Antički Romeo i Julija

Julija je izjavila svom Romeu u drugom činu, drugoj sceni Shakespeareove predstave:

 

„Romeo, o Romeo! Zašto si

Romeo? O zataji oca svog,

Odbaci ime to il ako nećeš,

Prisegni, da me ljubiš, pa ću ja

Poreći, da se zovem Capuletti.”

i ušla u povijest. Naime, ova scena na balkonu postala je evergreen u zapadnoj književnosti. Tragična romansa dvoje glavnih protagonista Shakespeareove drame lajtmotiv je brojnim kasnijim raznovrsnim umjetnicima kao jedna od najvećih ljubavnih priča svih vremena.

Shakespeareu svakako treba gromoglasno zapljeskati na uspjehu njegove predstave. Rado se i u današnje vrijeme izvodi na kazališnoj i filmskoj sceni. Treba naglasiti i da Shakespeare nije sam izmislio fabulu „Romea i Julije”. U tome mu je poslužilo nekoliko verzija priče o nesretnoj ljubavi dvoje mladih ljudi.

 NOVOVJEKOVNI UZORI „ROMEA I JULIJE”

Kada je Shakespeare pisao svoju tragediju, inspiracija su mu bila djela dvojice pisaca. S jedne strane, imao je pjesmu „Tragična povijest Romea i Julije” Arthura Brookea iz 1562. godine. S druge strane, crpio je podatke iz proznog djela „Palača zadovoljstva” Williama Paintera iz 1567. Radi se o dvije strane iste medalje; Painter je Brookeovu pjesmu preoblikovao u prozni tekst, dodao svoj stil i dodijelio joj drugo ime.

Priča ide korak dalje i odlazi u daleku Italiju. Naime, tema tragične romanse je među talijanskim narodom kolala duže vrijeme. Zapisao ju je još davne 1476. Masuccio Salernitano pod nazivom „Mariotto i Giannozza”. Nekoliko desetljeća kasnije, Luigi da Porta napisao je djelo s autobiografskim elementima imena „Historia Novellamente”. Tu možemo pročitati o njegovoj nesretnoj ljubavi prema Lucini Savorgnan koju nije mogao oženiti radi zavade njihovih obitelji. On na koncu biva ranjen u ratu, a ona udana za drugog muškarca.

Nadalje, Portova verzija  inspirirala je Matea Baudella da napiše svoju pjesmu. Baudellovu verziju držao je u svojim rukama Pierre Boistaua i preveo ju na francuski jezik kao dio svoje „Histories Tragiques“ iz 1559. Pierreouv francuski prijevod koristio je Arthur Brooke te ju preveo engleski jezik 1562. godine. Ostatak priče već do sada znate.

Povijesna podloga nastanka drame?

Zanimljivost ovih talijanskih priča leži u činjenici da su tijekom 13. stoljeća u Veroni djelovale dvije političke frakcije; obitelj Montecchi protiv obitelji Cappelleti. Upravo su nazivi Shakespeareovih obitelji Montagues i Capuletti, kojima pripadaju naši slavni nesretni ljubavnici Romeo i Julija, izvedenice imena obitelji starih veronskih političkih neprijatelja. 

Štoviše, postoji mogućnost da je Shakespearea na pisanje drame navela i stvarna povijesna epizoda. Poznato je da je jedan od njegovih mecena bio Henry Wriothesley, treći grof od Southamptona. Dotični grof potajno je oženio Elizabeth Vernon, groficu od Southamptona i jednu od glavnih dvorskih dama engleske kraljice Elizabete I. Čuvši za sklapanje braka, kraljica ih je odmah dala optužiti za izdaju i zatvoriti jer je taj brak smatrala političkom opasnošću za svoju vlast. Na kraju se ipak smilovala i ovi golupčići živjeli su sretno do kraja života. Rekle bismo, priča za male ekrane, a vjerojatno je potaknula Shakespearea na pisanje „Romea i Julije”, samo što njegovi ljubavnici ipak imaju nesretnu sudbinu.

Međutim, niti tu nije kraj! Možda su sve ove verzije, kao danas popularni Shakespeare, svoje svijetle trenutke proživjeli u novom vijeku. No korijeni su puno stariji.

