Oktavijine suze

Ljubljeni moj sine, 

stojim pred ulazom na mjesto gdje sada vječno snivaš. Svaki kutak moga tijela trese se. Pokušavam rukama otvoriti ulazna vrata, ali ne mogu. Kao da su skamenjene. Srce mi toliko lupa, osjećam kao da će eksplodirati. Oblijeva me hladan znoj. Crni mi se pred očima. Ostajem bez daha. Suze koje se godinama nisu slijevale niz moje lice kao da će ponovno poteći…

Isto sam se osjećala onoga dana kada si otišao s ovoga svijeta. Razbila sam sve što sam mogla razbiti. Vrištala sam iz svega glasa. Kosu sam si čupala. Lupala sam i lupala rukama tolikom snagom dok nisu prokrvarile. Plakala sam toliko dugo dok i suze nisu presušile. Suze koje se od tada ni u jednom trenutku više nisu pojavile u mojim očima, čak ni radosnice kada bi netko od moje djece postigao uspjeh. 

Tada sam počela proklinjati sudbinu, onu koja mi te prerano uzela iz zagrljaja, Marcele. Nikada se nisam oporavila od tvoje smrti. To sam svima dokazala onesvjestivši se kada je Vergilije čitao stihove iz svoje Eneide o tebi. Nema veće žalosti od one kada majka mora pokopati svoje dijete. Trebalo bi biti obratno. Ti si trebao plakati nad mojim umrlim tijelom. Ti si trebao odati počast mojoj usnuloj duši.

Od dana tvoga sprovoda nisam ni kročila nogom na tvoj grob. Nisam imala dovoljno hrabrosti. Znala sam da ću se ponovno slomiti jer ovozemaljski život nije pošten. Oduzeo mi te prerano, a mogao si činiti velike stvari. Bio si za to itekako sposoban. Pokazao si svoje kvalitete od najranije dobi. Mogao si postati pravi Augustov nasljednik. Nikada ti dovoljno nisam pokazala koliko sam ponosna što je August odabrao upravo tebe za svoga baštinika.

Vojska te voljela. Rimski narod te obožavao. A očito su ti se i bogovi divili kada su odlučili da je ovaj smrtni svijet premali za tvoju veličinu i pozvali te u svoje društvo. No, toga dana umro je dio mene. 

Silno sam te voljela, sine moj. Onako kako samo majka može voljeti svoje dijete. Znala sam da ćeš biti cijeli moj svijet čim sam te prvi put pogledala i uzela u ruke. Suze radosnice istog trena kliznule su niz moje porodom izmučeno lice. Svu onu muku i bol odmah sam zaboravila čim su te stavili na moja njedra. 

Vrijeme provedeno u brizi za tvoje odrastanje prebrzo mi je preletilo. Još uvijek ne vjerujem da te nema. Kao da sam jučer gledala kako se dižeš na noge i činiš prve korake… izgovaraš prve riječi ‘mama’… učiš prva slova naše latinske abecede…čitaš svoje prve Vergilijeve stihove… 

Iako te odavno nema, još uvijek živiš u najsitnijem dijelu moje duše. Imali smo posebnu majka-sin vezu, onakvu kakvu nisam ostvarila ni s jednim svojim djetetom. 

“Sudbina je ovoga htjela zemlji samo pokazati,
Ne da bi mu dozvolila, da na njoj ostane.”

Vergilije, Eneida VI, 870

No, nemoj misliti da ne volim tvoju braću i sestre. A ne, ne… Volim ih više od svoga života, dala bih svoj život za njih, pa čak i za svoje pastorke, djecu mojega bivšega pokojnog muža Marka Antonija i one nesretnice, egipatske vještice Kleopatre, te njegovoga sina Jula Antonija kojeg je imao s prvom suprugom Fulvijom. Blizanci Kleopatra Selena i Aleksandar Helios te njihov brat Ptolomej Filadelf nisu krivi što su imali takve roditelje, osobe čija je ambicija gutala sve pred sobom.

Nije njihova krivica što im je otac izdajnik jer me je ostavio da bi se zabavljao ispod Kleopatrine haljine, štoviše tu istu vješticu oženio po istočnim obredima. Izdao je Rim, izdao je svoju domovinu, izdao je svoju obitelj. Radi čega? Jer je dopustio da mu razum pomuti njezino tijelo. Mladi Jul također nije kriv ni za jedan grešan postupak svoga oca. 

