Vještice u doba antike – 3. dio

Nakon članaka o „književnim” antičkim vješticama te o stvarnim grčkim ženama kojima možemo prišiti etiketu vještice, vrijeme je za treći nastavak serijala Vještice u doba antike. Svoj red napokon su dočekale i stare Rimljanke. 

Naime, za razliku od Grka, rimski magijski djelatnici i djelatnice nisu imali slobodu kretanja. Dok u grčkim izvorima imamo nekolicinu zapisa o suđenjima grčkim vješticama, rimski svijet obiluje primjerima. Rimljani su itekako imali izraženu svijest da treba kazneno goniti ljude čije magijske radnje nanose štetu drugima. Ponovno, kao i u grčkim primjerima, donosimo primjere istaknutih Rimljanki, tj. rimskih matrona iliti pripadnicama visokog rimskog društvenog sloja. U zapisima pronalazimo njihove identitete, dok ženama nižih društvenih slojeva imena nisu navedena.

Štoviše, grčko društvo nije posjedovalo konkretan zakon protiv zle magije. Rimsko je imalo pak nekoliko njih. S obzirom na količinu podataka iz dostupnih rimskih izvora i dugotrajnost dominacije Rima nad cijelim antičkim svijetom, morat ćemo primjere vremenski ograničiti i završiti s krajem 1. st. Vremenski kasnije primjere prikazat ćemo u nekom od idućih tekstova. Pa krenimo onda od najstarijeg zakona i jednih od najranijih slučajeva suđenja rimskim vješticama.

PRVI RIMSKI ZAKON USMJEREN PROTIV LOŠE MAGIJE

Zakonik 12 ploča (Leges duodecim tabularum) predstavlja prvu rimsku kodifikaciju prava datiranu oko 451. pr. Kr. i objavljenu na rimskom forumu u obliku 12 isklesanih ploča.

Radi se o zbirci običajnih prava koja su zadirala u različita pravna područja. Kroz stoljeća je Zakonik bio podložan izmjenama i raznim interpretacijama, no korišten je sve do Justinijanove kodifikacije prava.

U njemu nalazimo i podatak o kažnjavanju zle magije. Ovaj Zakonik predviđa kažnjavanje onih osoba koje koriste magiju da bi uništile plodove i usjeve. Osim toga, predviđena je smrtna kazna osobi koja koristi bajanja (čarobne riječi) kako bi uništila ugled neke druge osobe. 

Ovi članci zakona bili su na snazi sve do doba kasne Republike. Koliko su se u realnosti primjenjivali, teško je reći jer nemamo očuvanih zapisa. No postoji zapis o velikom suđenju ženama iz 331. pr. Kr.

VJEŠTICE IZ 331. PR. KR.

Povjesničar Tit Livije u svojoj 8. knjizi donosi nam podatke o jednoj povijesnoj zgodi. Naime, godine 331. pr. Kr., u vrijeme konzula Marka Klaudija Marcela i kolege Gaja Valerija, razboljelo se i umrlo mnogo važnih senatora. Smatralo se da su otrovani, te je pokrenuta istraga. Uskoro je do kurulskog edila, Kvinta Fabija Maksima, došla neka ropkinja i rekla mu da će mu pomoći pronaći krivce ako zaštiti njezin identitet. Senat je pristao zaštititi je.

Tada im je ropkinja priznala sljedeće:

 

„(…) Država pati od teških kriminalnih radnji žena, one koje su ih pripremale su ni manje ni više nego rimske matrone (…)”.

Rimski magistrati krenuli su za ropkinjom i pronašli žene koje su spremale otrovne napitke. Uhvaćeno je ukupno 20-ak matrona i dovedeno na rimski Forum. Njihov pravi identitet ne znamo. Livije je zapisao svega dva imena i rasplet cijele situacije:

„Dvije od njih, Kornelija i Sergija, obje iz patricijskih obitelji, rekle su da su ti pripravci zapravo medicinski lijekovi. Rečeno im je da lažu, ako su nevine neka popiju taj pripravak i dokažu nevinost. Dopušteno im je vrijeme međusobne konzultacije. (..) Otkrile su zatim da neće odbiti piće, popile su otrov i umrle od vlastitih zlih praksi.”

