Vještice u doba antike – 1. dio

Kada Vam netko spomene termin „vještica“, vjerojatno prvo pomislite na staru naboranu ženu zlog pogleda, dugog nosa, u crnom šeširu, koja leti na metli i bavi se tzv. „crnom magijom“. Takva slika produkt je Vaše mašte, nastala čitajući redove nekog romana o vješticama (naravno, ako volite zamišljati kako izgledaju likovi iz romana). Ili ste zapamtili takvu vizualizaciju vještice, prisutnu u suvremenim medijima.

Sljedeća pomisao mogla bi nastati ako imate barem osnovno znanje iz povijesti. Prisjetili biste se što ste sve mogli pročitati u školskim udžbenicima ili (ako ste znatiželjni, pa želite znati više) u drugoj znanstvenoj literaturi. Odnosno, pomislili biste na progone, suđenja, mučenja i na koncu izvršenja smrtnih kazni brojnim ženama zapadne civilizacije u doba kasnog srednjeg i tijekom novoga vijeka. 

Slika „vještice“ koju ste stvorili na prvu, kao i iduća misao o slučajevima vještičarenja iz kasnog srednjeg i novog vijeka, nije slučajna. O tim je ženama do danas napisan veliki broj znanstvenih i umjetničkih radova. Vještice su popularna tema u književnosti te raznim granama umjetnosti zbog mističnosti i tajanstvene (pomalo zastrašujuće) aure koje kriju u svojim bićima. Znanost pak pokušava humanizirati temu i odati počast mnogim nedužnim ženama koje su izgubile glavu radi optužbi za vještičarenje, a sve radi tuđih interesa i sveprisutnog praznovjerja u vremenu kasnog srednjeg vijeka.

Predodžba o vješticama puno je starija. Njezini korijeni sežu u daleki stari vijek. Udobno se smjestite te otputujte s nama u vrijeme starih Grka i Rimljana, u doba začetnika naše zapadne civilizacije! 

GRČKO-RIMSKI SVIJET I MAGIJA

Magija (grč. mageia) dio je svakodnevice gotovo svake antičke zajednice, pa tako i starih Grka i Rimljana. U njihovo vrijeme, bila je dostupna svim članovima društva, neovisno o socijalnom statusu.

Definiciju magije u antičkom svijetu vrlo je teško jednoznačno odrediti. Predstavlja cijeli niz religijskih praksi, od molitvi, zazivanja, amuleta, lijekova i ljubavnih napitaka, pa sve do tabli prokletstava, kletvi, voodoo figura, smrtonosnih napitaka i sl. U samim počecima njezinog prakticiranja vrlo ju je teško odvojiti od praznovjerja, religije, znanosti ili astrologije jer je bila na neki način utkana u sve to.

Protekom vremena, magija se odvojila od službene religije grčkog i rimskog  društva, no zadržala je praksu održavanja obreda, ceremonija i štovanja božanstava. S jedne strane, službena religija bila je „sveta, ponizno molećiva i preklinjuća“, služila je za dobrobit cijele zajednice i veće ciljeve stanovništva. Protivno tome, magija je postala „manipulativna“, sredstvo postizanja osobnih ciljeva, te se uz nju počeo primjenjivati i naziv čarobnjaštvo (grč. goeteia).

Najbolje ju je razumjeti kao „nesankcioniranu religijsku aktivnost”, posebice ako iščitavamo zapise velike kolekcije tzv. Grčkih magičnih papirusa. Ovi papirusi kolekcija su raznih autora, koji su tijekom više od 600 godina zapisivali recepte biljnih pripravaka, magijskih riječi, bogova i demona za prizivanje kao asistenata u izvođenju rituala, izradu amuleta, voodoo figura i sl.