Otputujte s nama u davni stari vijek i upoznajte antičke Romea i Juliju: PIRAMA I TIZBU.

„PIRAM I TIZBA”

Publije Ovidije Nazon, uz Vergilija, antički je pisac čija su djela golicala maštu i poslužila kao inspiracija brojnim kasnijim umjetnicima, od književnika i likovnjaka do glazbenjaka i ostalih umjetničkih duša. Jedno takvo Ovidijevo djelo ogroman je ep „Metamorfoze”, pisan u heksametrima koji čine niz od 250 mitskih priča objedinjenih u 15 pjevanja, čiji je glavni lajtmotiv nadnaravna promjena likova u neki oblik.

Četvrto pjevanje sadrži priču o „Piramu i Tizbi”, koji s pravom nose etiketu antičkih Romea i Julije. Epska je to priča čiji su korijeni stoljećima stariji od samog Ovidija. Ne znamo čiji je predložak poslužio Ovidiju u pisanju „Pirama i Tizbe”, no najvjerojatnije je koristio verziju nekog helenističkog pjesnika kojemu je bio dobro poznat teren (današnje) sjeverne Sirije. 

Korijeni Ovidijeve priče?

Naime, ime Piram anatolijskog je podrijetla i prevodi se kao „žuto-smeđe”. Potječe od istoimene rijeke Piram u Ciliciji (danas Ceyhan), koja je bila poznata još iz doba Hetita.  U drevnoj mitologiji postojao je i riječni bog Piram, čiji su prikazi sačuvani i na novcu triju helenističkih cilicijskih gradova (Anazarbus, Hieropolis Castabula i Mopsus). Dodatno, kasniji antički pisci, Temistije iz Bitinije (4. st.) i Nonije iz Panopolisa (5. st.), zapisali su mit prema kojem se riječni bog Piram zaljubio u nimfu Tizbu.

Problematično je podrijetlo imena Tizbe. Najvjerojatnije ima prethelenističke korijene.  Potječe ili od imena grada u Beotiji ili se (vjerojatnije) radi o adaptaciji imena vodene nimfe starih mitova. 

Jedan od zanimljivih zapisa onaj je Nikole iz Mire (3./4. st.), a slično se referiraju i Himer iz Bitinije (4. st.) te Pseudo-Klementin (4. st.). Zapis glasi: 

„Piram i Tizba, gajili su veliku strast jedan prema drugome, te su postali ljubavnici koji su dijelili intimne trenutke. No, djevojka je ostala trudna i pokušala je neopaženo pobjeći od ovoga što se dogodilo, ukida samu sebe: svoju mladost, nakon što je to naučila, prolazi kroz sličnu sudbinu. Bogovi su se sažalili nad tim što se dogodilo, pretvorili su oboje u vodu, Piram je postao rijeka, koja plovi kroz Ciliciju, a Tizba, potok uz njega,  izlijeva četvrti njezin tok.” 

Prema tome, spomenuti antički pisci zapisali su u svojim djelima stare mitove u kojima su Piram i Tizba mitska bića te na koncu bivaju preobraženi u rijeku ili potok. Vjerojatno su ti isti autori tražili korijene Ovidijeve verzije jer su njegovi  Piram i Tizba ipak obični ljudi. U svakom slučaju, priča o Piramu i Tizbi najvjerojatnije je starija od vremena dolaska Grka na prostore Cilicije. Koliko je stara, teško je reći bez očuvanih izvora starijih od samog Ovidija.

Ovidije je svoju verziju zapisao davne 8. godine po Kristu, te ušao u povijest kao najstariji sačuvani zapis i standardni model tragične romanse u kojoj su glavni protagonisti dvoje mladih nesretnih ljubavnika. Njihove obitelji ne dozvoljavaju njihovu ljubav, te radi greške u komunikaciji počine samoubojstvo. 