Livije zatim izvještava da je nakon ovog pokrenuta masovna istraga. Ukupno je uhićeno 170 rimskih matrona. Kaže i da se do toga dana nije prakticiralo suđenje za trovanje. Zanimljivo je da Livije ne donosi podatak da su korištene magijske riječi prilikom izrade ovih napitaka niti ove žene naziva nekim antičkim oblikom termina „vještica”.

Štoviše, s obzirom na to da se latinski termin veneficum koristio i za otrov i za ljubavni napitak, postoji problem razdvajanja tih dviju riječi. Postoji puno slučajeva suđenja za trovanje u rimskoj povijesti, no teško je razlučiti je li trovanje postignuto otrovom ili ljubavnim napitkom. Ipak, obje vrste napitka produkti su poznavanja tajni koje skrivaju korijenje, trave i razne biljke. Brojni otrovi zasigurno su nastali i uz izgovaranje čarobnih riječi, za koje se vjerovalo da potiču snažnije djelovanje.

Nazivane ili ne nekim rimskim oblikom današnje riječi „vještica”, nije toliko ni bitno. Ova povijesna epizoda svakako dokazuje ukorijenjenost korištenja otrovnih pripravaka u rimskom društvu. No dokazuje i da su različiti pripravci bila ženska ekspertiza i tajno oružje za postizanje osobnih ciljeva. Ako je ova epizoda povijesno točna, ove su se žene iz nekih nepoznatih razloga željele riješiti svojih muževa. Usudile su se prkositi tradiciji, štoviše, usudile su se nasilno prekinuti živote. Zato su prave vještice!

No, godine 331. pr. Kr. nije postojao poseban zakon koji bi procesuirao zločine počinjene „zlim” čarobnim napitkom ili otrovom. To se dogodilo tek 250 godina kasnije.

LEX CORNELIA

Idući zakon zove se Lex Cornelia de sicariis et veneficiis. Donio ga je Sula 81. godine pr. Kr. Ovaj zakon ne govori o procesuiranju svih oblika magijskih radnji, već se striktno veže za venefice iliti travare.

Drugim riječima, potrebno je kazniti osobe čiji napici, otrovi ili čarobni pripravci nanose štetu drugima, i to najčešće slanjem u egzil. Posebno je kažnjivo ako nanesena šteta rezultira smrću. U tom slučaju optuženiku, nevažno kojega spola, ne gine smrtna kazna.

Prema tome, dostupni povijesni izvori pokazuju da je rimsko društvo imalo zakonodavstvo koje se bavilo kažnjavanjem štetne magije. Ipak, do razdoblja Rimskog carstva nemamo puno dokaza o primjeni istih u praksi.

Više su to bile nekakve policijske radnje koje su državne vlasti poduzimale da iskorijene loše magijske radnje. Ili pak tzv. „spontane akcije naroda za istjerivanje ili otkrivanje poznatog ili osumnjičenog čarobnjaka za kojeg se smatralo da je prijetnja dobrobiti zajednice.”

Jedan od najranijih primjera moguće primjene Lex Cornelia

Postoji jedan kratak zapis o mogućoj primjeni ovog zakona. Pronalazimo ga u Ciceronovom djelu Brut (De claris oratoribus), a tiče se suđenja 70-ih godina pr. Kr. Radi se o slučaju žene imena Titinija protiv koje je pokrenuta parnica s optužbom da je začarala konzula Gneja Sicinija. Čarolija je navodno bila toliko jaka da je konzul izgubio pamćenje i nije mogao reći ni slova na suđenju.

I to je sve što je Ciceron zapisao o ovom suđenju. Nema podataka koja je vrsta magijske radnje korištena, radi li se o čarobnim riječima, kakvom napitku i slično. Ne znamo niti kakav je rasplet suđenja, je li Titinija oslobođena ili osuđena. Štoviše, ne znamo niti tko je Titinija, nemamo nikakve podatke o njezinom životopisu.

U svakom slučaju, protiv nje je pokrenuta optužnica. Titanija se, dakle, vjerojatno bavila nekom vrstom loše magije ili su njezini pripravci imali loše efekte. Moguće da je primjenjivan Lex Cornelia u ovom slučaju. Drugih primjera iz doba kasne Republike nema u dostupnim izvorima. Situacija se bitno promijenila u doba ranog principata.

