Vapaj očajne carice

Dragi moj božanski supruže, 

vjerujem da se upravo sada obilno gostiš sa svojim božanskim ocem, Julijem Cezarom, te ostalom ekipom bogova i naših slavnih predaka. Sigurno ti ne pada na pamet što se događa u tvom, u mramor odjevenom, Rimu. Nitko ti niti ne zamjera. Zaslužio si tu vječnu bezbrižnost, uživanje, odmor i razbibrigu nakon svega što si učinio za svoj Rim. U punom smislu riječi, donio si zlatno doba svojim Rimljanima, nakon tolike prolivene krvi u  građanskim ratovima, pobjedom protiv one egipatske razvratnice Kleopatre te njezinog izdajničkog ljubimca, Marka Antonija, u Akcijskoj bitci.

Dragi moj božanski Auguste, moram ti pisati ovo pismo i položiti ga u tvoj mauzolej s nadom da ćeš nekako doći do njega i pružiti svoju božansku utjehu i smirenost mojoj izmučenoj duši. Moj očaj ne može više utješiti niti eliksir moje dugovječnosti, slatko i opojno Vinum Pucinum.

Znaš, stvari su se promijenile nakon što su tvoje prekrasne oči zauvijek utonule u san na ovom svijetu, a tvoja malenkost napokon postala ono što si svojim životom i djelom zaslužio – božanstvo koje sada cijeli svijet štuje i prinosi zavjetne darove u hramovima posvećenim tebi i božici Romi. Dobro, postoje i oni koji ti mnogo toga zamjeraju, ali sve su to licemjerne i ljubomorne duše jer nisi njih predodredio za svoje baštinike i nasljednike velikog imperija.

Radi tih nesretnika i novog vladara, Rim više ne proživljava svoje zlatne trenutke, a tome sam uvelike ja kriva jer sam sve učinila kako bi tvoje mjesto zauzeo on, moj sin prvorođenac, Tiberije. Sada mi je napokon jasno zašto si toliko dugo oklijevao s njegovim posvojenjem i imenovanjem glavnim nasljednikom, unatoč svim mojim moljakanjima. Napokon sam progledala i uvidjela da je uistinu onakav kakvim si ga ti odavno procijenio… Upozoravao si me na njegov beskrupulozan i okrutan karakter. Sjećam se kako si samo znao prekinuti vedre i vesele razgovore čim bi Tiberije ušao u prostoriju. 

Znam, odlučio si se za njega tek kad nisi imao drugog izbora. Tek si tada pokušavao uvjeriti rimski narod da je dobar vojskovođa i jedina nada za dobro upravljanje državom. Duboko u sebi znao si da neće biti lako, no morao si se zadovoljiti time.

Nažalost, nisam ti uspjela podariti toliko željenog biološkog nasljednika. Tolike godine smo pokušavali, gotovo nam se sreća osmjehnula, ali sudbina nije željela da ti rodim živog sina. Moja utroba nije ispunila svoju funkciju. Zakazala sam. Nikad si neću to oprostiti. Zato si tražio svoje baštinike na drugi način. Bilo je tu nekoliko kandidata prije odluke za Tiberija, ali niti jedan te nije uspio nadživjeti.

Svi oni, tvoj nećak Marko Klaudije Marcel, posvojeni Agripini sinovi Gaj i Lucije Cezar ili tvoj jedini unuk, mojom zaslugom prognan Agripa Postum, bili bi zasigurno bolji carevi nego moj sin. Možda si čuo šuškanja da sam ja kriva za njihove prerane smrti. Ako sam i skrivila njihovu smrt, ne bih ti to nikada priznala niti će itko ikada saznati istinu.

Ne želim da me pamtiš kao ubojicu tvojih mogućih nasljednika, već kao uzornu Rimljanku, kakvu smo se trudili stvoriti i promovirati za tvoga života. I u tome smo uspjeli, stvorili smo o meni skromnu sliku u javnosti. 

Uvijek sam se odijevala skromno s dozom elegancije i bez pretjerano kićenog nakita, za razliku od tvoje prognane, a sada već i pokojne kćeri Julije. Brinula sam o cijelom domaćinstvu i cijeloj tvojoj i svojoj unučadi. Zadovoljavala sam isključivo tvoje požude, uvijek sam ti bila vjerna. Do danas si  ostao jedini muškarac u mom životu, kojeg sam zavoljela, divila mu se i pomagala mu još od onog davnog tvog sukoba protiv mog oca u Peruzijskoj bitci, Marka Livija Druza, i tadašnjeg supruga, Tiberija Klaudija Nerona.

Sjećaš li se samo govorkanja da smo se zabavljali iza leđa moga prvog muža na gozbama u njegovom vlastitom domu? Naravno da su širili takve priče, bio si poznat kao zavodnik udanih žena. Jesmo li mi uistinu već tada bili ljubavnici, nije niti bitno, to znamo samo nas dvoje. Dali smo vjetar u leđa takvim tračevima nakon što si natjerao Tiberija Klaudija Nerona da se rastane od mene kako bih mogla tebi prisegnuti na vjernost, pogotovo zato što sam u to vrijeme u svojoj utrobi nosila svog drugorođenca, Nerona Klaudija Druza.

