Vještice u doba antike – 2. dio

 

Prije nekoliko tjedana pisale smo općenito o temi magije u antičko doba, te tko su bile antičke vještice u književnoj literaturi.

Ponovimo gradivo:

Magija je u antičkom društvu bila dio svakodnevice, a njezinu definiciju teško je jednoznačno odrediti jer je veliki dio povijesti bila usko povezana sa službenom religijom, znanošću (pogotovo medicinom) i astrologijom. Najjednostavnije ju je objasniti kao „nesankcioniranu religijsku djelatnost”, odnosno praksu održavanja rituala, ceremonija, molitava, zazivanja, izrade čarobnih napitaka, amuleta, ali i bacanja kletvi, izrade tabli prokletstava, voodoo figura i smrtonosnih pripravaka, a sve u svrhu osobne koristi. Dijelimo ju na „bijelu” i „crnu” magiju.

Antičke vještice spadaju u kategoriju „crne magije”. Točnu definiciju antičke vještice također je teško odrediti jer antičko društvo nije imalo jedinstven pojam za nju. Predstavlja živu osobu koja u sebi sadrži nekakav magični entitet koji oslobađa iz svog bića uz pomoć čarobnih riječi, alata i slično da bi drugoj osobi nanijela štetu. Oslobođenu moć koristi u tzv. vještičarenju, odnosno praksi zazivanja i prizivanja duhova, izradi raznih pripravaka uz čarobne riječi, tumačenju snova i nekromaniju, bacanju kletvi putem tabli prokletstva i sl.

U skladu s tim „vještičjim” praksama, postoji nekoliko pojmova koje s današnjeg gledišta možemo povezani s terminom „vještica” (pharmakis, epoidai, goetides, venefica, saga). Važno je napomenuti da je vještica mogla biti i muškog i ženskog spola, no kroz vrijeme sve više se počela povezivati sa ženama. 

U današnjim znanstvenim krugovima smatra se da se etiketa vještice davala onim ženama koje su prkosile tradicionalnim vrijednostima antičkog patrijarhalnog društva, onim koje su svojim sposobnostima izazivale strah u pogledima muškaraca. Antička književna i mitološka literatura dijeli ih u dvije kategorije. 

Prvo su grčke vještice, odnosno mlade krasotice koje koriste moći i jednostavne rituale da bi ispunile svoju seksualnu požudu (božica Hekata, Kirka, Medeja…). Rimske vještice su pak ružne žene, najčešće starice, zastrašujuće naravi i izopačenijih magijskih radnji (Simaeta, Pamfila, Canidia, Sagana, Erichtho). Zanimljivo je naglasiti da su obje kategorije utjecale na stereotipe vještica nastalih stoljećima kasnije, u vremenu kasnog srednjeg vijeka i tijekom novog vijeka. Međutim, ovo su i dalje priče o fiktivnim ženama iz antičke mitološke povijesti i klasične književnosti. 

POVIJESNI IZVORI O  VJEŠTICAMA

A što je sa stvarnim povijesnim ženama? Koja je njihova priča? Ako su magija i vještice izazivale strah, jesu li u antičko vrijeme podvrgnute kakvim suđenjima i kaznama, poput onih iz vremena kasnog srednjeg i tijekom novog vijeka? Jesu li uopće postojali stari zakoni koji osuđuju vještičarenje? Jesu li postojali progoni antičkih vještica?

U pokušaju davanja odgovora na ova pitanja, treba konzultirati očuvana povijesna vrela pisana perom antičkih povjesničara, filozofa i ostalih znanstvenika.

Dostupni povijesni izvori donose nam nekolicinu žena koje su nazivane nekim od spomenutih pojmova koje mi danas povezujemo s terminom vještica. Potrebno je naglasiti da je vidljiva razlika između spolova u korištenju magije s obzirom na vrstu izvora. Brojni arheološki nalazi (primjerice table prokletstva) pokazuju da su muškarci prednjačili u prakticiranju i dobrih i loših magijskih radnji.

Drugu stranu medalje čini sačuvana antička literatura. Pisani izvori magiju, pogotovo onu koja šteti drugima, uglavnom vežu uz žene. Već smo pisale da su u antičko doba vještice bile najvjerojatnije one žene koje su izlazile iz okvira društvenih normi, čijih su se sposobnosti i utjecaja bojali muškarci. Sačuvani povijesni izvori pisani su perom povjesničara, filozofa i drugih antičkih znanstvenika. Zaključak je sasvim jasan, zar ne?.