RANI PRINCIPAT I SUĐENJA PROTIV ZLE MAGIJE

Još je 33. pr. Kr. Oktavijanov vojskovođa i vjerni prijatelj, Marko Agripa, preuzeo na sebe zadatak istjerivanja čarobnjaka i astrologa iz Rima. U vremenu uspostave principata prvog rimskog cara, Augusta, postojalo je nekoliko primjera slanja u progonstvo magijskih djelatnika. To su bile osobe koje se bave magijom vezanom za strane kultove i astrolozi, kao i oni čija se djelatnost veže uz državne kultove u svrhu osobne zarade. Ovi progoni dogodili su se u svrhu Augustove propagande očuvanja rimske tradicije. 

Tek od doba cara Tiberija krenula je prava borba protiv zle magije putem zakona. U tom progonu i kažnjavanju nisu bili bitni niti spol, niti dob, niti društveni status. Sve je počelo dekretom Senata iz 16./17. godine u kojem se donose kazne magijskim radnicima. Zabranjuje im se davanje vatre i vode. Astrolozima, Kaldejcima, prorocima i sl. oduzimala se imovina. Česta kazna je i slanje u egzil, posebice onih osoba koje su štovale strane kultove. Za te osobe se posebno vjerovalo da se služe lošom magijom:

„Raspravljalo se i o tome da se otjeraju kultovi egipatski i judejski. I senat donese odluku da se četiri tisuće ljudi, iz staleža slobodnjaka, okuženi tim praznovjerjem i u podobnoj dobi, prevezu na otok Sardiniju, da ondje suzbiju razbojstva; a podlegnu li nezdravom podneblju, mala šteta. Ostali, ako se u određenom roku ne odreknu bezbožnog kulta, neka napuste Italiju.”  

Izvori govore i da je u Tiberijevo doba uvedena smrtna kazna za loše magijske radnje. Navodno je tada pogubljeno više od 120 magijskih radnika i radnica. Identitete ovih pogubljenih ljudi ne znamo, no do kraja vladavine julijevsko-klaudijevske dinastije imamo nekoliko očuvanih primjera suđenja lošoj magiji gdje su poznate osobne iskaznice optuženika i optuženica. 

Potrebno je naglasiti da iz izvora nije uvijek jasno jesu li se optužene osobe direktno bavile magijom ili su angažirale druge magijske radnike koji su im npr. dali uputstva za izgovaranje čarobnih riječi ili pak već gotove čarobne pripravke. No od Tiberijevog doba pa do posljednjeg cara prve carske dinastije, suđenja za čaranje postala su popularan trend ako se netko htio efikasno riješiti svoga političkog protivnika, a pogotovo utjecajne žene.

Nas zanimaju suđenja Rimljankama, odnosno (današnjim rječnikom nazvanim) rimskim vješticama, pa krenimo s najdetaljnijim opisom iz izvora. 😀

VJEŠTICA MUNACIJA PLANCINA

Munacija Plancina bila je pripadnica rimske senatorske obitelji. Njezin djed najvjerojatnije je bio konzul iz 42. pr. Kr., Lucije Munacije Plank, a otac Munacije, manje poznati rimski magistrat kojeg je car Tiberije poslao u diplomatske misije u istočne provincije. Bila je udana za Gneja Kalpurnija Pizona, Tiberijevog guvernera u provinciji Siriji, s kojim je imala dva sina.

Plancina je bila bogata žena i visokog ugleda. Bila je i bliska prijateljica s čuvenom Livijom (Augustova supruga i Tiberijeva majka). Pratila je supruga u svim njegovim političkim i vojnim zadacima. Njih dvoje poznati su u povijesti kao rivali Germanika, nećaka i usvojenog sina cara Tiberija, te njegove supruge Agripine Starije (Augustove unuke). 

Rivalstvo je krenulo nakon što je Germanik postao vrhovni guverner svih istočnih provincija. Izvori navode da je Plancina otvoreno vrijeđala Germanika i Agripinu. Navodno je sve radila u tajnom dogovoru s Livijom:

 

„Zato su se bez sumnje na kraj svijeta uklonili, zato su provinciju Pizonu predali! O tome su radili tajanstveni razgovori Auguste i Plancine.” 