Mageia vs. goeteia

Na početku klasičnog grčkog doba (8. – 6. st. pr. Kr.) termini magija i čarobnjaštvo međusobno su se isprepletali i nadopunjavali. Bili su svojevrsne istoznačnice, odnosno teško ih je bilo odvojiti jedan od drugog.

Postojala su  3 idioma magije/čarobnjaštva:

1. osoba ju prakticira putem tajanstvenog alata s moćima (npr. drveni štapić),
2. zatim koristi bilje za koje se vjeruje da ima magična svojstva (npr. biljka moly koja je zaštitila Odiseja od Kirkinog napitka) te
3. obavezno postojanje božanske figure koja je osobi otkrila tajne magijskih radnji i „zanata“ (npr. grčka božica Hekata, zaštitnica magije i čarobnjaštva).

S vremenom je došlo do podjele magije i čarobnjaštva na dva pojma. Čarobnjaštvo je postalo tzv. „bijela“ magija. Radi se o „dobrim” magijskim radnjama koji uključuju  izradu  amuleta (predmeta za zaštitu od zlih duhova i demona, kletvi, nesreća i sl.), ljubavnih napitaka (grč. philtra), ljekovite pripravke za iscjeljivanje i sl. 

Posebno su bili cijenjeni čarobnjaci koji su proricali sudbinu (grč. mantis ili chresmologes)  ili pak interpretirali stara proročanstva (grč. teratoskopos). Jako su bili važni i čarobnjaci koji su izvodili posebna ritualna pročišćenja (grč. katharmoni). Magični zazivi bili su prihvatljivi u medicini jer se vjerovalo da liječe i oslobađaju bol. U tom kontekstu, magični zazivi nazivaju se epode/epaoide na grčkom jeziku, incantare/praecantare na latinskom, a koristili su se zajedno s amuletima.

Termin magija sve više je počeo dobivati negativnu konotaciju. Isprofilirala se tzv. „crna“ magija, ona koja se povezuje sa silama zla i ima namjeru nanijeti štetu drugima. U kontekstu „crne“ magije stvorene su i vještice.

ANTIČKE VJEŠTICE

Antičko društvo bilo je itekako svjesno postojanja ljudi koji svojim magijskim radnjama nanose štetu drugima, no termin „vještica” kulturna je konstrukcija nastala stoljećima kasnije. 

Prema tome, vještica je osoba  koja u sebi sadrži nekakav magični entitet, nekakvu moć, silu ili energiju unutar svoga tijela, koji služi kao medij za nanošenje zla drugim osobama. Ta moć, koju iz svog mića priziva s pomoću nekog magičnog alata i bilja uz čarobne riječi, omogućuje im kontrolu prirode, a samim time stvara strah u običnih ljudi. Vjerovalo se i da imaju sposobnost pretvorbe u životinje.

Vještica drugima nanosi štetu putem tzv. vještičarenja, odnosno praksi zazivanja supernaturalnih moći putem magije i čarobnjaštva. Praksa uključuje zazivanje i prizivanje duhova, izradu raznih pripravaka uz čarobne riječi, tumačenje snova i nekromaniju, zatim bacanja kletvi putem tabli prokletstva, izradu tzv. voodoo figura i sl. S obzirom na spomenutu praksu, postojali su i različiti termini za osobe koje mi danas nazivamo „vješticama”.

Antički pojmovi za „vještice”

Ponovimo; antička društva nisu posjedovala poseban naziv za pojam „vještica“, termin je nastao mnogo stoljeća kasnije. Međutim, imali su nekoliko pojmova koji su opisivali ljude koji su izvodili magijske radnje. 

Na grčkom jeziku to su pharmakides (jednina pharmakis) i pharmakentriai (jednina pharmakentria), termini koje možemo prevesti kao travari/travarice, radi njihovog umijeća pripravljanja raznih pripravaka od trava i biljaka (npr. lijekovi, napitci). Termin je u početku bio neutralnog karaktera, opisivao je osobe koje su se bavile i dobrom i zlom magijom.  S vremenom je poprimio negativnu konotaciju radi ljudskog straha od nepoznatog ili ako neki pripravak nije urodio pozitivnim ishodom. Latinski ekvivalent grčkog travara/travarice je venefica (množina veneficae). Zanimljivo je da postoji samo termin za ženski rod.