 GRCI I SUĐENJA VJEŠTICAMA 

 Bez obzira na postojeću razliku među spolovima u sačuvanim izvorima, bitno je naglasiti postojanje svijesti da treba na neki način sankcionirati „crnu” magiju. Drugim riječima, vještice ili bilo koje druge osobe koje prakticiraju takvu magiju koja nanosi štetu pojedincu, zajednici ili pogotovo dobrobiti cijelog polisa, potrebno je dovesti na sud i dodijeliti im primjerenu kaznu za nanesenu štetu. Pogađate koju?

Grčki antički svijet posjedovao je i svijest da je, sve ono što nije domaće (grčko), misteriozno, tajanstveno, sumnjivo i često vrlo opasno. Posebno je bilo neprihvatljivo da se domorodac ili domorotkinja zanimaju za stranu kulturu, pogotovo strane vjerske prakse. Takvo ponašanje bilo je nedopustivo, a ako su postojala šuškanja u društvu da osoba prakticira magiju, ista osoba našla se na tapeti moguće osude. Ako je ta sumnjiva osoba bila žena, ni manje ni više bila je vještica.

Zapisi o suđenjima vještica

Naime, do današnjeg dana očuvano je nekoliko zapisa o suđenjima grčkim vješticama, koji su poslužili kao primjer kasnijim generacijama. Potrebno je naglasiti da nisu sačuvani podaci o tijeku suđenja, već zapisi da su te žene optužene i pogubljene/oslobođene. To su Theoris iz Lemnosa, zatim Ninon i na koncu Phryne, iz vremena 4. st. pr. Kr. O njima postoji najviše zapisa, a popisu dodajemo i šture podatke povjesničara Herodota te nekoliko primjera iz djela Magna Moralia. 

Navedene optužbe su zanimljive zbog nekoliko razloga. Prvo, sve su ove žene (osim Ledice) stanovale u Ateni. S obzirom na to da nisu očuvani (ili pronađeni) primjeri iz drugih grčkih polisa, njihove slučajeve uzimamo kao primjere na razini svih grčkih polisa. Drugo, grčko društvo nije posjedovalo (ili još nisu pronađeni dokazi) zakonodavstvo koje je procesuiralo „crnu” magiju. 

Drugim riječima, nije postojao jasan zakon usmjeren ka kažnjavanju loše magije (npr. naziva Zakon protiv štetnih magijskih radnji) i s odgovarajućom kaznom, već su suđenja procesuirana unutar postojećih zakona kao kriminalne radnje koje su drugim osobama nanijele štetu. Treće, navedene žene su očito bile dio atenske javnosti, odnosno šira atenska populacija ih je dobro poznavala, pa su njihovi slučajevi trebali poslužiti kao upozorenje.

Koja je njihova priča? Krenimo s Theoris iz Lemnosa.

THEORIS IZ LEMNOSA

Fotografija: Canva.

Najdetaljniji zapis o suđenju grčkim vješticama onaj je žene imena Theoris iz 4. st. pr. Kr. Theoris je bila s otoka Lemnosa, atenskog posjeda od 390. pr. Kr., pa je vjerojatno bila atenska građanka. Moguće da je Theoris imala neki imetak s obzirom na to da se u izvorima navodi da je imala sluškinju. U izvorima se navodi i da je imala djecu s Eunomusom, Aristogeitonovim bratom. Upravo se njezin slučaj spominje u optužbi Aristogeitona protiv vlastitog brata. Suđenje se dogodilo negdje prije 323. pr. Kr.

O optužbi podatke nam donose grčki govornik Demosten, zatim leksikograf Harpocration i Plutarhova biografija Demostena.

Izvori o Theoris

Zapis kod Demostena optužuje Theoris da je pharmakis, tj. da je izrađivala štetne napitke:

 „Upravo je taj čovjek [Eunomus, Aristogeitonov brat] uzeo napitke i čarolije od služavke Theoris s Lemnosa, prljave čarobnice koju ste zbog ovih stvari pogubili, i nju i cijelu njezinu obitelj. Sluškinja je podnijela dojavu protiv svoje gospodarice, a ovaj zlotvor je imao djecu od nje, i uz njezinu pomoć izvodi svoje trikove i djela prijevare, i kaže da postupa s onima koji su uhvaćeni u grčevima, kada je sam uhvaćen u djelima svake opačine ljubazan.”

