Dragi moj sine,
ove godine sam ti odlučila napisati božićnu priču kako bi zauvijek ostala sačuvana, da je uzmeš u ruke i pročitaš kada ja možda neću moći iznova ti je ispričati. Još si mali i vjerojatno nećeš puno toga razumjeti. No kako će vrijeme prolaziti, a ti stasati u naočitog mladića i kasnije u zrelog muškarca, tako će ti biti sve jasnija njezina pouka.
Moram te upozoriti da ovo nije klasična božićna priča na koju si navikao u slikovnicama. Njezini glavni likovi ne uključuju Djeda Mraza koji u božićnoj noći leti saonicama kako bi, do buđenja djece, poklone ostavio ispod okićenog božićnog drvca. Ovo nije niti opsežno povijesno istraživanje o božićnim običajima diljem naše lijepe domovine Hrvatske. Za ovu priču nije bila potrebna bujna mašta niti dostupan povijesni izvor…
Zlatno moje, ovo je osobna priča o božićnim danima kada sam bila dijete. Ovo su lijepa sjećanja na divna bezbrižna minula dječja vremena, puna zajedništva, ljubavi, radosti i topline, a potaknuta su listanjem obiteljskog albuma fotografija.
Odlučila sam ih podijeliti s tobom u nadi da ćemo tata i ja, zajedno s bakama, djedovima, tetama i ostalim članovima obitelji, usaditi u tvoju osobnost duh zajedništva i obitelji, te da ćeš jednoga dana to isto ti moći učiniti sa svojom budućom obitelji.
KRENIMO U BOŽIĆNU PUSTOLOVINU STARU VIŠE OD 20 GODINA!
Predblagdanska strka i panika
Voljeni moj sine, možda si primijetio kako sam dosta napeta i užurbana nekoliko dana prije Božića. Neka te ne čudi moje raspoloženje u to vrijeme, to je zato što želim nesavršeno pretvoriti u savršeno. Tu predblagdansku strku i paniku utkale su mi još moje mama i baka.
Naime, sjećam se, kao da je bilo još jučer, njihovih rumenih lica i užurbanih disanja jer je kuća morala blistati. Cijeli tjedan vešmašina je radila kao luda. Sva odjeća je morala biti oprana, a posteljina presvučena. Mahnito su se prali prozori, mama ih je glancala tolikom silinom da sam znala pomisliti da će napraviti rupu u staklu.
A tek zavjese… Baka bi se svaki put jako uspuhala kada ih je skidala s karniša i nosila na pranje. Bile su jako teške, no bio je to poklon koji je od svoje majke dobila za udaju, pa su morale stajati na prozorima.
Usisavač je radio svaki dan, mislila sam da će pregorjeti od tolikog korištenja. Sjećam se maminog pogleda kada bih prošla preko netom obrisanog poda. Ipak je najljući mogući pogled uputila tati kada bi ušao u kuću s blatnjavim cipelama. Dragi moj sine, nadam se da ja tvome ocu nikada neću izgovoriti toliku bujicu ljutih izraza radi prljavih cipela.
Tata i djed su se tih dana lukavo izvlačili iz kuće jer su znali da će ni krivi ni dužni “nastradati” pod naletom ženske predblagdanske panike i stresa. Baka i mama se nisu žalile što njihovi muškarci ne sudjeluju u tom silnom čišćenju. Zauzvrat, bili su glavni odgovorni za nabavku namirnica i ostalih kućanskih potrepština. Njihova zadaća bila je i kupnja božićnog drvca.
Tu strku i paniku da sve mora biti po PS-u ublažavale su dvije stvari. Prvo, kroz cijeli tjedan stizale su božićne čestitke od brojnih prijatelja. Znaš, bilo je to vrijeme kada mobiteli nisu još bili toliko aktualni. Dragim ljudima čestitali bi Božić ili dolaskom u goste ili slanjem prekrasnih božićnih čestitki, eventualno bi se obavio poziv preko kućnog telefona. Čestitke su mi nekako ostale u sjećanju jer ih je lakše sačuvati. Čitanje toplih božićnih želja uvijek bi mi zagrijalo dušu. Čudno, lijep je to običaj kojem bi se svi mi obradovali, a danas smo ga (gotovo) zaboravili.
Druga stvar je izrada kolača. Obožavala sam miris bakinih netom ispečenih božićnih zvjezdica i slatkih vanilin kiflica od oraha. Seka i ja obožavale smo zvjezdice premazivati finim pekmezom od šipka ili valjati kiflice u šećer u prahu. Naravno, bile smo njihove glavne kušačice. Rijetko koje godine su ovi suhi kolači dočekali Badnjak, a kamoli Božić.