Nadalje, postoji termin goetides (jednina goetis), koji je identificirao osobe koje su se bavile tumačenjem loših snova te prizivanjem duhova mrtvih i zlih demona. Latinska verzija ovog pojma je sagae (jednina saga) te se veže isključivo za ženu stare životne dobi.

Ovim terminima pridružuje se i epoidai, grčka riječ koja se odnosila na osobe koje se bave zazivanjem/bajanjem iliti izgovorom čarobnih riječi. Riječ je slična već navedenim magičnim zazivima u prošlom poglavlju, no u ovom kontekstu povezuje se sa zlim činima i molitvama, onim koji drugoj osobi čine štetu, a ne ozdravljenje ili ublažavanje boli (kao što im je bila prvobitna svrha u okviru medicine).

Važno je napomenuti da je vještica mogla biti i muškog i ženskog spola, no kroz vrijeme sve više se počela povezivati sa ženama. U prilog tome govore i latinski termini koji su vezani isključivo za ženski rod (venefica, saga). Muškarci koji su se bavili magijom okarakterizirani su kao čarobnjaci. Smatralo se da se muškarci uglavnom bave bijelom magijom, te da je učenje magije dio njihovog šegrtovanja.

Zašto je žena okarakterizirana kao vještica?

Zanimljiva je teorija u današnjim znanstvenim krugovima da su vještice posljedica razmišljanja starog patrijarhalnog društva grčko-rimskog svijeta, gdje su muškarci dominantni, a žene inferiorne i kao takve trebaju ostati. Ako se žene ne kontrolira, mogu postati sposobne za neviđena zla. 

Drugim riječima, vještica predstavlja „utjelovljenje muškog straha od ženske seksualnosti i moći“, odgovor na žensku biološku sposobnost rađanja, čime imaju „moć“ kontrolirati život i smrt. Muškarci nemaju tu biološku karakteristiku i od pamtivijeka izaziva u njima čuđenje, misterioznost i strah.

Ovakva teorija potaknuta je Heziodovom Teogonijom (7. st. pr. Kr. ), djelom koje je u antičkom društvu ostavilo neizbrisiv trag. U njoj je vidljiva razlika između spolova. Muški bogovi posjeduju ogromnu fizičku snagu, s kojom se suočavaju i obračunavaju ženska božanstva putem trikova, inteligencije te znanja misterija rađanja i odgoja djece. 

Heziodovo djelo utjecalo je na različito viđenje životnih faza ljudi. Muškarca se više gledalo kroz socijalne kategorije: prvo je bio adolescent, koji je nakon sklapanja braka i ostvarivanje obitelji postao suprug i otac. Stari muškarac u viziji antičkog svijeta nije postojao, već mudar čovjek pun živog iskustva.

Ženu se pak gledalo kroz njezinih nekoliko bioloških životnih faza: djetinjstvo, pubertet i menstruaciju, zatim rađanje djece i na koncu starost. Glavni zadaci svake žene bili su briga oko rađanja te oko umirućih. Prema tome, žena je tijekom svoga života trebala biti: kreposna mladenka, dobra majka i na kraju pomagačka stara sluškinja.

 „Moćna žena koja može počiniti neviđena zla”

U tadašnjem društvu bile su zagonetne lijepe mlade žene koje su znale lijepo pjevati, tzv. aoidos, pjevačice čarobnog glasa. Vjerovalo se da putem magije koja izvire iz njihovog glasa i tjelesne ljepote kontroliraju mušku populaciju, a sve radi zadovoljavanja vlastitih tjelesnih požuda.