Kratki sadržaj Ovidijeve priče „Piram i Tizba” ide ovako:

„Jednom davno, u Babilonu su živjeli Piram i Tizba, najljepši i najljepša od svih momaka i djevojaka. Njihove kuće bile su sagrađene jedne do drugih, pa su se tako i upoznali. Beskrajno su se zavoljeli, te poželjeli svoju ljubav okruniti brakom, no njihove obitelji nisu to dozvoljavale. Svakim danom bi se sastajali, razmjenjivali slatke riječi te slali si nježne poljupce kroz pukotinu na zidu koji je spajao njihove domove. Takvi tihi noćni sastanci postali su im nedovoljni, te su odlučili jedne noći iskrasti se iz vlastitih domova i pobjeći negdje gdje bi napokon mogli biti zajedno i slaviti svoju ljubav. Dogovorili su mjesto sastanka: grob kralja Nina. Na dogovoreno mjesto prvo je stigla Tizba lica pokrivena veom, te sjela pod obližnje stablo duda. Dok je čekala svojeg voljenog muškarca, do nje je stigla lavica čije su ralje bile umrljane krvlju. Tizba se uplašila i pobjegla, no ispao joj je veo. Lavica je veo rastrgala i otišla. Ubrzo je napokon stigao i Piram. Vidjevši krvavi i rastrgano Tizbin veo, odmah je pomislio na najgori scenarij. Pao je u očaj. Odlučio je okončati svoj život. Sjeo je pod drvo duda i probio se mačem. Njegova krv počela je naglo šikljati, te je natopila cijelo stablo duda, čiji je bijeli plod poprimio crvenu boju. U tom trenutku, ponovno je došla Tizba i vidjela mrtvo Piramovo tijelo. Tuga i jad obuzeli su joj dušu. Odlučila se pridružiti svome voljenom uz izrečenu molitvu bogovima i njihovim obiteljima da zajedno pokopaju njihova tijela. Oduzela si je život Piramovim mačem. Molitva joj je na koncu uslišana: pepeo nesretnih ljubavnika sada zauvijek počiva u zajedničkoj urni, a plodovi duda od toga dana su crvene boje kao uspomena na tragičnu romansu Pirama i Tizbe.“

Ovidijeva priča ušla je u anale. Dok njegovi suvremenici nisu bili previše zainteresirani za njegovu verziju, kasnije generacije to su nadoknadile svojom očaranošću „Piramom i Tizbom”, o čemu svjedoči i potraga spomenutih kasnijih antičkih autora za njenim korijenima nastanka. Ovidije je stvorio novi stil i tematiku ne samo u književnosti, već i u drugim granama umjetnosti, koji do danas plijene pozornost i golicaju maštu mnogih ljudi.  

MUZA BROJNIM UMJETNICIMA

Ovidijeva priča do današnjih dana podlegla je brojnim adaptacijama. Njezina alternativna priča preživjela je u djelu „Progymnasmata”, grčkog sofista i retoričara iz 5. st., Nikole Sofista. Boccaccio ju spominje u svojim „De Mulieribus claris” i u „Decameronu“. Prve prijevode na engleski jezik imamo od 1380-ih u djelima Geoffreyja Chaucera u „Legends of Good Women” te „Confessio Amantis” Johna Gowera, a nešto kasnije pridružuje im se i John Metham sa svojim „Amoryus and Cleopes”.

„Piram i Tizba” nezaobilazna su inspiracija talijanskim pjesnicima Salernitanu i Portu, koji su kasnije poslužili za pisanje Brookerove pjesme te na koncu za Shakespearovo pisanje „Romea i Julije”.

Ovidijevi „Piram i Tizba” nisu Shakespearea inspirirali samo za „Romea i Juliju”. Pojedine motive Ovidijeve mitske priče pronalazimo u Shakespeareovom „Snu ivanjske noći”, napisanom 1590-ih. Dvadesetak godina kasnije, Španjolac Luis de Gongora napisao je „Fabula de Piramo y Tisbe”, a Francuz Theophile de Viau tragediju u 5 činova imena „Les amours tragiques de Pyrame et Thisbee”.

Val adaptacija na kazališnoj sceni od 18. stoljeća do danas

Nakon Theophilea de Viaua, krenuo je val adaptacija Ovidijeve priče na kazališnu scenu. Guiseppe Antonio Brescianello napisao je 1718. godine svoju jedinu operu „La Tisbe“ za wurttemberški dvor.  Sedamnaestog listopada 1726. godine na francuskoj L’Académie Royale de Musique premijerno je izvedena lirska tragedija u 5 činova i prolog „Pirame et Thisbe” kompozitora Francoisea Francoueura i Francoisea Rebela. Sredinom 18. stoljeća John Frederick Lampe ukomponirao je Ovidijevu priču u svoju „Mock Opera”, a u Beču se vrtila  opera „Piramo e Tisbe” Johanna Adolpha Hassea.