Festival zvan Badnjak
Sine moj, sjećam se da je Badnjak prolazio u puno mirnijem tonu. Tjedna priprema za Božić dobila je svoj kraj. Čišćenje i pospremanje je napokon završeno. Mama je još eventualno dovršavala mađaricu i bijelu pitu, a baka “tenku” gibanicu (pita od kukuruznog brašna, sira i vrhnja sa šećerom), londonere i išlere. Sve bi bilo gotovo do podneva i festival zvan Badnjak mogao je početi.
Kićenje bora
Najveće veselje svim članovima obitelji bilo je kićenje božićnog drvca. Tata i djed donijeli bi ga zajedničkim snagama u kuću. Znaš, zlato moje, niti jedno umjetno drvce, nikakav umjetni miris, eterično ulje, ne mogu nadomjestiti taj miris pravog bora ili jelke.
Bor ili jelka, ovisno što je tata kupio te godine, svake je godine stajao na istom mjestu: nasuprot kamina, uz kut, pored kojeg je bio prozor te otvor prema kuhinji. I danas ga baka još uvijek kiti na istom mjestu, bez obzira na to što više ne živimo svi pod istim krovom.
Kombinacija boja kuglica prvo je uključivala šarenilo koje je zamijenila zlatno-crvena kombinacija sa žutim i crvenim lampicama. Sjećam se svog osmijeha na licu sa svakom novom postavljenom kuglicom. Vrh na boru bi uvijek tata postavljao. Nekada je bila ogromna mašna, nekada zvijezda ili anđeo. Znalo je biti godina kada bi bor ukrašavale ukrasne perlice ili zlatne lamete. Moram priznati da nisam voljela te zlatne lamete, veselila sam se jedne godine kada ih je mama bacila u smeće.
Cijeli dojam ukrašenog božićnog drvca upotpunile su jaslice i njihova simbolika. Baka bi nam svake godine iznova pričala priču o dolasku našeg Spasitelja, Isusa Krista. Voljela sam slušati njezine priče. Svaku izgovorenu riječ slušala sam s posebnim žarom.
Finale ukrašavanja dogodilo se nakon postavljanja zvončića na štok ulaza u kuhinju. Oni su postali naš zaštitni znak. Taj ukras i danas baka postavlja na štok iako su se mnoge kuglice i kombinacije boja promijenile s godinama, od kad više ne živimo zajedno. Sigurno ih ne želi promijeniti jer ju podsjećaju na neka davna i lijepa vremena. Dragi moj sine, svake godine me najviše zapljusnu sjećanja kada vidim te zvončiće na štoku.
Nakon završetka kićenja, djed bi donio flašu vina na stol, a baka bi pokraj te flaše stavila pšenicu, novčiće i jabuku. Zatim bi svi zajedno veselo zapjevali božićne pjesme.
A što je s hranom?
Zlato moje, s obzirom na to da si veliki gurman, sigurno se pitaš što smo jeli cijeli dan. Znam da te sljedeće riječi neće baš previše obradovati.
Naime, cijeli dan pazili smo što jedemo. Ne bih to nazvala postom, no pazili smo što unosimo u svoj organizam. Najčešće je bila neka ribica na meniju, čisto da se zadovolji glad.
A onda je nakon kićenja bora i dolaska s polnoćke uslijedila prava gozba. Još prije polnoćke, baka je cijelu večer provodila u kuhinji. Pekla se neka pečenka. Ovisno o godini, bile su to purica, guska ili patka. Uz nju, pripremali su se nezaobilazni mlinci. A hladetina, koju je baka također stavila na blagdanski stol te večeri, čekala je svoju konzumaciju već nekoliko dana.
Možeš si samo zamisliti koliko su nam curile sline od silnih opojnih mirisa i kako smo jedva dočekali da navalimo na objed. Djed i tata uvijek bi kriomice pokušavali uhvatiti pokoji komadić. Baka im je svaki put pomrsila planove, kao da je imala šesto čulo za njihovu namjeru.
Ipak su morali pričekati završetak polnoćke, kada bi svi zajedno nahrlili na pripremljenu večeru. Punih želuca, svi smo krenuli na počinak i Festival zvan Badnjak je završio.
Božićne blagodati
Srce moje, jako sam se veselila božićnom jutru. Uvijek bi hitro izletjela iz kreveta i doslovce trčala, još u pidžami, do božićnog drvca. Stepenice koje spajaju kat s prizemljem kuće činile su se beskrajima dok napokon nisam stigla do božićnog drvca. Fascinantna je ta nevina dječja radost kada vidi puno poklona ispod bora. Vidim to i na tvome malom licu svaki puta kada dobiješ nešto novo.