Još su veću enigmu izazivale stare žene, one koje su već ispunile svoju biološki zadatak rađanja djece. Postavljalo se pitanje što sad s njima, što one mogu dalje ponuditi zajednici. Ako je odgovor nepoznat, ili pak neka stara žena nije pripadala nekoj tradicionalnoj obiteljskoj strukturi, izazivala je  sumnju da u sebi sadrži zlo. Ako je ta starica (graia) znala još i tajne trava i napitaka, lako je izazivala strah u očima društva. I postala vješticom.

Prema tome, vještica je u grčko-rimskom svijetu najvjerojatnije bila moćna žena, nebitno mlada ljepotica ili misteriozna ružna starica, koja u očima tadašnjih muškaraca ruši prirodnu ravnotežu patrijarhalnog društva. Moć koju posjeduje njezino biće, oslobađa uz pomoć magičnih alata i biljki, a ako još uz to koristi svoju seksualnost za postizanje svojih ciljeva, može počiniti neviđena zla. 

Stereotip nije nastao slučajno. Naravno da sve žene u to doba nisu prihvaćale nametnute im društvene norme te su željele same krojiti svoju sudbinu. To je bilo nedopustivo i trebalo im je nekako podrezati krila. Jedan od načina bio je etiketa „vještice”.

Koje su to žene koje stari Grci i Rimljani smatraju (današnjim terminom) vješticama? Krenimo prvo s prikazima u antičkoj literaturi.

PRIKAZI VJEŠTICA U ANTIČKOJ LITERATURI

Klasična antička literatura obiluje ženskim figurama koje mi danas nazivamo vješticama, a dijeli se na tzv. „maštovitu” i „nemaštovitu” literaturu. U prvu kategoriju spadaju klasična djela antičke književnosti, poput Homerovih Ilijade i Odiseje i Hesiodove Teogonije, zatim grčkih tragičara Eshila, Sofokla i Euripida, komediografa Plauta i Terencija te brojnih helenističkih pjesnika. Ne smijemo zaboraviti niti Rimljane: Ovidija, Horacija, Tibula, Propertija i ostalu pjesničku ekipu.

„Nemaštovitu” literaturu čine djela antičkih povjesničara i filozofa, poput Herodota, Platona, Apijela, Filostrata, Apolonija i ostalih. Njima pridodajemo arheološke nalaze (artefakte s arheoloških lokaliteta: amulete, table prokletstava…) i epigrafičke natpise.

Svima njima zajedničko je da progovaraju o moćnim ženama koje su bile strah i trepet u očima tadašnjim muškaraca.  Te žene dijelimo u dvije kategorije: grčke i rimske vještice.

Grčke vještice

Grčke vještice prikazane su kao iznimne ljepotice, tako da njihova magijska moć proizlazi iz njihove erotičnosti kojom su željele zavesti muškarce i njima ovladati. Imaju nježan i senzualan glas, a njihovo tijelo krasi lijepa odjeća. Povezane su s životinjama i mogu se u njih pretvarati. 

Opisi njihovog čaranja pokazuju korištenje jednostavnih metoda bez previše detalja, kao da nije bitno što su točno izvodile jer je sami zapis da su prakticirale magiju dovoljan. Važno je napomenuti da vještice iz grčke literature „više su mitološke figure čije je postojanje smješteno u mitološku prošlost.” Drugim riječima, čine se manje realnima, pa su izazivaju i manje straha.

Hekata i Kirka

Cijela priča počinje s Hekatom, kćeri titanke Asterije (božice noćnog proricanja, astrologije i nekromanije) i titana Perzeja (osnivača Mikene i dinastije Perzeida). Nakon pada Titana i dolaska Olimpijskih bogova, Zeus joj je dopustio moći koje su nadilazile granice neba, zemlje, mora i podzemlja. Hekata je  smatrana dobrostivom božicom koja je pomagala ljudima steći ugled i imetak, zatim pobijediti u bitci i političkim debatama, imati dobre ulove riba i bogata stada. Svjedočila je otmici Perzefone, Demetrine kćeri, te sudjelovala u potrazi za njom noseći zapaljenu baklju. Neki izvori navode da je s Perzefonom stanovala u Hadu kada je došlo vrijeme da se Perzefona vrati u podzemlje. U tom periodu prikazivana je u dugoj haljini s bakljom.