Vrlo brzo došlo je do prerane Germanikove smrti. Njegova smrt bila je obavijena velom sumnji da su glavni krivci upravo Pizon i Plancina, i to ni manje ni više uz pomoć magije. Tacit donosi sljedeći opis:

 

„Bolest, ionako strašnu, povećavaše uvjerenje da ga je Pizon otrovao. I nalazili se na tlu i duž zidova komadi od lešina iskopanih, formule čarolija i kletava, Germanikovo ime na olovne pločice urezano, ljudski ostaci na pola sagoreni i u sukrvicu umočeni, i drugi uroci za koje se vjeruje da posvećuju duše podzemnim božanstvima. Ujedno su osobe što ih je slao Pizon bile optuživane da navodno uhode pogoršanje bolesti.”

Štoviše, Tacit je zapisao da Pizon i Plancina nisu skrivali svoju radost radi Germanikove smrti. To veselje bacilo je dodatnu sumnju na njih:

„Međutim na otoku Kosu stiže Pizonu vijest da je Germanik umro. Na taj glas ne zna se svladati: kolje žrtve, ide u hramove, sam ne susprežući svoga veselja dok objesnija postaje Plancina, koja, korotu za sestrom što je bješe izgubila, sada prvi put zamijeni gizdavim haljinama.” 

Optužnica protiv Plancine i Pizona pokrenuta je odmah nakon Germanikove smrti, nakon što je Senat dobio Germanikovu posljednju molbu. Tu molbu donosi nam Tacit: 

 

„Kada bih podlegao prirodnoj smrt, opet bi bilo opravdano da se žalim i na same bogove što me preranim udesom tako mlada otimaju roditeljima, mojoj djeci i domovini: no ovako, gdje me pogodio zločin Pizona i Plancine, u vaša srca stavljam svoje posljednje molbe. Ocu i bratu mojemu kažite kakvi su me jadi razdirali, kakvim sam zamkama okružen najjadnijom smrti završio najnesretniji život. Ako su koji postavljali u mene nadu, ako su se koji po krvnoj vezi zanimali za me, štoviše i oni koje zavist spram mene živoga uzbuđivaše, ronit će suze nad onim koji, okružem negda sjajem, preživjevši tolike bojeve, pogiba kao žrtva spletaka jedne žene.”

U jesen 20. godine Pizon i Plancina vratili su se u Rim. Dočekala ih je već pripremljena optužnica. Tacit navodi da su uspjeli pronaći trovateljicu Martinu, koja je bila bliska s Plancinom i navodno pripremila otrov za Germanika:

 

„I ovaj u toj provinciji čuvenu trovateljicu, po imenu Martinu, koju je vrlo voljela Plancina, posla u Rim na traženje Vitelija, Veranija i ostalih koji, kao da je optužba već primljena, pripremahu sve što je za tužbu trebalo.” Tacc. Ann. II. 74.

U nizu optužbi stajalo je i ona vezana za čaranje:

 

„Najzad mu predbaciše čarolije i otrov kojima ga je pogubio, onda obrede njegove i Plancinine i njihova kleta žrtvovanja, oružani napad na državu, i, da se kao krivac može progoniti, njegov poraz na bojnom polju.” 

Nakon svih iskaza, Pizon je proglašen krivim prema senatorskom dekretu (Senatus consultum de Cn. Pisone patre). Kaznu nije dočekao jer je u međuvremenu digao ruku na sebe. Plancina je oslobođena optužbi. Oslobađajuću presudu isposlovala je sama Livija. Međutim, nakon Livijeve smrti, Tiberije je ponovno pokrenuo postupak protiv nje 33. godine.

Tacit nam donosi rasplet situacije:

 

„Uostalom, propast Agripine, što bi se jedva vjerovalo, povuče za sobom propast Plancine, Udata nekoć za Gneja Pizona, bila se javno obradovala Germanikovoj smrti. Kada pade Pizon, bila je zaštićena koliko molbama Auguste, toliko neprijateljstvom Agripine. Čim presta mržnja i naklonost, prevagne pravda. Optužena zbog dobro poznatih zločina, od vlastite ruke podnese kaznu više kasnu negoli nezasluženu.” 

Prema tome, Plancinu možemo nazvati rimskom vješticom, ženom koja je bila Livijina produžena ruka u istočnoj provinciji Siriji. Iz izvora vidimo da se bavila lošom magijom, zajedno sa svojim suprugom. Pripisuju joj se magijski rituali i žrtvovanja izvedeni na štetu rimske države. To je svakako bilo nedopustivo iako je neko vrijeme bila oslobođena optužbi. Njezina djela došla su na naplatu tek po smrti njezine spasiteljice. 

