Od 15 do 0 nasljednika u roku od 55 godina: djeca kralja Georgea III. i kraljice Charlotte, 1. dio

Ujutro, 6. studenoga 1817. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo dočekala je šokantna vijest. Miljenica naroda, jedina unuka kralja Georgea III. i kraljice Charlotte te buduća britanska kraljica umrla je tijekom noći. Smrt je bila posljedica poroda koji je trajao 50 sati i prilikom kojeg je dan ranije njezin sin rođen mrtav. Njezin otac George, princ od Walesa (budući kralj George IV.) i njezin suprug princ Leopold bili su shrvani do te mjere da George nije mogao ni prisustvovati sprovodu. Osim šoka i tuge, Charlotteina smrt bila je veliki politički udarac jer kraljevska linija više nije bila osigurana.

Plodan brak Georgea III. i kraljice Charlotte

Djed i baka tragično preminule princeze, kralj George III. i kraljica Charlotte, vrlo su ozbiljno shvatili zadaću osiguravanja prijestolja nakon što su 8. rujna 1761. godine sklopili brak. Manje od godinu dana kasnije Charlotte je rodila njihovo prvo dijete, budućeg kralja Georgea IV. te je, nakon toga, svakih godinu do dvije rađala novo dijete. Ukupno 15 poroda (od 16 trudnoća) u roku od 22 godine. Samo dva najmlađa sina, Octavius i Alfred, umrli su u djetinjstvu. Svi ostali doživjeli su odraslu dob i očekivalo se da će nastaviti širiti obiteljsko stablo. Međutim, to se nije dogodilo. Upravo suprotno, 1817. kada je princeza Charlotte umrla, ni jedno od djece kralja i kraljice nije imalo potomaka. Većina njih čak nije ni bila u braku.

Da je situacija ostala takva, Georgea III. naslijedili bi redom tri sina i kćer, koja je umrla 1857. godine. Nakon toga nasljednike bi se tražilo među potomcima Georgeovih sestara, što bi vjerojatno rezultiralo time da krajem 19. stoljeća na prijestolje dođe kralj iz danske kraljevske obitelji (jedna od sestara bila je udana za danskog kralja). Na njihovu sreću, sudbina je htjela drugačije te su kralj i kraljica u trenutku svoje smrti znali da je prijestolje osigurano za njihove potomke.

Međutim, put do toga vodio je kroz mnoge probleme i skandale.

Kako je zakon diktirao sklapanje brakova kraljevske djece?

Malo je reći da većina sinova kralja i kraljice nije marila za ispunjavanje svojih dužnosti osiguranja nasljednika prijestolja. U početku, njihov slobodan i ponešto razuzdan život smatrao se prihvatljivim. Kao muškarcima i pripadnicima visokog staleža bilo im je dozvoljeno imati vlastita kućanstva i prije ženidbe, ljubavnice i nezakonitu djecu. Zbog toga ih nitko ne bi osuđivao. Za razliku od njih, njihove sestre bile su ograničene na provođenje dana u roditeljskoj kući sve dok se ne udaju.

Ipak, sklapanje zakonitog braka bio je prioritet za sve. Barem je trebao biti. Pritom je pojam zakonitog braka bio strogo određen dvama zakonima. Prema Zakonu o nasljeđivanju iz 1701. godine pravo nasljeđivanja prijestolja gube svi koji su u braku s katolikom ili katolkinjom, dok prema Zakonu o kraljevskim brakovima iz 1772. godine (koji je proglasio George III.) svaki brak člana ili članice britanske kraljevske obitelji mora odobriti kralj. Ako su bili stariji od 25 godina i ako kralj nije dao dozvolu za brak, godinu dana ranije morali su obavijestiti Krunsko vijeće (eng. Privy council) o namjeri ženidbe i brak bi bio valjan, osim ako oba doma Parlamenta ne bi glasala protiv njega.