Harpocration je pak zapisao da je o njezinom suđenju pisao helenistički povjesničar Philochorus u svojoj 6. knjizi: 

 „THEORIS: Demosten u svojem govoru Protiv Aristogitona, ako je legitiman, Theoris je mantis i pogubljena je pod optužbom za asebeia, kako je napisao Philochorus u svojoj 6. knjizi.”

Tu je nazvana mantis iliti proročica i vidovnjakinja koja je optužena za asebeia. Asebeja je bila zločin za ismijavanje i oskvrnuće božanskih predmeta, nepoštovanje državnih bogova (često zanimanjem za strane bogove i prakticiranjem stranih religijskih praksi), te nepoštovanje roditelja i mrtvih predaka.

Plutarh ju u Demostenovoj biografiji naziva hiereia, svećenica, no ne navodi kojeg božanstva. Zapisao je sljedeće: 

 „On je također optužio hereia Theoris za mnogo drugih zlih radnji, i također za poučavanje robova prevarama, te joj je za smrtnu kaznu odredio pogubljenje.”

S obzirom na ove zapise, današnja znanost teoretizira koji je pravi razlog optužbe. Dio znanstvenika smatra da je najvjerojatnije optužena za pokušaje ubojstva štetnim napicima, dok se ostatak priklanja mišljenju da je učinila zločin asebeia iliti jednostavno rečeno bogohuljenje. Radi nedostatka izvora teško možemo otkriti pravi razlog optužbe, no svakako možemo zaključiti da je bila (današnjih rječnikom) vještica, osoba koja se bavila zlom magijom i koja je na koncu pogubljena radi svojih zločina.

NINON

Fotografija: Canva.

Ninon je Atenjanka čije suđenje smještamo negdje oko polovice 4. st. pr. Kr. O njezinom podrijetlu i obitelji ne znamo gotovo ništa iz izvora. Možemo naslutiti da je bila dio ugledne obitelji jer postoji i zapis o optužbi njezina sina protiv stanovitog Menekla, muškarca koji je bio dio atenske grupe koji su optuživali ljude za razne stvari. 

O optužbi protiv Ninon možemo pročitati u tri Demostenova govora, zatim kod skolastičara koji su pisali o Demostenu, u govoru Dionizija iz Halikarnasa Protiv Menekla, te kod židovskog povjesničara Josipa Flavija.

Izvori o Ninon

Demosten ju prvo spominje kada diskutira o svojem političkom protivniku Ehineju. Ehinejeva majka bila je stanovita Glaukoteja, a otac učitelj Atrometos. Glaukoteja i Atrometos bili su predvodnici grupe thaisoi. Thaisoi su bile privatne religijske skupine koje su štovale određeno božanstvo. Često nisu bile dio  službene religije, bile su ili zaštićene pravom ili pak zabranjene. Ta skupina ljudi okupljala se oko boga Sabazija, a Glaukoteja je sama provodila inicijacije u spomenute misterije. U tom zapisu navodi je jedna svećenica (hiereia) osuđena na smrt, ali ne i njezino ime Ninon: 

Njezino ime, ime njezinog tužitelja, razlog optužbe i presudu saznajemo u kasnijim Demostenovim govorima, kod zapisa njegovih skolastičara i kod Dionizija iz Halikarnasa. Ti opisi spominju da:

„Meneklo ju je optužio za izradu ljubavnih napitaka (philtra) za mladiće”.

Navodi se i: 

„Prije svega, vjerovalo se da su njezine inicijacije/ usluge ismijavale i vrijeđale postojeće misterije, te su pogubili svećenicu, a nakon što je bog dao dopuštenje kroz proročanstvo, dozvolili su majci Ehineja da provodi inicijacije.”

Josip Flavije njezin slučaj dodaje popisu optuženih osoba za asebeiju u Ateni kako bi potvrdio svoju tezu da postoje drugi narodi osim Židova koji su „ljubomorni na vlastite vjerske tradicije.”