Naime, Tiberije je poznat po mišljenju da ženama nije mjesto u politici. Čak je i vlastitu majku pokušavao potkopati, no Livijina utjecajna mreža je ipak bila presnažna da bi ju odrezao. Dobio je krila tek po njezinoj smrti. Plancina je naposljetku optužena, no nije živa dočekala izvršenje presude. Sama se ubila. 

Rekao bi Tiberije: „Još jedna utjecajna žena manje”. Plancina nije jedina njegova žrtva, ima ih podosta na njegovom popisu. Tom popisu pridružujemo i Emiliju Lepidu.

VJEŠTICA EMILIJA LEPIDA

Emilija Lepida pripadala je uglednoj senatorskoj obitelji Emilijevaca. Njezini preci bili su i ni manje ni više nego Sula i Pompej. Bila je nećakinja Lepida Mlađeg i sestra manija Emilija Lepida. U mladenačkoj dobi, bila je zaručena za Augustovog adoptivnog sina, Lucija Cezara, no zaruke su propale zbog prerane Lucijeve smrti. Kao tinejđerka, udala za Publija Sulpicija Kvirina, no par se rastao kroz neko vrijeme. Kasnije se udala za  Mamera Emilija Skaura imala je jednu kći.

Godine 20., počelo je suđenje za njezina djela. Tacit nam donosi sljedeći opis: 

 

„Međutim, u Rimu, Lepidu, koja je osim sjaja Emilijevaca imala za pretke Lucija Sulu i Gneja Pompeja, tužiše da je izmislila da je imala dijete s Publijem Kvirinijem, čovjekom bogatim i bez djece. Još joj dodavahu preljube, otrove i to da je ispitivala astrologe protiv Cezarova doma. Tuženicu je branio Manije Lepid, njezin brat. Premda je bila na zlu glasu i kriva, to što ju je Kvirinije još uvijek progonio, pošto se od nje bio rastavio, bješe pobudila samilost.” 

Tijekom njezina suđenja, započele su igre u Rimu (ludi Romani), pa je nakratko prekinuta parnica. Međutim, vrlo brzo je ponovno počela. Tacit nas izvještava sljedeće: 

 

„Za vrijeme igara koje prekinuše raspravu, uđe Lepida u kazalište u pratnji odličnih žena. Žalobnim povicima dozivajući svoje pretke i samoga Pompeja, kojega ona zgrada i kipovi što su stajali naokolo udarahu u oči, pobudi toliku samilost da, rasplakani, ljuto prokleše Kvirinija “kojemu, starcu bez djece. iz vrlo neugledne obitelji, žrtvuju ženu koja je bila negda određena da bude supruga Lucija Cezara a snaha božanskog Augusta.” Zatim pri mučenju otkriše robovi njezin razvratni život; i usvoji se mišljenje Rubelija Blanda da se progna. Uz njega pristane Druz, premda su drugi bili za blaži prijedlog. Potom iz obzira prema Skauru, koji imaše s njom kćerku, dobra njezina nisu bila zaplijenjena. Istom tada otkrije Tiberije da još zna, od robova Publija Kvirinija, kako je Lepida nastojala ovoga otrovati.” 

Prema tome, Emiliji Lepidi sudilo se za preljub, pokušaje trovanja i konzultaciju astrologa za protiv carske obitelji. Svetonijev opis o ovom suđenju je vrlo štur, zapisao je svega jednu rečenicu da je optužena za pokušaj trovanja. U ovom suđenju vidljiva je primjena zakona Lex Cornelia iz 81. pr. Kr. i senatorskog dekreta iz 16./17. godine. Proglašena je krivom i poslana u egzil.

Tacit ne navodi da se sama bavila magijskim radnjama, no svakako je bila s njima u doticaju ili preko trovanja ili preko konzultacije s astrolozima. Moguće je i da je koristila ljubavne napitke da bi dodatno začinila vatrene noći sa svojim ljubavnicima. 

Težina optužbe je tim veća što se konzultirala s astrolozima protiv carske obitelji, slično kao i njezin rođak Druz Libon, koji je  nekoliko godina prije optužen za istu stvar. Tu je počinila težak zločin protiv države (maiestas). Ako dodamo još tome i razvratan život, svakako je trebalo stati na kraj ovoj ženi izuzetno plemenite krvi, onoj koja je mogla postati rimskom caricom da je Lucije doživio prijenos vlasti s Augusta na njega. Emilija Lepida poslana je u egzil.