Često se pojavljivala na raskršćima kao zaštitnica puteva, te je u tom kontekstu prikazivana s 3 glave ili 3 tijela. Nije toliko štovana kao olimpijski bogovi da bi joj Grci gradili hramove, ali je zato imala čvrsti kult u obliku misterija diljem grčkog svijeta. Štovali su je i Rimljani.

Imala je i tamnu stranu. Iako je imala široki raspon uloga, najpoznatija je kao zaštitnica magije i čarobnjaštva, zatim noći, duhova i nekromanije te mjeseca, u pratnji bijesnih pasa. Njezino ime bilo je nezaobilazno u svim oblicima magijskih radnji. Ako je osoba htjela da njezina čarolija, napitak, amulet ili pak kletva uspije, obavezno se zazivalo Hekatu.

Neki izvori spominju da je Hekata majka jedne od najpoznatijih grčkih vještica, Kirke. Drugi pak navode morsku nimfu Perzu kao Kirkinu majku. Njezin otac prema nekim izvorima bio je Helije, bog sunca, a brat Ejet, kralj Kolhide. Bez obzira na podrijetlo, Kirka je bila izuzetno moćna žena.

Kirka je bila moćna vještica:

„koja je uz pomoć bilja, mrmljajući bajalice ili moleći se svojim čudnim bogovima, mogla pretvoriti ljude u životinje ili stvoriti nestvarne slike zvijeri, mogla je zamračiti nebo skrivajući mjesec ili sunce iza oblaka i uništiti svoje neprijatelje otrovnim sokovima, pozivajući u pomoć Nyx, Chaos ili Hecate.”

O njoj su pisali brojni antički autori, a golicala je maštu umjetnika i književnika stoljećima kasnije. Najpoznatija je iz Homerove Odiseje kao čarobnica s otoka Eeje, gdje je živjela u kući od uglačanog kamena. Družila se s, od njezinih ruku, začaranim nimfama, vukovima i lavovima. Poznata je Homerova scena pretvorbe štapićem Odisejeve družine u svinje, ali i ljubavna priča između Odiseja i Kirke. Potaknuti njihovom ljubavnom pričom, kasniji autori navode da je njihovo ljubovanje urodilo rođenjem djece (neki navode troje sinova, a neki samo Telegona).

Ovidije ju spominje u svojim Metamorfozama. K njoj dolazi morski bog Glauk po ljubavni napitak da se u njega zaljubi nimfa Scila. No Kirka se u njega zaljubljuje i pretvara Scilu u čudovišnu zvijer sa 6 glava i 12 nogu koja guta brodove.

Pasifaja i Medeja

Sljedećim dvjema grčkim vješticama tekla je Kirkina krv. Prva je Pasifaja, Kirkina sestra, koja je postala kraljica Krete udajom za kralja Minosa. O njoj izvori pišu da je bacila tzv. čine vjernosti na svoga supruga: svaki puta kada bi Minos pokušavao imati seksualni odnos sa svojom ljubavnicom, ejakulirao bi zmije i škorpione, a ljubavnice bi umrle na licu mjesta. Poznata je i kao majka Minotaura, polučovjeka-polubika zatvorenog u labirint. Štovana je kao božanstvo u nekoliko grčkih gradova, npr. Talami i Sparti. Ciceron je pak zapisao da su spartanski državnici spavali pored njezina hrama, da bi dobili vizije kako pravilno vladati.