No, sudbina ga je snašla. Moj brat mu se osvetio za sva zlodjela pobjedivši njegovu vojsku kod Akcija. Bez obzira na sve, nisam mu željela takvu smrt. Kada je već bio toliko hrabar da na sebe svali sav gnjev rimskoga naroda, mogao je onda barem časno poginuti u bitci. Ali nije. Odlučio je biti kukavica i dignuti ruku na sebe.

Iako sam neizmjerno ljuta na njega, nisam dopustila da sva moja djeca, i biološka i “posvojena”, imaju loše uspomene na njega. Većinu njihova odrastanja bio je odsutan, smišljao političke intrige, borio se u bitkama, heh da i provodio sate u Kleopatrinoj postelji… No, bez obzira na to, bio je njihov otac. Voljela sam ga na svoj način, imali smo lijep život prije nego me ostavio. Dala sam sve od sebe da ga pomirim s bratom, da ne izbije novi rat. Nisam u tome uspjela, ali barem sam pokušala.

Poštovala sam ga čak i onda kada me prevario s onom zmijom. Bez obzira na sve, ipak je otac moje djece. Nikada nisam osobno blatila njegovo ime pred djecom. Da, državni je neprijatelj i preljubnik…ali stvorili smo ipak zajedno nekoliko predivne djece.

Nisam mogla dopustiti da sva njegova djeca ostanu bez skrbi, bez obzira na svu sramotu i bol koju mi je nanio. U svemu tome ja nisam bila bitna. Ta djeca su ostala bez svega, a kao svako dijete na ovome svijetu zaslužuju topao dom. Ja sam nagovorila Augusta da im se smiluje i dopusti mi da ih uzmem u svoj zagrljaj. Nisam ih rodila, ali sam ih voljela kao svu svoju biološku djecu. Nikada nisam pravila razliku među njima. Postala su moja djeca.

Sve što želim jest da sva moja djeca žive život punim plućima, okićen ljubavlju, dobrotom, zdravljem i srećom. Cijelu sebe dala sam da ih postavim na noge.  Posebnu brigu posvetila sam svojim kćerima. Trudila sam se biti ne samo majka, već i prijateljica svojim dvjema Klaudijama Marcelama i Antonijama.

Iako su karakterno bile drugačije od mene, ostvarile smo divan odnos. Znam da su me voljele i poštovale, kao i ja njih. Uvijek sam bila blaga prema njima, brisala svaku njihovu suzu, željela od njih stvoriti pametne mlade žene, uspješne rimske matrone. Uspjela sam u tome. Gledale su me kao uzor, tražile moj savjet za najmanju stvar. Nažalost, neću biti ovdje da doživim njihove blistave trenutke. Mogu se samo nadati da ih čeka lijepa budućnost.

No, opet, bez obzira koliko sam bila povezana sa svom svojom djecom, koliko sam ih sve voljela jednakom žestinom, brinula o njima, mazila ih i pazila, veza s tobom bila je nešto drugačije. 

Uz to, bio si njegov sin, uglednog rimskog vojskovođe, Klaudija Marcela, mog prvog supruga, muškarca za kojeg su me prisilno udali s 15 godina, no ludo sam se zaljubila u njega iako je bio 21 godinu stariji od mene. Jako smo se voljeli i poštovali. Brak nam je donio tebe i tvoje prave sestre, obje imena Klaudija Marcela. Tih 14 godina koliko smo proveli zajedno, bilo je najljepše doba moga života. Podigli smo vas, tebe i tvoje sestre, zajedničkim snagama na noge. Nije se svima svidio taj brak. Julije Cezar htio je da se razvedem i udam za Pompeja, u nadi da će učvrstiti savez. 

No, građanski rat mu je pomrsio planove. Pompej je ipak bio svojeglav i želio držati sve konce u svojim rukama. Koliko god se protivim ratu i krvoproliću, čak sam i zahvalna bogovima što je izbio. Barem sam još neko vrijeme bila u braku s Klaudijem.