Tiberije se ponovno riješio još jedne poznate i utjecajne Rimljanke. Ima ih još…

VJEŠTICA FABIJA NUMANCINA

Fabija Numancina još je jedna rimska aristokratkinja kojoj se sudilo za prakticiranje magije. O njezinu životu jako malo znamo iz dostupnih izvora, odnosno teško je izvući konkretne podatke. Naime, vjeruje se da je njezinim žilama tekla Augustova krv. Bila je najvjerojatnije kći Marcije, Augustove rođakinje po majci, te Paula Fabija Maksima, no dio znanstvenika smatra da je njezin otac Paulov brat, Fabije Maksim Afrikanik.

Znamo da se dva puta udala. Prvo je rekla sudbonosno „da” Sekstu Apuleju, još jednom Augustovom rođaku, kojem je rodila sina koji je umro jako mlad. Kasnije se udala za pretora iz 24. godine, Marka Plautija Silvana. Par se razveo negdje oko njegovog preuzimanja uloge pretora. Silvan je zatim oženio ženu imena Apronija.

Taj brak završio je pogubno.  O tome nam podatke donosi Tacit:

„Nekako u isto vrijeme pretor Plaucije Silvan, iz nepoznatog razloga, strovali s prozora svoju ženu Aproniju. Kada ga njegov tast Lucije Apronije dovuče pred Cezara, odgovori smeteno da ga je obuzeo dubok san, za vrijeme kojega je njegova žena zadala sebi smrt, a da on za to nije znao. Tiberije, ne oklijevajući, ide u kuću, razgleda spavaću sobu gdje se razabiru tragovi kako se opirala dok ju je onaj gurao. Izvijesti o tome Senat i budu imenovani suci. Urgulanija, Silvanova baka, pošalje bodež svom unuku. Isto tako se povjerovalo kao da joj je car dao taj savjet, zbog njezine prijateljske veze s Augustom. Pošto okrivljenik zaman posebne za mačem, dade sebi otvoriti žilu. Naskoro Numancinu, njegovu prvu ženu, optuženu da je mužu čarolijama i otrovnim napitcima pomutila razum, proglase nedužnom.” 

Iz ovog zapisa vidljivo je da je u nekom trenutku suđenja Silvanu, počelo suđenje i Fabiji Numancini. Najvjerojatnije je Silvan, braneći se da nije kriv za smrt svoje druge supruge, Aproniju, izjavio da ga je Numancina začarala. S obzirom na brojna suđenja za čaranje u Tiberijevo doba, pokrenuta je parnica protiv Numancine. Nakon cijele peripetije koju je Tacit zabilježio, Numancina je oslobođena optužbi za čaranje i pokušaje trovanja. Što se dalje dogodilo s Fabijom Numacinom, izvori šute. Ne znamo je li se uistinu bavila čaranjem ili je konzultirala osobe koje se bave magijskim radnjama. Moguće su obje situacije.

Naime, ne znamo kako je završio njezin brak sa Silvanom. Moguće da se on razveo od nje protivno njezinoj volji. Možda je tada razvedena, ljubomorna žena pokušavala napakostiti novom njegovom braku korištenjem magije i otrova. Zasigurno nije slučajno da se baš taj podatak o njezinoj optužbi za čaranje i trovanje spominje u kontekstu Silvanova suđenja.

Izvori nam ništa o tome ne govore, pa možemo samo spekulirati. Njezin slučaj, po svemu sudeći, pokazuje očajan Silvanov potez da spere ljagu sa svoga imena. Nije uspio, stoga je počinio samoubojstvo. Fabija Numancina je nastavila živjeti. Najvjerojatnije se povukla iz rimske javnosti jer dalje nema podataka o nastavku njezina života. Moguće da se pritajila jer je ipak imala svoje prste u prakticiranju magije. 😉

VJEŠTICA DOMICIJA LEPIDA 

U doba cara Klaudija, kod Tacita pronalazimo podatke o suđenju stanovitoj Domiciji Lepidi. Domicija Lepida bila je jako bogata i utjecajna pripadnica rimske društvene elite. Imala je vlastite posjede u Kalabriji. I njezinim venama je tekla Augustova krv. Bila je kći Lucija Domicija Ahenobarba i Antonije Mlađe, Augustove nećakinje po sestri Oktaviji. S vladajućom julijevsko-klaudijevskom dinastojom, povezala se preko udaje vlastite kćeri, Valerije Mesaline, s tadašnjim carem Klaudijem, no, taj brak nije dugo trajao.