Šuškalo se da si ti njegov pravi otac do te mjere da sam nekada uistinu vjerovala u to. Voljela bih da si bio njegov otac jer toliko je bio karakterno nalik tebi. Bio je rođeni političar i govornik, posjedovao je uglađenost, manire i uljudnost, a vojnici su ga jako poštovali i vjerno pratili u sve kampanje koje si mu naredio. Volio je i njegovao rimsku tradiciju i običaje, baš poput tebe. Ah, kakav bi samo bio vladar! Tvoja slika i prilika. Nažalost, prerano je napustio ovaj svijet. Ostavio mi je svog sina Klaudija kao uspomenu na sebe.

Ostao mi je i on, prvorođenac Tiberije, jedina nada da zadržim svoj status u rimskom društvu kao najmoćnija Rimljanka. Zato sam činila sve što je u mojoj moći da te nagovorim na njegovo posvojenje i imenovanje glavnim nasljednikom. Zlobnici govore da sam kriva i za tvoju smrt, da sam te godinama polako trovala smokvama koje si toliko volio. Naravno da to pričaju jer je Tiberije mirno preuzeo vlast, a poznato je i da je otrov glavno ubojito oružje svake žene jer ga je nemoguće dokazati. 

Dragi moj Auguste, u ovoj optužbi sam apsolutno nevina! Nikada ne bih skrivila tvoju smrt, pa i pod cijenu života vlastite djece! Još sam danima slala po cijelom Carstvu apele za tvoje čudesno ozdravljenje iako si već zauvijek sklopio svoje oči. Možda sam se i riješila svih pretendenata, ali ponavljam, ne bih ti nikada priznala krv na svojim rukama da ne okaljam tvoju uspomenu na naš zajednički život i postignuća. U svakom slučaju, uspjela sam kupiti prijeko potrebno vrijeme dok ne objavim tvoju smrt, da Tiberije uspije stići u Nolu i mirno preuzeti državnu palicu.

No gadno sam pogriješila. Neko vrijeme po preuzimanju vlasti, Tiberije je vladao skromno. Odbijao je nametnute mu počasti: posvećivanje hramova, plamena i drugih svećeničkih službi, zatim naziv imperator, titulu Oca domovine i građanski vijenac. Odbio je dodati svom imenu tvoje ime, Auguste. Koristio ga je samo u prepisci sa strancima. 

Hramove gotovo da i nije gradio. Bio je prava škrtica koja je uspjela očuvati ugled i moć senata i magistrata. Rezao je troškove gdje god je stigao. Čak je i poslušao poneki moj savjet. Dogodilo se i prvo ubojstvo za njegove vlasti, tvoga unuka Agripe Postuma. Sumnja je prvo pala na Tiberija i mene, no nekako smo uspjeli dokazati našu nevinost, mada nam nisu svi vjerovali.

Tiberijeva početna skromnost brzo je iščeznula. Dvije godine po stupanju na vlast dogodila se tragedija. Izgubili smo moguće Tiberijeve nasljednike, njegovog sina Druga i posinka Germanika. Tiberije ih nikada nije volio. Bez trunke emocija primio je vijesti o njihovoj smrti, no povukao se iz Rima u Kampanju. Pričalo se da se neće nikada više vratiti u Rim. Njegova okrutnost ubrzo je izašla na vidjelo.

Moje je savjete prestao slušati, a njegova netrpeljivost prema meni raste svakim danom. Pokušava mi ograničiti slobodu i sve počasti koje si mi još ti, Auguste, dodijelio. Još mi je pri stupanju na vlast oduzeo titulu Majke domovine, a nakon nekoliko godina zabranio mi je i naziv Augusta koji si mi oporučno dao. Nisam se smjela nazivati ni Romana princeps, kao u tvoje doba, jer je smatrao sramotnim da jedna žena nosi taj naziv, makar ta žena bila njegova majka! Štoviše, odbio je pobrinuti se za odredbe moje oporuke. 

Zamisli, naljutio se i kudio me kada sam poticala rimski narod i vojnike u pomoć gašenja požara u blizini Vestina hrama. Svađali smo se svaki puta kada bih na bilo koji način pokušavala pomoći našim Rimljanima i Rimljankama. A sve zato što sam žena i jer smatra da mi nije mjesto u javnom životu!

Oh, Auguste, kako li je samo različit od tebe! Ti si me dodatno ohrabrivao i hvalio svaki moj učinjeni pothvat za dobrobit naših sugrađana. Zbog tebe sam bila uzorom svih Rimljanki! Ti si me učinio najmoćnijom ženom svoga doba, moćnijom i od bilo kojeg drugog muškarca. Moj prvorođenac mi zahvaljuje za osigurano prijestolje tako što me potkopava i omalovažava.