Sjećam se poznatog zvuka odmatanja do tada zapakiranih božićnih darova. Svaki novi odmotani poklon izmamio je još veći osmijeh. Ostali ukućani dopustili su nam da i njihove otpakiramo jer su znali koliko cijela ta procedura veseli seku i mene.
Nisu to bili izdašni pokloni kao danas. Pokoja čokolada ili paket slatkiša, čarape, komplet kape, šala i rukavica te slične sitnice. Nekih godina se znalo se dogoditi da se ispod bora pronašla i neka igračka.
No najviše bi me obradovao topli majčin zagrljaj uz riječi: “Sretan Božić, zlato mamino!” Majčin nježan poljubac u obraz otkrio bi jednu od najvećih ljubavi na ovom svijetu, onu majke prema djetetu. Sada ju pogotovo razumijem i primjenjujem kad imam tebe, sine moj najdraži.
Nakon veselja radi dobivenih darova, uslijedio je lagani doručak i odlazak u crkvu na svetu misu proslave Isusovog rođenja. Najčešće smo seka i ja odlazile na misu s mamom, dok bi baka otišla na prvu jutarnju svetu euharistiju kako bi stigla pripremiti ručak.
Po povratku s mise, dočekao nas je blagdanski stol: juha od kuhane junetine i kokoši, svinjske šnicle, ostatak jela s večere nakon polnoćke, nezaobilazna francuska sala i domaći kruh.
Neumjerenost u jelu i piću mogla je početi. Za desert su tu bile slatke delicije koje su mama i baka danima vješto pripremale. Šlag na torti bilo je pjevanje božićnih pjesama.
Božićni filmski maraton
Božićno popodne provodili smo na filmskom maratonu koji je HRT priredio svojim gledateljima. Tada još nije bilo RTL-a, mislim da je Nova TV tek počela s emitiranjem, a Netflixa i sličnih programa još nije bilo ni u planu.
To je bilo vrijeme kada nisu bile toliko popularne ove današnje sladunjave božićne ljubavne komedije. Prikazivali su se evergreeni biblijske tematike poput filmova Ben Hur, Quo vadis, Deset zapovijedi, Isus iz Nazareta i slično, kako koje godine.
Znam, uglavnom su djeci u toj dobi dosadni takvi filmovi, no sine moj, tvoja mama je oduvijek bila drugačija. Voljela sam i još uvijek volim pogledati te evergreene, posebno ako ih gledam s tvojim djedom.
On je jedan od onih ljudi koji znaju gotovo svaku riječ napamet iz tih filmova koliko ih je puta pogledao. Inače nije neki ljubitelj stare povijesti, nećeš ga vidjeti da čita povijesnu literaturu, no obožava filmove povijesne i biblijske tematike. Ljubav prema tim filmskim žanrovima sam svakako naslijedila od njega.
Nismo samo gledali te evergreene. Na televizijskom programu se pronašao i kakav božićni crtić za djecu. Sjećam se da smo ih gledali, ali moram priznati da se ne sjećam niti jednog iz tog vremena. Očito niti jedan nije ostavio neki posebni trag.
Bakin poseban dan
Dragi moj sine, ovi lijepi blagdanski dani doživjeli su svoj crescendo na blagdan sv. Stjepana kojeg od milja još zovemo i Štefanje. Mojoj baki, a tvojoj prabaki, posebno je bitan taj dan jer slavi svoj imendan. Tijekom godina je stvorila obiteljsku tradiciju okupljanja svih užih članova obitelji. Drugim riječima, okupila bi pod jedan krov obitelji svojih sinova.
To je jako lijep obiteljski običaj jer smo tijekom cijele godine svi previše raštrkani. Svatko leti za svojim obavezama i, nažalost, jako su rijetki trenuci kada smo svi na okupu. Radi toga, baka je svima dala imperativ da smo barem jednom godišnje svi zajedno.
Toga dana se posebno trudila. Cijelo jutro provodila bi u kuhinji te s velikom ljubavlju pripremala štefanjski objed, kao da se već nismo tih dana dosta najeli.
Njezin uobičajen jelovnik na Štefanje sastoji se od goveđe juhe, kuhane govedine s hrenom, pohanih pilećih prsa, pečenog krumpira te francuske i zelene salata. Poslužila je i pokoji komad mesa koji je ostao još od božićnog jelovnika.
No to sve nije bilo dovoljno. Glavna zvijezda ručka bila je punjena patka s mlincima, bakin poseban specijalitet kojeg smo svi jedva dočekali probati.