Tacit nas izvještava o svojevrsnom natjecanju između nje i Agripine Mlađe. Rivalstvo je najvjerojatnije započelo Agripininom udajom za cara Klaudija, posebno nakon njegovog usvajanja Agripininog sina Nerona.

U zapisu piše sljedeće:

„Najprije iz tipične ženske taštine upropasti Domiciju Lepidu. Kćerka Antonije Mlađe, pranećakinja Augustova, za jedan stupanj bliža i sestra njezina muža Gneja, Lepida joj se smatraše ravnom po vlasteoskom krvi. Ni što se tiče ljepote, dobi i bogatstava, nije bilo velike razlike među njima. Jedna i druga raskalašene, obeščašćene, silovite, natjecale se u porocima jednako kao u elementima sreće što su ih posjedovale. Neosporno je da je bilo oštra natjecanja hoće li tetka ili mati imati više utjecaja na Nerona. Doista Lepida osvajaše mladenačko srce darovima i milovanjem, naprotiv mrka i prijeteća lica Agripina, koja je sinu htjela dati carstvo, nije mogla podnijeti da on vlada.”

Iz ovog zapisa možemo vidjeti da je Domicija Lepida bacila oko na mladog Nerona, Agripininog sina. Agripini se to nimalo nije svidjelo. Trebalo se nekako riješiti Domicije Lepide. Agripina je posegnula za popularnim trendom optužbi za čaranje.

O tome nam piše Tacit:

„Uostalom, predbaciše joj da je pokušala čarolijama pogoditi carevu suprugu, i da mir Italije muti čoporima neobuzdanih robova širom Kalabrije. Zbog tih incidenata osudiše je na smrt (…)”.

Prema tome, Agripina se uspjela riješiti svoje protivnice. Domicija Lepida osuđena je za čaranje i težak zločin protiv rimske države. Dodijeljena joj je smrtna kazna, no ne navodi se točno kada i na koji način je izvedena. U svakom slučaju, Domicija Lepida postala je žrtvom svoje moćnije neprijateljice, one koja je presudila vlastitom suprugu, caru Klaudiju, te osigurala prijestolje sinu Neronu. 

Je li uistinu Domicija Lepida koristila čarolije, teško je reći. Izvori nam ništa previše o tome ne govore, no bila je tada, uz caricu Agripinu, najdominantnija žena. A rimski svijet teško da je trpio jednu, a kamoli dvije dominantne žene. Mogle bismo reći: „Vještica je presudila vještici!” 😉

Izvori su zato vrlo jasni u Agripininom korištenju štetnih pripravaka s kojim se rješavala svojih rivala. Te pripravke pripremala je žena imena Lokusta.

VJEŠTICA LOKUSTA

Lokusta je rođena u 1. st. u rimskoj Galiji, okružena divljinom i raznim biljem. Naučila je tajne koje skriva priroda. Njezina majstorija bilo je umijeće izrade raznih biljnih štetnih pripravaka. Dolaskom u Rim, stekla je klijente u uglednim obiteljima. Postala je poznata trovačica u doba careva Klaudija i Nerona, o čemu iščitavamo u Tacitovim Analima. Njezine pripravke koristila je i Agripina, Klaudijeva supruga i carica. 

Naime, Agripina odlučuje ubiti cara Klaudija, svojega drugoga muža. Želi ga se riješiti da bi osigurala prijestolje svom sinu iz prvog braka, Neronu. Odlučuje se na trovanje, pomno razmišlja koji bi otrov odabrala, a da se ne otkrije njezin zločin. Zatražila je Lokastinu pomoć. Zapis o tome donosi nam Tacit u XII. knjizi Anala:

„Bila bi voljna nešto rafinirano, što će mu poremetiti um i zategnuti smrt. Oko joj zapne za ženu vještu u tom groznom umijeću, po imenu Lokusta, koja, nije tome davno, bijaše osuđena zbog trovanja, i koja dugo posluži kao oruđe vladalačke kuće. Otrov bude pripremljen pronalazačkim darom te žene, i dan prek eunuha Halota, koji je obično donosio jela na stol te ih kušao.” 