Kirkina čarobna krv tekla je venama njezine nećakinje Medeje, a kćeri kolhidskog kralja Ejeta. Majka joj je bila morska nimfa Idija. Božica Hekata podarila joj je moć čaranja. Bila je vješta s biljem i raznim travama, kojima je „mogla gasiti vatre i mijenjati tok rijeka, kao i putanje zvijezda i Mjeseca”. Posebno je poznata po smrtonosnim napitcima

O njoj su pisali brojni antički autori kao o moćnoj vještici i svećenici božice Hekate, ženi koja je skrivila brojne smrti. Najpoznatija je po pričama iz Apolonijeve Argonautike  i Euripidove tragedije Medeje.

Dakle, Medeja je napravila mast Jazonu, vođi Argonauta, koja mu je pomogla da se domogne zlatnog runa Kolhide. Ta je mast bila napravljena od korijena ljubičaste biljke, koju je ubrala po noći nakon obrednog čišćenja. Ta je biljka  izrasla iz krvi Prometejeva (neprestano obnavljajućeg) srca, kojeg je kljucao orao.

Nakon prisvajanja runa, tajno se vjenčala za njega. Vratili su se u Korint, gdje su sretno živjeli 10 godina, sve dok ju Jazon nije odbacio zbog Glauke, kćeri korintskog kralja Kreonta. Medeja je Kreuzu Glauku otrovala svojim napitkom  iz ljubomore, a nakon toga ubila je svoju djecu. Pobjegla je u Atenu, gdje je započela ljubavnu vezu s kraljem Egejem. Postoji i zapis da je pokušala otrovati Egejevog sina Tezeja, no nakon što joj to nije uspjelo, vratila se u rodni Kolhis gdje je naslijedila očev tron.

Agameda, Gale, Lamija i Iynx

Hekata, kao božica čarobnjaštva, te Kirka, Pasifaja i Medeja najpoznatije su grčke vještice. Grčka literatura navodi još brojne žene (smrtne ili božanskog podrijetla) koje su izvodile magijske radnje, no o njima postoji tek poneka crtica.

Izdvojit ćemo Agamedu, grčku fizičarku s velikim iscjeliteljskim moćima. Rođena je kao princeza. Njezin muž Mulije prvi je ubijeni muškarac u Trojanskom ratu. Od doba helenizma, dobiva negativnu karakteristiku kao zla vještica Perimeda.

Iduća je Gale, vrlo talentirana lijepa vještica. Njezina specijalnost bile su trave i napitci. No bila je toliko pohotna, toliko nezasitne seksualne želje da ju je sama božica magije, Hekata, pretvorila u lasicu. Grci su inače vjerovali da lasice imaju magične moći, te da izazivaju prijevremene trudove kod trudnica.

Ovom popisu dodajemo i Lamiju, prekrasnu libanonsku kraljicu koja je postala ljubavnica samog Zeusa. Hera (Zeusova supruga) je radi te veze bila izrazito ljubomorna. Neki izvori kažu da je Hera ubila njenu djecu, dok drugi pak navode da je Lamija ubila vlastitu djecu. Lamija je zatim čudovište koje je radi toga ubijalo tuđu djecu. Osim toga, Hera ju je začarana na vječnu nesanicu, odnosno svake noći neprestano bi proživljavala ubojstva svoje djece. Zeus joj je pak dao moć da mijenja oblike. Primjerice, Lamija je bila polužena-poluzmija, zavodnica velike seksualne gladi. Kao takva, zavodila je mladiće da zadovolje njene požude. Nakon seksualnog čina, proždrla bi svoje ljubavnike.