Sve dok po prvi puta sudbina nije pokazala svoje oštro lice. Građanski rat je odavno završio, Oktavijan, sada August, sklopio je savez s Markom Antonijem i krenuo u političku čistku Cezarovih neprijatelja. 

Iako je bio dugogodišnji Cezarov protivnik, radi čega je želio da se razvedemo, kad je izbio njegov rat protiv Pompeja, tvoj otac je ipak odlučio ostati u Rimu i prikloniti se Cezaru. Radi toga je nakon Cezarove pobjede zaslužio pomilovanje. No, nakon Cezarovog atentata i on je kroz nekoliko godina umro, jedva navršivši 50 godina, iz nepoznatih razloga. Nisu mi dopustili da dugo tugujem. Ponovno su me udali, ovaj put za Marka Antonija, nakon što su dobili zeleno svjetlo senata jer ipak sam nosila tvoju sestru u svojoj utrobi.

Čak sam prvo vrijeme mislila da su moj rođeni brat i novi suprug krivi za njegovu smrt. Zakopala sam tu misao. Marko Antonije je bio izrazito nježan prema meni na početku braka. 

Čak sam ga i zavoljela na neki način, no nikad kao Klaudija. Ti si me previše podsjećao na njega, tvoja žar prema boljem sutra gorila je istim plamenom kao i njegova. Možda sam te zato voljela posebnim žarom jer si mu bio sličan. No, nisi me podsjećao samo na njega. Podsjećao si me i na mene u mojim mladim danima. 

I ja sam kao dijete bila toliko željna učenja. Pokazivala sam svim svojim učiteljima britak um. Govorili su mi da bih bila pravedan državnik meka srca. No, sudbina nije htjela da budem nešto više. Ipak sam rođena kao žena, u krivo vrijeme i na krivom mjestu. 

Tko zna, da Marko Antonije nije izgubio od mojega brata, da se nije skrivao iza Kleopatrinih suknji, možda bih ja bila na vrhu svijeta. Možda bih ja držala konce rimske povijesti u svojim rukama, onako kako je to iza kulisa činila moja šogorica Livija.

Nisam bila te sreće. Ostala sam po strani. I neka sam. Ne žalim za tom mogućom rimskom slavom. Nisam imala snage jače utjecati na svoga brata nakon tvoje smrti, Marcele. Odlučila sam se povući i posvetiti ostaloj djeci. Da nije bilo njih, ne bih uspjela nastaviti sa svojim životom. 

A sada se ponovno nakon toliko godina nalazim pred tvojim vječnim počivalištem. Guši me pomisao da te nema, ali sam napokon smogla snage da te posjetim. Kročim nogom u tvoje odaje. Odajem ti počast onako kako zaslužuješ. Oprosti mi, molim te, sine moj što sam bila tolika kukavica svih ovih godina. Tuga je naprosto bila prejaka. No, nije bilo trenutka kada se nisam tebe sjetila.

Napokon sam se pomirila i s bogovima. Nakon što sam dobila povlastice rezervirane za vestalke od Senata i Augusta, oprostila sam bogovima što su mi te oduzeli. Te počasti protumačila sam kao znak da potražim konačnu utjehu u vjeri. Ponovno sam počela ophoditi hramove i prinositi žrtve. Danima se molim bogovima da se smiluju ovoj običnoj smrtnici i nagrade ju time da se ponovno sretnemo. Nadam se da sam svojim poniznim životom, brigom o potomstvu i odanošću rimskoj državi zaslužila vječnu sreću u Hadu. 

Marcele, molim i tebe da nagovoriš bogove da ova tvoja ožalošćena majka ponovno ugleda tvoje lijepo lice… Da te stisnem u svoje naručje kao i onoga dana kada si prvi put otvorio svoje tople oči… 

Marcele, napokon plačem nakon toliko godina. Plačem jer osjećam tvoj duh. Plačem jer sam se ponovno sjetila svih naših zajedničkih trenutaka. Plačem jer mi je cijeli moj život prošao pred očima. Plačem jer mi moj unutarnji glas govori da ću te ubrzo vidjeti. 

Ove suze koje se ponovno slijevaju niz moje lice, prinosim tebi u čast!

Sviđaju vam se ovakvi tekstovi? Zavirite u našu Povijesnu ispovjedaonicu i pronađite ih još!