Sredinom 19. stoljeća nastao je „Les Romanesques” Edmonda Rostanda, koji je dobio svoju verziju kao mjuzikl „The Fantasticks” 1960. godine postavši tada najduži mjuzikl na svijetu. Zanimljivo je i da su slavni Beatlesi napravili performans „Pyramus and Thisbe” 1964. godine kao dio televizijske emisije „Around the Beatles“.

Prije nekoliko godina nastala je i suvremena verzija Ovidijeve priče u antologiji Bolu Babalola imena „Love in Color; Mythical Tales from Around the World, Retold.” Ovdje su glavni likovi studenti koji svoju ljubav otkrivaju preko rupe u  zidu stare sveučilišne zgrade, sa sretnim završetkom za razliku od antičke verzije.

A LIKOVNJACI?

Ovom navedenom popisu umjetnika koji su adaptirali Ovidijevu priču u svoja djela svakako treba dodati i likovne genijalce. Postoji cijeli niz likovnih djela koji od antike fasciniraju likovnjake. Još je u Pompejima osvanula freska s prikazom Pirama i Tizbe te na Cipru rimski mozaik u Paphosu s ovim nesretnim ljubavnicima. 

Krajem srednjeg vijeka nastala je minijatura prve profesionalne književnice i intelektualke, Christine de Pisan. Minijatura je ukrašavala tekst o Piramu i Tizbi  iz  njenog djela „Episte Othea”, kojim je Christine reinterpretirala Ovidijeve zapise o ženskim božanstvima u njegovim Metamorfozama.

Tema tragičnih ljubavnika postala je popularna od vremena renesanse. Poznat je drvorez chiaroscuro tehnike Hansa Wechtlina imena „Piram i Tizba” iz 1510., koji prikazuje Tizbu kako pronalazi svog ljubavnika Pirama probodenog mačem. Nekoliko godina kasnije, Lucas van Leyden napravio je grafiku koja prikazuje već mrtvo Piramovo tijelo te tren kada se Tizba probada Piramovim mačem.

U slično vrijeme nastala je i grafika Albrechta Altdorfera koji je prikazao Tizbinu tugu nad Piramovim umrlim tijelom. Ubrzo je nastala slika Lucasa Cranacha Starijeg, gdje je u prvom planu trenutak kada umirući Piram upućuje pogled na Tizbu, koja se sprema baciti na njegov mač. Lucas Gassel sredim 16. stoljeća naslikao je scenu kako Tizba panično trči prema voljenom mrtvom Piramu, čije tijelo leži na dnu fontane. Krajem 16. stoljeća, u Italiji se isprofilirao poseban stil, manirizam, kojemu pripada i majstorija Gregorija Paganija „Piram i Tizba”.

Piram i Tizba od baroka do danas

Barok je vrijeme kada je naša tema doživjela svoj vrhunac. Kao da je postojalo nepisano pravilo da umjetnik koji se želi istaknuti na kulturnoj sceni, mora dodati svom likovnom opusu i temu Pirama i Tizbe. Popisu fasciniranih umjetnika pridružuju se sa svojim radovima Jasper van der Laaden, Nicolaus Knupfer, Philips Wouwerman Haarlem i Doughet Gaspard. Svi oni tehnikom ulja na platnu u prvi plan stavljaju scenu Tizbinog probijanja mačem nad Piramovim umirućim tijelom, a posebnu važnost pridaju i pejzažu. 

Posebno ističemo dva djela koja se od ostalih izdvajaju svojom izvedbom. To su: grafika Johanna Wilhelma Baura koja prikazuje Tizbin bijeg od lavice i gubitak vela te maestralna izvedba teme genija Nicholasa Poussina koja u prvi plan stavlja pejzaž i pojavu munje u trenutku Tizbinog pronalaska svog umrlog voljenog muškarca.