Za kraj našeg prikaza grčkih vještica, ostavljamo Iynx. Iynx je bila arkadska nimfa, kći boga Pana i Echo. Poznata je po ljubavnim čarolijama i ljubavnim napitcima. Bila je i kreatorica  istoimene ljubavne magične amajlije (kolovrat s pričvršćenom krivovratom pticom). Bila je ludo zaljubljena u Zeusa, sve svoje moći usmjerila je da se u nju zaljubi. Prema drugoj verziji, ljubavnim čarolijama natjerala je Zeusa da se zaljubi u nimfu Io. U obje verzije, prizvala je na sebe bijes Zeusove supruge, božice Here, koja ju je pretvorila u krivovratu pticu. Vjeruje se da je upravo Iynx kreatrica čarobne ljubavne amajlije (kolovrata s pričvršćenom krivovratom pticom, koja je dobila naziv po svojoj kreatorici.

Grčke vještice i ne djeluju toliko strašno zar ne?

Osobno, jedino se ne bi željele zamjeriti božici Hekati jer ipak je ona zaštitnica magije čija moć nadilazi ovaj svijet. Ili pak nevjerojatnoj Kirki da nas ne pretvori u neku neman ili opasnoj Medeji da nam ne podvali kakav smrtonosan napitak. Ostale grčke vještice više su postale žrtvama vlastitih požuda.

Rimske vještice

Za razliku od grčkih, rimske vještice čine ružne starice, čudovišne žene koje su sposobne učiniti neviđena zla. Njihova animalnost proizlazi iz njihove ogavne naravi, a njihov monstruozan karakter prati i ružna odjeća. Njihova moć ne proizlazi iz seksualnosti, kao kod grčkih vještica, već iz čiste sebičnosti i zloće njihovih bića. Njihovo čaranje opisuje se kao okrutno i zastrašujuće. Štoviše, imaju sposobnost nekromanije. Njihovo postojanje je suvremenije i realnije, odnosno one su bile dio stvarnog okruženja, pa su daleko opasnije, moćnije i strašnije od grčkih vještica.

Simaeta i Pamfila

Najblaži opis rimske vještice dao je Vergilije (70. pr. Kr. — 19. pr. Kr.) u Osmoj eklogi. Riječ je o ženi imena Simaeta koja izgovara razne bajalice ne bi li njezin ljubavnik Dafnis napokon stigao kući. Obrede obavezno izvršava nad vatrom, pored koje napravi oltar. Uzima figuru napravljenu od gline i voska koja simbolizira njezinu ljubav. Oko te figure 3 puta omata niti (napravljene od 3 niti) te ju nosi oko oltara 3 puta. Zatim tu figuru baca u vatru, zajedno s ječmenim brašnom i lovorovim grančicama.

Iduća, malo strašnija, vještica nastala je gotovo 2 stoljeća kasnije. Lucije Apulej (125. — 180.) je u svom djelu Zlatni magarac pisao o Pamfili, vještici iz grčke Tesalije koja se bavila nekromancijom. Poznata je i po tome da nebesko svjetlo može baciti u najdublje dubine uz pomoć disanja na grančice ili kamenčiće. Tamo se s njom susreo Lucije i pretvorio u magarca nakon što je popio jedan od njezinih napitaka.

Canidia, Sagana i Veia

Između Simaete i Pamfile, nastale su okrutnije i izopačenije vještice, Canidia, Sagana i Veia, koje su zajedno djelovale. O Canidi i Sagani Horacije (65. pr. Kr. – 8. pr. Kr.) je napisao dvije pjesme, a njihovom klanu Veiu pridružuju kasniji autori.

Sve tri nose crnu odjeću, imaju razbarušenu kosu isprepletenu zmijama, blijedu kožu i duge nokte. Izuzetno su iritantne jer se stalno cerekaju i vrište te imaju nimfomansku narav. Prizivaju duhove na groblju svakog punog mjeseca uz pomoć bilja koje tada uberu te krvlju raskomadanog janjeta. Ljubavne napitke spravljaju od krvi i jetre ubijenih dječaka. 