Zapis je sljedeći:

„Možete li zamisliti ponašanje muškaraca takvo da niti žene ne pošteđuju? Pogubili su svećenicu Ninon, jer ju je netko optužio da je provodila inicijacije u misterije stranih bogova, to je bilo zabranjeno po njihovom zakonu, te je kazna za onoga tko uvodi stranog boga smrt.”

Rekonstruirajući ova povijesna vrela, Ninon je najvjerojatnije dobila kaznu jer se zanimala za strane bogove (podsjetimo: Grci nisu blagonaklono gledali na sve što nije domaće i tradicionalno) i provodila inicijaciju u zabranjenu skupinu štovatelja stranog boga. 

Spominje se da je i radila ljubavne napitke (na koje se loše gledalo ako nisu urodili plodom ili su nanijeli štetu konzumentu), što ju dodatno okrivljuje i baca sumnju da je izvodila i magijske radnje prilikom inicijacija. Drugim riječima, usudila se izaći iz okvira društvenih normi i prkositi tradiciji. To je bilo nedopustivo i stoga je i pogubljena. Prava vještica, zar ne?

PHRYNE

Phryne ispred Areopagua, Jean-Léon Gérôme, 1861. Fotografija: Wikipedia.

Slučaj Phryne iz 4. st. pr. Kr. posebno je zanimljiv. Ova poznata grčka kurtizana (hetaira), pravog imena Mnesarete, bila je rodom iz Tespije u Boetiji, iz kuće gospodina Epikla. Postala je svojedobno jednom od najbogatijih Grkinja, nakon preseljenja u Atenu. 

Bila je nevjerojatna krasotica: inspirirala je Apeleja i Praksitela. Navodno je upravo ona poslužila Praksitelu kao model za njegovu skulpturu Afrodite iz Knida. Prema jednom zapisu, obnovila je tebanske zidove nakon Aleksandrovog razaranja Tebe 335. pr. Kr. Kažu i da je samoj sebi posvetila statuu u Delfima i statuu Erosu u Tespiji.

Izvori o suđenju

Najpoznatija je po suđenju iz sredine 4. st. pr. Kr. Optužbu je pokrenuo njezin bivši ljubavnik Eutije. Branio ju je jedan od njezinih ljubavnika, Hiperidije. O optužbi, tijeku suđenja i presudi nalazimo podatke kod Hiperidona, Plutarha, Atenaja Denosofista, anonimnog teoretičara retorike i Harpocrationa.

Anonimni teoretičar retorike donosi sažetak, u kojem navodi da je održavala komos iliti  religijski festival/proslavu/ritualnu „pijanu” procesiju u čast nekog stranog boga, te okupljala ljude u thaisoi:

„Phyrne je optužena za asebeju. Održala je komos u Liceju. Tada je prikazivala drugima novoga boga i održala thiasoi za muškarce i žene. Eutije: „Dakle pokazao sam da je Phryne bogohulna jer se pridružila sramotnom komos, jer je organizirala otkrivanje novog boga, te nezakonit thiasoi za muškarce i žene.”

Legendarna scena

Phryne je ušla u legendu zbog zanimljivih zapisa kod  nekoliko grčkih autora, a najpoznatiji su Plutarh i Atenaj. Obojica navode da je njezin tužitelj Eutije, a odvjetnik Hiperedije. Tijek suđenja išao je u korist tužitelja, trebala je biti osuđena na smrt, no onda se dogodila legendarna scena. O toj sceni, Plutarh je zapisao: 

„I također je razumljivo pretpostaviti, da je to bilo zato što je bio intiman s Phryne kurtizanom i zato je postao njezin odvjetnik kada su joj sudili za bogohuljenje, a to je učinio jasnim na početku govora. I kada je bilo izgledno da će biti proglašena krivom, doveo je ženu na sredinu suda, strgao joj odjeću i izložio njene grudi. Kada su suci vidjeli njenu ljepotu, oslobođena je optužbi.”

Atenaj je napisao sličnu situaciju, dodavši podatak da je bila svećenica Afroditinog hrama:

 

„Hiperije ju je branio, te njegov govor nije ništa postigao, a bilo je izgledno da će ju suci proglasiti krivom, izveo ju je u javnost, potrgao joj odjeću, izložio njene grudi, te je njegov govor završio plakanjem jadne žene tolikim jadom, da su sami suci osjetili praznovjerni strah od ove svećenice i službenice Afroditnog hrama, te ju radije oslobodili nego osudili.”