Lokusta je iste godine bila uhvaćena i osuđena na smrt. Od sigurne smrti spasio ju je sam Neron. Poslao je svoje pretorijance na stratište. Spašena, ušla je u Neronovu milost. Neron je zatražio njezinu pomoć da bi se riješio svog političkog rivala četrnaestogodišnje  Britanika, sina otrovanog cara Klaudija. Napravila mu je napitak kojim je Britanik usmrćen:

 „Posluži se Polionom Julijem, tribunom pretorijanske kohorte, pod čijom se paskom nalazila Lokusta, osuđena zbog trovanja, i nadasve čuvena sa svojih zločinstava. (…) Ali Neron, koji nije mogao podnijeti sporosti u zločinu, grozio se tribunu, daje mučiti trovateljicu jer da, obazirući se na brbljanje i spremajući sebi obranu, odgađaju njegovu sigurnost. Oni mu tada obećaše smrt tako naglu kao da bi je mač pospješio, i do Cezarove sobe svariše otrov od tvari već prokušanih.”

Dakle, Lokusta je bila poznata u rimskom društvu po svojim štetnim pripravcima. Njezine usluge koristili su mnogi poznati Rimljani da bi se riješili svojih političkih suparnika. Nekoliko je puta izbjegla sigurnu smrt. Parnicu je napokon pokrenuo Senat 68. godine. Neron je još neko vrijeme uspijevao odgoditi njezinu presudu. Neki izvori navode i da mu je ona dala otrov da se ubije, kada je već znao da je došao smrtni čas i po njega. Nije ga popio. Krajem iste godine, kada je već Galba držao prijestolje, Lokusta je osuđena i pogubljena.

Zanimljivo je napomenuti da ju Tacit ne spominje kao magijsku radnicu, već kao profesionalnu trovačicu. Ipak, nije isključena mogućnost da je možda koristila čarobne riječi ili neke magijske obrede kako bi njezin pripravak imao veću djelotvornost. To možemo samo nagađati.

U svakom slučaju, bila je izrazito ambiciozna i poduzetna žena, bez obzira na sve te zločine koje je skrivila. Sama je krojila svoju sudbinu. Sposobnost poznavanja tajni biljaka iskoristila je u svoju korist, nažalost na štetu drugima što nije moglo proći nekažnjeno. Osim što je bila kriminalka, bila je i žena koja je prkosila tradiciji svoga vremena. Svoj „ugled” nije stekla svojim podrijetlom ili bogatom udajom, već vlastitim snagama. Iako se ne navodi da je koristila magiju pri izradi otrova, svakako je radi svega navedenoga možemo nazvati rimskom vješticom.

ZAVRŠNE MISLI…

Navedeni primjeri pokazuju da kako se rimsko društvo razvijalo, tako je rasla svijest da treba kazneno goniti osobe koje na bilo koji način prakticiraju lošu magiju. Nije bilo bitno koristi li optužena osoba direktno čarolije i magične napitke ili ih pak nabavlja od nekog magijskog djelatnika/ice.

Neke od ovih žena uspjele su izvući živu glavu, no većina je ipak ili digla ruku na sebe ili im je izrečena smrtna kazna. Prema tome, ponovno vidimo da kako je vrijeme išlo, tako se sve više smatralo da lošu magiju treba kazniti egzekucijom. Od Tiberijevog doba, sve ove navedene rimske vještice manje više bile su žrtve popularnog trenda rješavanja političkih suparnika pomoću suđenja za čaranje i otrove.

Zanimljivost ovih primjera leži u tome da se u tome vremenu od početka Rimske Republike pa do razdoblja ranog principata (1. st.) sudilo onim ženama koje su koristile ili čarobne štetne napitke ili otrove. Radnje ostalih magijskih djelatnika i djelatnica nisu bile zakonom zabranjene, odnosno nije postojao zakon koji bi ih pozvao na sud u vremenu do kraja 1.st. Te osobe se stoga bez suđenja protjerivalo iz rimske države.

Nakon 1. stoljeća pa sve do kraja Rimskog Carstva, situacija se promijenila. Svi ostali magijski radnici i radnice, čije su radnje otkrivale zlu magiju ili njihove čini nisu djelovale kako si je klijent zamislio, postali su žrtve novih donesenih zakona.

No, o tome:

TO BE CONTINUED…

Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite rubriku Ženska povijest te uživajte!