Bakina posebnost je u tome što je uvijek taj dan zadnja sjela za stol. Nije dozvoljavala nikome da joj pomogne, sve je ona željela sama.
Taj sjaj u oku te neizmjerna sreća i ponos radi okupljene obitelji na njezinom, već naboranom licu, izaziva i u najtvrđem biću priljev silnih emocija. Posebno sada, kada imam vlastitu obitelj, tebe, sine moj, i tvog oca, dirnu me i stegnu u grudima taj bakin pogled i to nasmijano lice. Prava bit obitelji posebno se osjeća u zraku svakog Štefanja i tome možemo zahvaliti upravo njoj, našoj baki lavici.
Dragi moj sine, možda ti se, od tolikih opisanih delicija, na prvu čini da je najvažnije da se dobro najedemo za blagdane. To apsolutno nije najbitnije, ali lagala bih ti kada bih rekla da nam želuci nisu bili posebno veseli tih dana. Ipak, svatko od članova obitelji unio je svoju posebnost u blagdanske dane. Ostvarena je prava bit Božića: zajedništvo, ljubav, sreća, mir i veselje. Sretna sam što sam odrasla u takvoj obitelji. Svom svojom snagom, zajedno s tvojim ocem, pokušat ću to prenijeti i na tebe. Prije nego što završim ovo pismo, samo još jednu stvar želim podijeliti s tobom, a to je sjećanje na bijeli Božić.
Bijeli Božić iz davnina
Znaš, sine moj ljubljeni, bila su to vremena kada je Božić bio zagrljen šalom snježnih pahulja. S obzirom na to kakvo je vrijeme došlo i koliko se klima promijenila, bojim se da ćeš rijetko kad u svom životu dočekati bijeli Božić.
Neopisiva je to čar i ugođaj kada gledaš te silne pahuljice kako stvaraju svoj bijeli pokrivač iz božićne topline doma punog ljubavi, sreće, veselja i zajedništva.
Smrznuti nosići, rumena lica koja štipa ljuta zima, promočene čizmice i mokre rukavice od grudanja… Ništa mi ne bi smetalo kada bih sa sekom ronila u moru snježnog pokrivača.
Najdraža božićno-snježna radost svakako mi je bila pravljenje gospodina Snjegovića. Svake godine dobio je počasno mjesto ispod starog kestena, smještenog pored stare kuće gdje su živjeli prabaka i pradeda.
Seka i ja nismo same sudjelovale u izradi Snješka. Mama i tata uvijek bi nam pomagali. Mama bi pronašla neki stari lonac koji je poslužio kao šešir te bi iz frižidera uzela jednu mrkvu za nos.
U međuvremenu bi seka i ja pokušavale pronaći koji kamenčić ispod silnog snijega tako da naš Snjegović ima osmijeh i gumbe. S tatom bi pravile tijelo od velikih snježnih gruda. Bile su dosta teške, pa je, naravno, tata sastavljao njegovo tijelo. Ruke bi ponekad napravili od snijega, a ponekad od šiba ili stare metle.
Još je nedostajao stari šal, koji bi omotale oko njegovog vrata. I gospodin Snjegović bio je gotov. Bile smo jako ponosne na njegov izgled.
Zatim bi uslijedilo valjanje i bacanje u snijeg te pravljenje anđela u snijegu. Voljele smo se sanjkati. Najuzbudljivija avantura dogodila bi se kada bi tata sanjke zakačio za traktor i provozao nas do obližnje ulice. Mislim da se cijelo selo treslo od jačine našeg dječjeg smijeha.
Obećajem, slijede završne misli
Bili su to lijepi dani, zlato moje. Zahvalna sam što sam imala sretne dječje trenutke. Božićni dani ostali su mi najviše u sjećanju upravo zato što su se svi ukućani s posebnim žarom trudili da se osjeti duh zajedništva. Zbog toga ih još više volim i poštujem.
Nadam se da sam ti uspjela predočiti barem mali dio te blagdanske čarolije. Trenutno si još mali, pa možda puno toga još ne razumiješ, ali ćeš polako shvaćati kako budeš odrastao. Nadam se da ćeš to cijeniti, posebice kada budeš osnovao svoju vlastitu obitelj.
Tvoj tata i ja posebno ćemo se truditi da imaš lijepa sjećanja iz djetinjstva, pogotovo u doba Božića. I ne samo mi, već i tvoje bake, djedovi, tete i svi ostali članovi naše velike obitelji. Nadam se da ćemo uspjeti stvoriti neku našu malu obiteljsku tradiciju, po uzoru na bakinu. Dat ćemo sve od sebe. I zapamti: obitelj je najvažnija.
Volim te puno,
tvoja mama.
