Bila je to jedna obična nedjelja, 19. studenoga 1967. godine i vjerojatno nitko u Jugoslaviji nije mogao pretpostaviti da će u 19 sati početi jedno ludilo koje će potrajati, u najboljem slučaju, idućih nekoliko mjeseci, a zapravo idućih skoro 20 godina (u nešto smanjenom kapacitetu). Naime, te je nedjelje u 19 sati u bivšoj državi emitirana prva epizoda američke serije „Dugo, toplo ljeto”.
Od tada pa sve do travnja 1968. godine, svake nedjelje ulice gradova bile su prazne jer se od 19 do 20 sati emitirala nova epizoda o avanturama Bena Quicka, Clare Varner i drugih mještana fiktivnog mjesta Frenchman’s Bend u američkoj saveznoj državi Mississippi. Žurilo se doma, žurilo prijateljima, rodbini, žurilo se u narodni dom. Bilo je bitno da tamo gdje se dođe postoji televizor.
Druženje uz televizor
Iako su se prvi televizori u Jugoslaviji pojavili još 1950-ih, desetak godina kasnije i dalje ih mnogi nisu imali. No, zato oni koji su bili ponosni vlasnici jednoga, bili su sigurni da će uvijek imati goste. Posebno nedjeljom navečer krajem 1967. i u prvim mjesecima 1968.
Na različitim internetskim stranicama, društvenim mrežama i blogovima ljudi znaju dijeliti svoja sjećanja na gledanje spomenute serije. U Kistanju se tako u Narodnom domu organiziralo zajedničko gledanje. Naplaćivao se i ulaz: 20 dinara, što je bila cijena 2 kuglice sladoleda. U Tuzli se prisjećaju zajedničkog okupljanja pred televizorom: i stari i mladi i djeca. Stariji bi sjedili na stolcima, kaučima, naslonjačima, a oni mlađi na podu.
I Čuvarice su se raspitale među članovima obitelji tko se sjeća ove serije. Jedna mama se, osim praznih zagrebačkih ulica, sjeća da su njezini roditelji uvijek ostavljali odškrinuta vrata stana 10 minuta prije početka nove epizode, u slučaju da susjedi koji nemaju televizor, mogu ući bez da zvone.
Svoje sjećanje podijelila je s nama i baka jedne Čuvarice, a njega donosimo u cijelosti:
„Sjećam se rado te serije. Bila sam djevojka od 17 godina. Bila je to prva serija koju smo svi nestrpljivo iščekivali svake nedjelje. Ushićenje je bilo toliko veliko, vrijeme kao da je stalo svake nedjelje u isto vrijeme. Zadaću sam ranije napisala, gradivo naučila, čak sam ranije otišla na tuširanje ne bih li u miru pogledala epizodu. U mojem rodnom mjestu nije još uvijek imala svaka kuća vlastiti televizor. Moja obitelj ga je imala pa bi često ugostili neke od dragih mještana samo da mogu pogledati epizodu.”
Ljubavna priča Clare i Bena
Serija je pratila Bena Quicka koji se vratio u rodno mjesto kako bi otplatio dugove koje je stvorila farma njegove obitelji pa je prodao. No, već u prvoj epizodi predomislio se i odlučio ostati, što se nikako nije svidjelo glavnom šefu u gradu, bogatom u utjecajnom bankaru Willu Varneru, koji je 13 godina ranije uništio Benova oca. Varner će ga neko vrijeme pokušati otjerati, pogotovo kada shvati da se između Bena i njegove kćeri Clare rađa ljubav. Uz njih, tu je bio i Varnerov sin Jody, koji je s ocem imao dosta problematičan odnos te Clarina i Jodyjeva prijateljica Eula, kao i mnogi epizodni likovi koji će stvarati pomutnje među ovim glavnima.
U glavnim su ulogama bili Roy Thinnes kao Ben Quick, Nancy Malone kao Clara Varner, dok su ulogu Willa Vernona igrala dva glumca: Edmond O’Brian (prvih 13 epizoda) i Dan O’Herlihy (do kraja). Iako je u Jugoslaviji imala ogromnu popularnost, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se eimitirala 1965. i 1966., prošla je prilično loše zbog čega je nakon 26 snimljenih epizoda ukinuta te je kraj ostao nedorečen, što i odgovara naglom prekidu snimanja.
Dolazi nam Ben Quick!
Ova vijest odjeknula je 1. travnja 1968. godine na radiju i televiziji. Oni koji su je izrekli vjerojatno nisu ni pomislili na moguće posljedice jer su ljudi pohrlili na aerodrom da bi dočekali i vidjeli svog ljubimca. A onda realnost: sve je bila samo dobra prvoaprilska šala.
Ipak, Ben Quick zaista jest došao, samo nekoliko mjeseci kasnije, nakon studentskih demonstracija 1968. godine. Bio je to možda čak i politički potez tadašnje vlade koja je vidjela dobru priliku da svrne pozornost građana s te pobune. No, kako god, Ben, odnosno Roy Thinnes je stigao sa svojom suprugom i izazvao apsolutni kaos. Prvo je sletio na zagrebački aerodrom na kojem ga je dočekalo nekoliko tisuća obožavatelja, Sam događaj je zabilježen te se čuva u arhivu Zagreb filma.
Iz Zagreba je letio za Beograd. Prema zapisima, ondje se okupilo oko 4000 osoba, također većinom žena, koje su i vrištale i plakale i apsolutno bile van sebe. Histerija je bila tolika da nije smio odsjesti ni u jednom hotelu jer bi hotel bio u potpunosti opkoljen (kakvo čuvanje tajne o gostima hotela?!). Zapravo, nije ni poznato gdje je odsjeo na kraju.