U pripremi napitaka koriste i druge čudne sastojke:

„neplodno drvo divlje smokve koje niče iz pukotina nadgrobnih ploča; čempres s vrata mrtvaca; jaja vrišteće sove  umrljana krvlju otrovnice; bilje proizvedeno u Iolchosu i Hiberiji koje obiluju korovom bane; i kosti iščupane iz čeljusti izgladnjelih pasa.”

Ove vještice pridonijele su stvaranju nekoliko kasnijih stereotipa iz srednjeg i novog vijeka. Prvi je da vještice koriste dijelove tijela ljudi i životinja u izradi čarobnih napitaka. Drugi, vještice stalno imaju na „skladištu” razne napitke (ljubavne, smrtonosne, za povećanje plodnosti, protiv neprijatelja/rivala i sl). Treći stereotip prikazuje stare vještice  s izraženom tjelesnom požudom.

Vještica svih vještica

Sve ove vještice nisi ni do koljena njoj, najstrašnijoj vještici u rimskoj povijesti. Ova vještica bila je čisto zlo, rekle bismo kršćanskom terminologijom: bila je pravi vrag na Zemlji. O njoj je prvo pisao Ovidije u Heroidama. Popularizirao ju je tek Lukan (39. – 63.) u svojoj Farsaliji, epu o građanskom ratu između Pompeja i Cezara.

Njezino ime je Erichtho i sama pomisao na njezino ime izazivala je strah i trepet. Lukan kaže da je bila toliko strašna i monstruozna da su je se bojali i bogovi jer:

„ona krade cvijet s lica djeteta; ona šiša mrtvu adolescenticu; ona grabi djecu iz utrobe njihovih majki; i ona se saginje nad mrtvo tijelo kako bi ga poljubila, otvarajući usta zubima, grizući jezik, a zatim šaljući siktavu poruku užasa niz grlo u sjenke Stiksa.” 

Lukan kaže da ju je pozvao u pomoć Pompejev sin, Seksto Pompej, uoči same bitke kod Farsala. Tada je lutala nad leševima palih vojnika tražeći onaj leš s „neozlijeđenim tkivom ukočenih pluća”. Takva mrtva tijela pročišćava i puni napitkom koji će ih uskrsnuti. Duhovi leševa se prvo protive vratiti među žive, no Erichtho im se kune da će njihove duše proždrijeti najgori bogovi i najdublja tama. Duhovi se prestraše i odluče vratiti u svoje tijelom. Dalje se bitka odvija u Podzemlju, a Pompejeva obitelj  dobiva dvosmisleno proročanstvo o svojoj sudbini.

Erichtho je postala klasičan model rimske vještice koja ubija djecu i koristi njihove dijelove tijela za izradu magičnim preparata, ona koja niti leševima niti duhovima mrtvih ne da spokoj jer joj je nekromanija glavna djelatnost. Štoviše, njezin opis inspirirao je nastanak stereotipa vještica iz srednjeg i novog vijeka. O njoj je pisao i Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji, a prisutna je i u Goetheovom Faustu.

ALI TO JOŠ NIJE SVE

Priča o antičkim vješticama još nema svoj kraj. Ovo su samo navedeni primjeri klasične antičke literature koje progovaraju o ženama iz mitološke prošlosti ili pak fiktivnim ženama, koje su nastale kao produkt mašte autora jer ipak je magija bila duboko ukorijenjena u antičkom društvu.

A što je sa stvarnim povijesnim ženama? Koja je njihova priča? Ako su magija i vještice izazivale strah, jesu li ikada u antičko vrijeme podvrgnute kakvim suđenjima i kaznama, poput onih iz vremena kasnog srednjeg i tijekom novog vijeka? Jesu li uopće postojali stari zakoni koji osuđuju vještičarenje? Jesu li postojali progoni antičkih vještica?

Odgovore na ova pitanja saznajte u drugom dijelu ovog serijala. 😉

 

Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite rubriku Ženska povijest te uživajte!