koji su te vukli ka boljem sutra? Tvoju odlučnost da ostaneš vjeran samom sebi, bez obzira na cijenu? Nemam ti što oprostiti, već se ponosim jer si vječni idealist, ratnik za bolju budućnost svoje obitelji i svoje lijepe Hrvatske.

Prije bi ti trebao oprostiti meni. Oprosti mi jer ti nisam još više pokazivala koliko te volim svojim nježnim poljupcima i ohrabrujućim zagrljajima. Trebala sam češće narediti slugama da pripreme tvoj omiljeni srneći gulaš i donesu ti ga u postelju za lijenih dana. Zaslužio si i češće zabave i festivale u tvoju čast.  Mogla sam te više oplemenjivati molitvama čitajući svoj Putni tovaruš.

Oprosti mi jer nisam sjela na konja, uzela mač u ruke i borila se s tobom  rame uz rame protiv Osmanlija. Trebala sam srčanije braniti naš predivni dom u Ozlju. Nisam uspjela. Uhvatili su me, a naš su Ozalj opustošili i opljačkali. Najviše žalim jer nisam bila uz tebe kada su te uhvatili i odveli u pritvor.

Opraštaš mi, zar ne? Naravno da mi opraštaš. Beskrajno me i bezuvjetno voliš. Dokazuješ mi oprost time što mi i dalje dolaziš svaku večer u postelju, gdje zaspimo držeći se za ruke nakon blagog poljupca. U snovima svaku večer ponovno proživljavamo naš zajednički život u Ozlju. Buran, napet, trnovit, ali obavijen šalom bezvremenske ljubavi, žrtve i vjernosti.

Duša mi je napokon spokojna. Pomirila sam se sama sa sobom.

Petre, što se događa?

Osjećam da se trese tlo ispod moje postelje. S prozora dopire nevjerojatno blještava svjetlost. Kroz maglu vidim nekakve obrise. Sve više mi se približava nekakav ponosni muški lik. Vidim…

Tebe! Danas si uranio, sunce još nije sakrilo svoje tople zrake.

Zar si me se toliko zaželio? Nešto je drugačije nego inače. Osjećam opojan miris, šumi mi u ušima, znoje mi se dlanovi, srce mi brže lupa…

Napokon shvaćam!

Čekaš me raširenih ruku. Dozivaš me nježnim šaptom i onim istim nevinim pogledom kao onda kada smo se prvi put sreli. Zoveš me da ti se pridružim u Božjem kraljevstvu.

Dolazim!

Ja, Katarina Zrinski, rođena Frankopan, nekadašnja hrvatska banica, autorica Putnog tovaruša i nekolicine pjesama, urotnica protiv Habsburgovaca, pregovarateljica s Mlečanima, Francuzima i Poljacima, sestra Frana Krste Frankopana, majka Ivana IV. Antuna Baltazara, Jelene, Judite Petronele i Aurore Veronike, spremna sam napokon napustiti ovaj surovi svijet.

Jer svijet je surov bez tebe, Petre! Sklapam svoje oči posljednji put i predajem ti svoju dušu. Svevišnji je čuo tvoju molitvu. Ponovno smo “naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne.” Volim te zauvijek!

Sviđaju vam se ovakvi tekstovi? Zavirite u našu Povijesnu ispovjedaonicu i pronađite ih još!