Današnja znanost smatra da je scena otkrivanja grudi izmišljena, no da se Phryne svakako sudilo za asebeju. Jedan od izvora govori da je provodila inicijacije u thiasoi boga Isodaitesa. Današnji znanstveni krugovi se još uvijek ne slažu je li ovaj podatak o štovanju boga Isodaitesa izmišljen ili istinit. Radi se o tome da se ne mogu dogovoriti o kojem se točno bogu radi. Dio smatra da je to neki novi strani bog, a dio smatra da se radi o nadimku jednog od službenih bogova.

Afrodita iz Knida, Praksitel. Phryne je poslužila kao model za izradu ove skulpture. Fotografija: Wikipedia.

U svakom slučaju, Phrynina optužba je odbačena, no teško je reći koji je pravi razlog njezina oslobađanja. Navedeno svakako ukazuje da optužba za asebeju ne mora nužno voditi u smrt, ali i da se često koristila na sudovima ako ste se iz nekog razloga željeli riješiti svoga protivnika.

Oslobođena krivnje…

Zanimljiva je i činjenica da se ni u jednom izvoru ne navodi nikakva magijska radnja ove žene, no nije isključena niti ta mogućnost s obzirom na to da je bila poznata kurtizana.  Moguće je da je koristila ljubavne napitke za svoje klijente. Prema tome, nije klasična grčka vještica, no radi svojega utjecaja svakako je mogla biti nazivana nekim antičkim oblikom današnjeg termina „vještica”. 

Bila je izrazito bogata žena, poznata u tadašnjem grčkom svijetu. Svojom je ljepotom plijenila pozornost gdje god je kročila te je imala mnoge ljubavnike. Kažu i da je bila muza umjetnicima, posvećivala statue bogovima te obnovila tebanske zidine. Bila je moćna žena, izlazila je  iz okvira grčkih društvenih normi. 

Svom tužitelju svakako je radi nečega stala na žulj. Možda zbog ljubomore, a možda i jer je bila izrazito moćna, pa joj je trebalo podrezati krila. Ipak, oslobođena je optužbi. 

 OSTALE STVARNE GRČKE VJEŠTICE

Fotografija: Canva.

Osim ova tri slučaja, postoji još nekoliko jako šturih podataka o stvarnim ženama koje su se bavile magijom. Povjesničar Herodot (5. st. pr. Kr.) zapisao je slučaj žene Ledice iz Kirene.

Ledice je postala suprugom egipatskog faraona Amasisa. Amasis ju je optužio da je bacila čini na njega jer bi svaki put kada bi legnuo s njom, izgubio bi seksualnu moć. S ostalim ženama mu se to nije događalo. Osudio ju je na smrt. u strahu za vlastiti život, dala je tihi zavjet Afroditi da će joj poslati statuu na Kirenu ako ju spasi od sigurne smrti. Molitva joj je uslišana; nakon posljednjeg pokušaja spolnog odnosa s Ledice, prije izvršenja smrtne kazne, Amazis je bio u punoj seksualnoj snazi. Ledice se spasila.

Nadalje, u djelu Magna Moralia, koje se pripisuje Aristotelu, postoji nekoliko primjera suđenja ženama koje su svojim supruzima dale ljubavni napitak, a isti je imao negativne utjecaje na muškarce. Jedan primjer pokazuje da je muškarac umro nakon konzumacije. Udovica toga muškarca dovedena je na sud pod optužbom za trovanje. Uspjela je izbjeći smrtnu kaznu jer je dokazano da je svom suprugu dala ljubavni napitak iz ljubavi, a ne s namjerom da ga ubije.

Slične slučajeve u kojima žene daju ljubavne napitke svojim muževima s čestim smrtnim ishodima nalazimo i u književnoj literaturi (npr. Euripidova Andromaha). Književnost je svakako inspirirana stvarnim povijesnim situacijama, poput Herodotove Ledice, primjerima iz Magna Moralije, ili pak suđenjima Theoris, Ninon i Phryne.

ZAVRŠNE MISLI…

Fotografija: Canva.

Svi ti primjeri pokazuju svijest da treba kazniti onu osobu koja koristi magiju da šteti drugoj osobi.