Svoje putovanje je nastavio dolaskom u Novi Sad. Prema člancima jedva se uspio probiti kroz obruč ljudi oko stadiona Vojvodina. To su bili oni koji nisu uspjeli ući. A na samom stadionu, gdje je trebao održati govor, prvo je čekao 15 minuta da stanu ovacije.
Tko zna čije su sve mame i bake bile među ovim oduševljenim mnogobrojnim „odborom za doček”. Naspram njih, današnje generacije vjerojatno su „male bebe” u iskazivanju euforije.
Razglednice, pisma, šalice, pjesma i na kraju – kakao
Reklo bi se: „Ali to nije sve!”. S obzirom na to da su 1960-te bile i doba razvoja potrošačkog društva u okvirima socijalizma, popularnost ove serije pratila je velika potražnja za promotivnim proizvodima. Tako se s likovima Bena i Clare moglo kupiti i šalice i tanjure, pa čak i poslati razglednice, a zidove nekih domova još su dugo krasili njihovi posteri.
Gotovo sve dnevne i tjedne novine objavljivale su fotografije scena iz serije, članke o glumcima, a Tv Novosti su čak uvele i kolumnu „Roy Thinnes odgovara na Vaša pitanja”. Bila su tu pitanja o njegovoj karijeri, privatnom životu, odnosima s drugim glumcima u seriji, ali i o životu u Americi. Zanimljivo su bila i naslovljena ta pisma, od onih koji su mu se obraćali s „dragi, slatki Roy”, „dragi obožavani Ben” ili „g. Thinnes” do onih koji su ga, sukladno socijalističkom uređenju države, nazivali „druže Ben”, „druže Roy”, „druže Thinnes”, „druže Quick”. No i jedni i drugi su mu se obraćali ponekad imenom lika, ponekad njegovim pravim imenom.
Ostavila je serija traga i u našoj glazbi. Naš proslavljeni Ivo Robić isto nije mogao zaobići novi trend te je 1968. snimio prepjev naslovne pjesme iz serije, pod nazivom „Dugo toplo ljeto” , koju je u originalu 1958. snimio Jimmie Rodgers („The long hot summer”) .
Kada je na početku članka spomenuto da je euforija oko ove serije, odnosno glavnih likova, potrajala još dugo nakon što je ona završila s prikazivanjem i druge serije preuzele njezino mjesto, to zaista nije bilo preuveličavanje. Naime, sredinom 1980-ih željelo se licencirani Benco kakao zamijeniti domaćim proizvodom. Taj novi proizvod trebao je, naravno, svoje ime. Stoga je raspisan javni natječaj za prijedlog naziva novog kakao napitka, a najveći broj glasova osvojilo je ime – Ben Quick (odnosno BenQuick)! Publika je pamtila ovaj lik čak 20 godina kasnije!
Ali, prije serije je postojao film…
No, iako je kod nas serija doživjela veliki uspjeh, u inozemstvu je puno veći uspjeh doživio istoimeni film. Naime, 1958. godine snimljen je film „Dugo, toplo ljeto” s Paulom Newmanom u ulozi Bena Quicka, Joannom Woodward u ulozi Clare Varner i Orsonom Wellesom u ulozi Willa Varnera. Newman je čak za ulogu Bena Qicka dobio nagradu za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Cannesu, a tijekom produkcije filma oženio i svoju filmsku partnericu.
Scenarij koji je bio temeljen na nekoliko djela Williama Faulknera te inspiriran tonom i nekim likovima iz predstave „Mačak na vrućem limenom krovu” Tennesseeja Williamsa, donekle se razlikuje od serije. Ben je ovdje lutalica koja dolazi u Frenchman’s Bend te se zapošljava na Varnerovom imanju. Iako je Varner u početku neprijateljski raspoložen prema njemu, uskoro uviđa da je puno ambiciozniji i sposobniji od njegova sina Jodyja te u njemu vidi svoga nasljednika. Upravo zato će i te kako pokušavati spojiti svoju kćer, učiteljicu Claru (koja je već 6 godina zaručena, a nikako da se uda) i Bena. Također, Jody je ovdje oženjen Eulom (koja mu je u seriji prijateljica), a čak u jednom trenu pokušava ubiti Bena, pa kasnije i oca. Ironično, činjenica da ga je pokušao ubiti Varneru je zapravo bio znak da mu sin ipak ima čvrst karakter. Cijeli film ima, naravno, sretan kraj.
Film je svoj remake doživio i 1985. godine u obliku mini serije. U njoj je Bena Quicka glumio Don Johnson, Noel Varner (Clari je promijenjeno ime) Judith Ivey, a Willa Varnera Jason Robards. Jednu od uloga igrala je i Ava Gardner.
No, unatoč svim ovim verzijama, kod nas je najpopularnija, a i danas rado spominjana ona iz 1960-ih. Ako i Vi imate sjećanja na ovu seriju, pozivamo Vas da ih podijelite u komentarima ispod teksta.
Literatura:
Gabriel Miller, The Films of Martin Ritt: Fanfare for the Common Man, University Press of Mississippi, 2000.
Bruce B. Morris, Prime time network serials : episode guides, casts, and credits for 37 continuing television dramas, 1964-1993, Jefferson, N.C.: McFarland & Co., 1997.
Radina Vučetić, Coca.Cola Socialism. Americanization of Yugoslav Culture in the Sixties, Budapest–New York: Central European University Press, 2018.
https://web.facebook.com/100064758754324/posts/251439531580146/
https://www.moje-kistanje.net/kolumna_15.htm
https://www.leksikon-yu-mitologije.net/dugo-toplo-ljeto/
https://www.imdb.com/title/tt0051878/
https://www.imdb.com/title/tt0058823/
Želite pročitati još ovakvih tekstova? Kliknite na Ali to nije sve i uživajte!