Nakon razdoblja baroka, opada popularnost slikanja teme Ovidijeve tragične romanse. Nekolicina umjetnika kistom je slikala Ovidijeve riječi, od kojih izdvajamo ulje na platnu Noela Hallea te djela Andreasa Nessenthalera i Pierrea Gautherota druge polovine 18. stoljeća. Ovom popisu pridružuje se i grafika Vincenza Vangeliste. Početkom 20. stoljeća, John William Waterhouse naslikao je svoje viđenje Tizbe kako sluša Piramove slatke riječi kroz rupu na zajedničkom zidu obiteljskih kuća.

Galerija likovnih djela na temu Pirama i Tizbe. Fotografije preuzete: GetArchive. 

OD KUD TOLIKA POPULARNOST?

Prema svemu navedenome, popularnost Ovidijeve verzije je očigledna do današnjih dana. Potaknula je povjesničare u potragu za njezinim korijenima, a poslužila je i kao muza mnogim umjetnicima. Svaki umjetnik dao je dašak osobnosti interpretaciji priče antičkih Romea i Julije i time pridonio očuvanju Ovidijeve književne baštine.

Osim toga, priča je ušla i među narod. Iako o tome nemamo puno zapisa, zasigurno je postojalo puno stvarnih povijesnih ljudi koji su dijelili sličnu sudbinu zabranjene ljubavi. Imajmo na umu da kroz povijest brakovi su uglavnom bili dogovoreni, s ciljem osiguranja nasljedstva i proširenja imovine. Ljubav, ako je došla, bila je privilegij, ali i muza umjetnika te idealni svijet bijega iz stvarnosti.

Postojao je i natpis na jednom grobu iz Ostije gdje je lokalni ljubavni par radi svoje sudbine uspoređen s Piramom i Tizbom. Osim toga, Ovidijeva priča dobila je svoju novovjekovnu nasljednicu u svim navedenim poemama koje su stigle do Shakespearea i omogućile mu stvaranje „Romea i Julije”.

Zašto je toliko popularna tema tragične romanse? Jer slavi ljubav, onu vjernu i bezuvjetnu „dok nas smrt ne rastavi”, bezvremensku, koja nadilazi ovaj svijet i živi vječno! Takva ljubav uvijek je nepresušna inspiracija i motivacija.

ALI TO JOŠ NIJE SVE…

Da ljubav pokreće svijet, ljudi su znali još u prethistoriji. O tome nam svjedoče arheološki nalazi pronađeni prilikom iskapanja arheologa. Istraživački tim Elene Menotti 2007. godine pronašao je kosture neolitičkog para muškarca i žene stare više od 5000 godina u jednoj grobnici na lokalitetu Mantua, nedaleko grada Verone. Zanimljivo je da su u doba neolitika, zajednički ukopi bili vrlo rijedak slučaj, a oni koji su otkriveni pokazuju čvrstu vezu između pokopanih.

Otkriće je bilo velika senzacija u znanstvenim krugovima jer je to bio prvi pronalazak kostura u stavu zagrljaja, okrenutih jedno prema drugome i isprepletenih nogu (kasnije ih je još otkriveno u Armeniji i Kazahstanu u sličnoj pozi). Ne zna se zašto su tako pokopani.  Špekulira se da je postojala velika ljubav između to dvoje pokopanih, što je tadašnja lokalna zajednica prepoznala i zajedničkim ukopom u pozi zagrljaja iskazala im posebnu čast, s mogućim vjerovanjem da par i u zagrobnim životu bude zajedno.

Analize su pokazale da je par imao oko 20-ak godina u trenutku smrti i ukopa. Do sad još uvijek nema dokaza o uzroku njihove smrti, no popularno su nazvani Romeo i Julija prethistorijskog doba iz nekoliko razloga. Prvo, kosturi su iz Verone, a Shakespeare je svoju tragediju smjestio upravo tamo. Drugo, točan lokalitet pronalaska je Mantua, mjesto kamo je pobjegao i Shakespeareov Romeo. Treće, tu je nezaobilazni motiv ljubavi jer su i Romeo i Julija pokopani zajedno.

Slučajnosti? Romantične duše rekle bi sudbina…

A Vama, dragi čitatelji_ce, ostavljamo pitanje otvorenim da sami potražite odgovore. 🙂

Želite pročitati još ovakvih tekstova? Kliknite na Ali to nije sve i uživajte!