Posljednje misli meksičke konkvistadorice

Već danima ležim nepomično u krevetu u jednom znoju s visokom vrućicom i bolnim kašljem. Moje dvadesetdevetogodišnje tijelo nije ostalo imuno na epidemiju malih boginja. Osjećam da mi je kraj blizu. Naviru mi sjećanja, često u naletu bunila, pa nisam sigurna jesam li ih zaista proživjela ili su samo plod moje mašte.

Sa smiješkom na licu sjećam se svog pokojnog oca, nekadašnjeg predstojnika astečke pokrajine Painallija. Često mi je govorio da sam mu ja, najstarija od djece, miljenica i da će mi ostaviti cijelo nasljedstvo. Uvijek mi je govorio da će me moja ambicioznost daleko dogurati u životu.

S druge strane, gorak okus ostavlja mi sjećanje na majku. Kako i ne bi, pa vlastita majka me prodala u roblje ne bi li mi oduzela nasljedstvo koje mi je otac ostavio nakon smrti. Nevjerojatna je! Zaljubila se u nekog mangupa, rodila mu sina te odlučila iscenirati moju smrt kako bi se dočepala mog bogatstva.

Godinama su me prodavali od jednog do drugog vlasnika. Naposljetku sam završila u rukama predstojnika Tabasca. Ipak, ta zla sudbina nije me pokolebala. Naučila sam jezike i običaje astečkih i majanskih domorodaca te svaki i najmanji kutak jukatanskog poluotoka. Znala sam da će doći dan kad ću to svoje znanje i sposobnost pretvoriti u svoju korist.

Tu dolazi misao o njemu, mojem spasitelju, naočitom Španjolcu, osvajaču Hernanu Cortesu. Bio je strah i trepet domorocima. Žario je i palio puškom na svojem konju kud god je pošao. Vodila ga je goruća želja za slavom, blagom i draguljima. Predstojniku Tabasca su se tresle gaće kada su čuli da se približava gradskim zidinama, te je odlučio sklopiti mirovni sporazum. Kao dar Cortezu predana sam i ja. Iste sekunde smo se zaljubili i postali ljubavnici. Postala sam Cortezova desna ruka. S radošću se sjećam sjaja u njegovim očima kada sam mu u kasnim noćnim satima objašnjavala običaje domorodaca. Posebno je cijenio moje navigiranje po surovom lokalnom terenu. Zauzvrat me  naučio španjolski jezik.

Njegovi vojnici vrlo brzo su me primili kao sebi ravnu. Prozvali su me doña, gospođa. Prihvatila sam i sveto krštenje, postala sam katolkinja. Zanemarila sam stara vjerovanja, staru sebe. Prihvatila sam objeručke Svevišnjega i preuzela ime Marina.

Slobodno mogu reći da sam Cortesova heroina. Nekoliko puta sam mu spasila goli život. Posebno se sjećam posljedice upozorenja na planiranu zasjedu domorodaca kod Cholula. Cortesova osvajačka mašinerija prolila je hektolitre domorodačke krvi. Još me uvijek noćima proganjaju mučni bolni krikovi bivših sunarodnjaka stradalih kod Cholule.

Oh, kad se samo sjetim pregovora s lokalnim vlastodršcima. Bili su nezamislivi bez mojeg prisustva. Pokušavala sam riječima spriječiti (ili barem umanjiti) onakvu krvavu tragediju kod Cholule. Posebno se sjećam pregovora s tlatoanijem Montezumom. Blesavog li čovjeka, mislio je da je Cortez reinkarnacija boga Quetzalcoatla. To ga je na koncu koštalo glave.

Nakon što je pao Tenochtitlan, astečka prijestolnica, Cortes je uz moju pomoć, malo po malo, osvojio i ostale narode. Uskoro sam mu rodila i sina, čijim je venama tekla krv prvog čovjeka dvaju različitih svjetova. Zahvalna sam mu što ga je priznao nekoliko godina kasnije. Moj sin nije kopile!

Nismo ostali zajedno. Udao me za svoga časnika Juana Caramilla. Tada sam konačno prestala biti Malitzin, La Malinche, kako su me već domoroci nazivali. Postala sam doña Marina Caramillo. S Juanom sam doputovala u Španjolsku. Sretno smo živjeli sve dok me nije pokosila ova bolest.

Moje tijelo je umorno, ali duša mi je mirna i spokojna. Znam da me tamo daleko nazivaju izdajicom domovine. Ali ne žalim zbog toga. Zar sam trebala prihvatiti nametnuti život robinje? Ne izboriti se za svoju slobodu? No opet, pod koju cijenu? Nova zemlja trebala mi je pružiti nove izazove, slobodu. Ali donijela mi je ovu prokletu bolest…

Naposljetku, ipak mi je duša mirna i spokojna zahvaljujući molitvi Svevišnjemu. Radujem se skorašnjem susretu s Njim. A sada, samo da malo sklopim oči…

Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite na Povijesnu ispovjedaonicu te uživajte!