Kleopatra Selena: “Sutra počinje moje nasljeđe!”

Kleopatra Selena, što mori tvoju izmučenu dušu ove ljetne noći?

Zvijezde su odavno razastrle svoj srebrni plašt preko tamnog neba. Mladi uštap nježno se presijava na mirnoj površini mora, pretvarajući svaki val u titraj svjetlosti. Zrak je težak od ljetne topline, a tek povremeni povjetarac donosi miris soli, pijeska i dalekih obala. Grad je utihnuo. Kuće, hramovi i palače odavno su uronili u san, kao da se cijeli svijet odmara prije novoga dana.

Samo ja ne mogu spavati, a trebala bih se odmoriti jer me sutra čeka veliki dan. Odjenut ću svoju najljepšu haljinu, satkanu od najfinijeg platna i ukrašenu zlatnim nitima. Na glavi će mi zasjati kruna, a svi pogledi bit će uprti u mene dok budem koračala prema prijestolju.

Ja, Kleopatra Selena, kći slavne egipatske faraonke Kleopatre i Rimljanina Marka Antonija, postat ću kraljica Mauretanije. Od rođenja moje je ime nosilo težinu slavnih predaka, ali i teret njihovih pogrešaka. Nisam birala ratove, nisam birala poraze, niti sam birala da me odvedu u Rim kao ratni plijen. Ipak, sve me to oblikovalo u osobu kakva sam danas.

Ponekad sklopim oči i pokušavam se prisjetiti života u svojoj domovini, Egiptu, svojoj Aleksandriji. Sjećanja istoga trena naviru kao da su se dogodila prije samo nekoliko sati. Kao da i sada čujem majčin glas kako me doziva: „ Kleopatra Selena, požuri! Zakasnit ćeš na satove egipatskog i grčkog jezika.“ Još uvijek osjećam njezin topli zagrljaj i riječi pohvale nakon što bih uspješno savladala gradivo.

No jednako brzo navru i osjećaji panike. Sjećam se, kao da je bilo jučer, straha koji je zavladao hodnicima aleksandrijske palače kada su rimski vojnici stigli u grad. Sjećam se mirisa smrti kada su moji roditelji oduzeli vlastite živote jer nisu željeli pasti u Oktavijanove ruke nakon poraza kod Akcija. Sjećam se osjećaja bespomoćnosti kada su me odveli na brod i u lancima proveli kroz pobjedonosnu povorku rimskim ulicama.

Obuzimala me panika pri pomisli na to što će Oktavijan učiniti sa mnom i mojom braćom. Hoće li nas ostaviti na životu ili poslati u zagrobni svijet? Ipak smo bili djeca njegova tada već pokojnog protivnika. No pokazao je milost. Naredio je svojoj sestri Oktaviji da se brine o nama.

I brinula se više nego što sam ikada mogla zamisliti. Naravno, nikada nije mogla zamijeniti moju majku, niti je to pokušavala. Ipak, prema meni se odnosila kao prema vlastitoj kćeri. Zahvalna sam joj za sav trud koji je uložila u moj odgoj.

Odrasla sam u mladu i ambicioznu ženu, obrazovanu u trima velikim kulturama: egipatskoj i grčkoj zahvaljujući majci Kleopatri te rimskoj zahvaljujući Oktaviji.

Rim me naučio da najmoćniji nisu uvijek oni najglasniji. Ne kaže se uzalud: „Strpljen – spašen.“ Svoju sam sudbinu potajno tkala u tišini, strpljivo čekajući svoje zlatne trenutke. Razvila sam sposobnost preživljavanja u raljama neprijatelja.

Taj isti neprijatelj na kraju se pokazao dobrostivim. Očekivao je moj pad, a ipak me uzdigao dodijelivši moju ruku još jednom djetetu poraženoga kraljevstva – Jubi.

Juba je dobar čovjek. I on, poput mene, nosi ožiljke prošlosti koje nitko ne vidi. Možda se upravo zato tako dobro razumijemo i nadopunjujemo. Upravo će teret našega podrijetla potaknuti naše kraljevstvo na novi početak i svijetlu budućnost. Ono neće biti tek rimski dar. Postat će mjesto blagostanja, u kojem će se isprepletati afrička, egipatska, grčka i rimska kultura, mjesto u kojem će svi ljudi dobre volje biti dobrodošli. Cezareja će ponovno biti veliki grad. Kunem se svime što mi je sveto: postat će veća od samog Rima!

Pa ipak, progone me strah i majčina sjena. Često se pitam hoće li me narod voljeti ili će u meni vidjeti strankinju. Hoću li uspjeti zaštititi svoje najmilije? Zamjera li mi majka što se nisam oduprla rimskom utjecaju? Smatra li me izdajicom zato što ću vladati Mauretanijom, a ne Egiptom? Hoću li zauvijek ostati samo u njezinoj sjeni? Hoće li me povijest pamtiti tek kao kćer Kleopatre VII.?

Ne smijem dopustiti da itko vidi moje kolebanje. Dokazat ću svima da sam dostojna krune koja mi je povjerena. Nositi je lako je samo naizgled; njezinu pravu težinu mogu iznijeti tek rijetki. Moja ramena neće pokleknuti pod njezinim teretom. Isprat ću sa svojih leđa sjenu majčine prošlosti. 

Učinit ću Mauretaniju zemljom blagostanja. Promicat ću kulturu, poticati trgovinu, graditi gradove i donositi mir u srca svojih podanika. Pokazat ću svima da se kraljevstvom ne vlada samo mačem, nego prije svega mudrošću. Dat ću kovati novac s vlastitim likom. Neka vide svi- moji Mauretanci, moji Egipćani, pa čak i Rim,  te cijeli mediteranski i afrički svijet, da sam dostojna krune koju će mi sutra dodijeliti. 

Sutra, kada ponosno uđem u dvoranu, odjevena u prekrasnu haljinu i blistavi nakit, nitko neće vidjeti uplašenu djevojčicu ranjenoga srca. Nitko neće vidjeti ratno siroče koje je u okovima paradiralo rimskim ulicama. Nitko neće vidjeti samo kćer slavne Kleopatre VII. 

Vidjet će kraljicu Mauretanije!

Vidjet će ženu čija će kruna označiti početak novoga doba mira, blagostanja i prosperiteta. 

Vidjet će udovicu prošlosti. Graditeljicu budućnosti! 

Ja sam Kleopatra Selena II. Sutra započinje moje nasljeđe!