Ne brini, nisam mu ostala dužna. Trenutno ga opet nema u Rimu. Vjerojatno je podvio rep i otišao se ispuhati nakon što sam mu napokon pročitala tvoja stara pisma gdje si mi pisao koliko ti je nepodnošljiv. Morala sam! Uvrijedio me je. Nije htio poslušati moj savjet da uvede jednog oslobođenika u popis porotnika, odnosno ucijenio me je da će to napraviti ako uđe u zapisnik da sam se ja založila za njega. 

Morala sam reagirati jer bi se pokrenula šuškanja da sigurno želim da taj oslobođenik postane porotnikom jer je moj ljubavnik, a ne zato što to svojom sposobnošću zaslužuje. Zašto bi dopustila takva govorkanja? U mojem životu, od kada sam ti se zaklela na vjernost davnih dana na našem vjenčanju, postojiš samo ti i nitko drugi. Zatim, kakav je to sin koji ne poštuje svoju majku, njezine dobronamjerne savjete i još je k tome ucjenjuje? Nakon svega što sam napravila za njegovu dobrobit? Neka je otišao, možda malo promisli o svojim postupcima prema meni, ali i općenito.

Znaš, njegova okrutnost dostigla je vrhunac. Ovo pismo nije dovoljno da navedem sva silna imena onih koje je dao mučiti ili pogubiti ili, najčešće, i jedno i drugo. Do nedavno, dok nije otišao iz Rima, nije prošao dan da netko nije izgubio glavu. A sve sam to mogla odavno spriječiti. Sjećam se kada ga je još njegov učitelj, Teodor iz Gadare, nazvao blatom natopljenom krvlju. Prvi je uočio i upozorio na njegovu sirovost. Tada sam samo odmahivala glavom.

Vjerojatno je sve krenulo nizbrdo još u njegovom najranijem djetinjstvu. Nisam ga smjela ostaviti s njegovim biološkim ocem nakon što sam se od njega rastala i ponovno udala za tebe, Auguste. To vrijeme razdvajanja zasigurno su ostavili trag na njemu. Kada me je najviše trebao, ostavila sam ga na cjedilu i prouzročila traumu toliko jaku da me sigurno mrzi i radi nje potkopava svaki moj potez i savjet.

Zato se osjećam krivom radi njegova okrutnosti. Navukla sam na sebe bijes božice majke, koja mi se sada osvećuje preko vlastitog sina. Uzalud mi sav novac koji sam uložila u obnove i gradnje hramova kada sam uvrijedila božicu majku jer kakva to majka ostavlja svoje dijete?

Mogla sam to sve spriječiti davnih dana, ali nisam. Bila sam zaslijepljena moći koja je proizlazila iz tvoga bića, voljeni moj Auguste. I ja sam željela uhvatiti tu moć i iskoristiti je na najbolji mogući način. Željela sam biti ženom koja će utjecati na rimski javni život, postati modelom koji će slijediti sve ostale Rimljanke! I uspjela sam to pod tvojom palicom. Desetljećima sam bila najmoćnijom ženom Rima, ma najmoćnijom ženom svijeta!

Zlobnici govore i da sam tebe ukrotila, da su zapravo sve tvoje odluke i pothvati moje maslo. Savjetovala te jesam u mnogočemu, no na koncu je svaka učinjena, čak i najmanja stvar, djelo tvoga mudroga i promišljenog uma. Neka samo pričaju ako to umiruje njihove ljubomorne duše! Ti i ja znamo što smo sve zajedno učinili da Rim ponovno postane velik, da se izvuče iz ralja građanskih ratova i toliko prolivene krvi.

Pax Romana je napokon stigao, no pod koju cijenu? Izgubila sam svog voljenog i nalik tebi drugorođenca Druza, a Tiberija učinila krvnikom i tiraninom. Takvom čovjeku sam predala cijeli Rim! Bogovi će mi zasigurno suditi zbog ove moje kobne greške, no, molim te, dragi moj Auguste, nemoj i ti.

Ipak sam samo žena od krvi i mesa koja je u svakom trenutku radila ono što je smatrala ispravnim. Oprosti mi ako me se ikada sjetiš u svoj slavi i raskoši sada kada sjediš i gostiš se s našim bogovima i božicama te našim slavnim precima. A vjerujem da me se sjetiš i da ćeš mi oprostiti jer naša ljubav i poštovanje su bezvremenski, makar o njoj pjesnici nisu ispisali niti jedan sladunjavi stih.

Sve te neispisane pjesme nisu niti bitne. Koliko smo se voljeli i cijenili, znamo samo nas dvoje. To će zauvijek ostati naša slatka tajna.

U nadi da ćeš pružiti mir ovoj toliko izmučenoj duši,

tvoja Livija (oduzetog naziva) Augusta 

Sviđaju vam se ovakvi tekstovi? Zavirite u našu Povijesnu ispovjedaonicu i pronađite ih još!