Theoris i Ninon se svakako sudilo za neki oblik prakticiranja magijskih radnji radi čega su na koncu pogubljene. Phrynin slučaj konkretno ne donosi podatke o njezinom bavljenju magijom, ali nije isključena ta mogućnost. 

Sva tri slučaja povezana su sa zločinom asebeja. Moguće je  da su optužene jer su se usudile biti drugačije, izlaziti iz društvenih okvira i uvoditi inovativnost u tradicionalne službene religijske ceremonije stranim vjerskim elementima. To je bilo nedopustivo, izazivalo je strah u patrijarhalnim očima. Zato su bile vještice i trebalo ih je kazniti. Herodotova Ledice i primjeri iz djela Magna Moralia pokazuju bavljenje magijom, no te su žene uspjele dokazati da njihovo bavljenje magijom nema primarni cilj nanošenja štete drugima.

Kao što je već spomenuto, ovi slučajeva do sada su jedini pronađeni primjeri suđenja grčkim vješticama, oni koji su postali nekakva vrsta modela koju je slijedila književna literatura. To nikako ne znači da su jedini. Vjerojatno ih je bilo više, samo što su izgubljeni dokazi tijekom svih ovih stoljeća. 

Grčke vještice i socijalni status?

To nas dovodi do pitanja socijalnog statusa žena koje su se bavile magijom. Zanimljiva je činjenica da je magija bila dostupna svima bez obzira na klasnu pripadnost i spol, no loša magija se u pisanim izvorima više vezala za žene. Žene su same po sebi bile na margini društva, imale su jako malo prava bez obzira na to jesu li rođene u bogatoj ili siromašnoj obitelji. 

Ovi sačuvani primjeri govore da su ove žene bile poznate u grčkom društvu, imale su viši status, zato su i dokumentiraniji njihovi slučajevi. Vjerojatno su imali cilj pružiti pouku svima da, svatko tko se bavi društveno neprihvatljivim magijskim radnjama ili uvođenjem inovacija (a službeni bogovi nisu to dozvolili preko proročanstava), teško da će proći nekažnjeno.

U znanosti se smatra da su se ipak žene niskih socijalnih statusa više bavile lošom magijom od pripadnica društvene kreme. Magija je bila posvuda, u  bordelima, u cirkusu, kazalištu, na raskršćima, oltarima određenih božanstava i sl. Upravo zato je teško definirati točno određenu društvenu skupinu, no svakako su magijske djelatnice bile dio nižih staleža. 

Slučajevi žena koje su se bavile lošom magijom i nanosile štetu najvjerojatnije su rješavani unutar njihovog društvenog sloja na bilo koji način. Radi položaja na socijalnom začelju, tadašnji pisci najvjerojatnije su smatrali da nisu vrijedni spomena u svojevremenoj literaturi. Vjerojatno zato niti nemamo sačuvane primjere suđenja ženama nižih slojeva društva.

Glavni problem istraživanja?

Veliki problem u istraživanju teme grčkih vještica je taj što ne postoji jedinstveno grčko zakonodavstvo protiv magijskih radnji. Danas se smatra da su u tim parnicama najvjerojatnije korišteni različiti pravi postupci, najčešće asebeja.

Danas se smatra da: 

„ovi slučajevi nam ne omogućavaju pouzdanu tvrdnju da je samostalno djelovanje magije ikada bilo procesuirano prema atenskom pravu asebeje, no ne možemo ni isključiti da je asebeja korištena za procesuiranje magije.”

Koji pravni je postupak korišten, za našu priču nije toliko bitno. Lošoj magiji se na neki način pokušalo stati na kraj jer ju je tadašnje grčko društvo gledalo kao zločin. Svakako je zločin ako joj je glavna namjera nanošenje zla. 

Loša magija se u literaturi očito vezala isključivo za žene. One žene koje su bile hrabre, žene koje se nisu mirile s nametnutim im društvenim okovima. One žene koje su odlučile biti drugačije i same krojiti svoju sudbinu. Te grčke vještice trebalo je nekako spustiti na zemlju u očima patrijarhalnog društva.

A ŠTO JE S RIMLJANKAMA? Odgovor pronađite u nastavku serijala! 🙂 😉 

Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite rubriku Ženska povijest te uživajte!