Jedino unutar takvoga braka mogli su se roditi zakoniti nasljednici prijestolja. Situacija se činila povoljnom – 13 braće i sestara, odnosno njihovi potomci, mogli su imati pravo na prijestolje. Prema britanskom zakonu, vladati su mogli i muškarci i žene, s time da su sve do 2013. godine sinovi vladara imali prednost ispred kćeri.

Da je situacija u kraljevskoj obitelji bila drugačija i da kralj George III. nije bio psihički bolestan, možda svih problema koji su nastali 1817. godine ne bi bilo.

„Romantični” prinčevi

Sedam sinova Georgea III. i kraljice Charlotte, prinčevi George, Frederick, William, Edward, Ernest, August i Adolf, bili su vrlo zanimljiva skupina ljudi, koja je uglavnom težila osobnoj sreći i kršenju pravila. S obzirom na to da su svi odreda imali prilično loš odnos s ocem (George je vrlo otvoreno preferirao kćeri nad sinovima te sinove vrlo često omalovažavao), pitanje je koliko su njihovi postupci bili potaknuti inatom prema ocu.

Tri najstarija princa i problemi nezakonitih brakova

Čovjek bi pomislio da će barem prvo dijete i prvi sin kraljice i kralja, princ George kao prijestolonasljednik ozbiljno i odgovorno shvatiti svoju poziciju i dužnosti prema kruni i državi. Ipak, on je bio prvi koji je prekršio ne jedan, već oba zakona vezana za brakove članova kraljevske obitelji kada je kada je 1785., u dobi od 23 godine oženio udovicu i katolkinju Mariju Anu Fitzherbert s kojom je, uz povremene prekide zbog njegovih prevara, ostao do 1809. godine.

Jasno je da za taj brak sigurno nije ni tražio, a ni ne bi dobio dozvolu kralja. Da je čak imao navršenih 25 godina i da je predao obavijest o namjeravanoj ženidbi Krunskom vijeću, Parlament taj brak ne bi odobrio. Brak je, po tadašnjem britanskom zakonu, bio ništavan.

Uvidjevši da je njegov brat zaluđen Marijom Anom i da neće odustati od nje, Frederick mu je navodno dao svoju potporu te je dogovor bio da će Frederick i njegova djeca jednoga dana doći na prijestolje. Frederick je ovaj dogovor shvatio vrlo ozbiljno te se oženio 1791. pruskom princezom.

Frederick nije mogao računati ni na dvije godine mlađeg brata Williama. Naime, potonji je dobio nezakonito dijete sa svojom ljubavnicom, a navodno je tu ljubavnicu i oženio ili 1784/5. kada je i George uplovio u bračnu luku ili 1790. godine kada je Frederick bio na pragu braka. Roditelji su im zasigurno bili oduševljeni.

Ljubavnice i izvanbračna djeca

Međutim, u dogovoru između Georgea i Fredericka pojavio se problem. Naime, nakon nekoliko godina braka Frederick još uvijek nije imao djece, a odnos sa suprugom je sve više kopnio dok se nisu službeno razišli. To je značilo da on više neće imati djece, barem ne dok mu je supruga živa.

George je, s druge strane, imao dvoje djece s Marijom Anom, ali njihov je odnos došao u probleme kada je George našao novu ljubavnicu i nagomilao dugove. Prijestolonasljednik se našao u problemima, a Parlament ga je ucijenio – ako želi da mu odobre povećanje prihoda, mora se oženiti. George je pristao i oženio protestantsku princezu Carolinu od Brunswick-Wolfenbüttela. Njihov je odnos od početka bio katastrofalan, ali uspjeli su dobiti jedno dijete, princezu Charlotte od Walesa, devet mjeseci nakon sklapanja braka. Već godinu i pol nakon njezinog rođenja službeno su se razišli.

Nasljednica prijestolja bila je tu, pa su ostala braća mogla malo odahnuti. William je tako započeo vezu s poznatom anglo-irskom glumicom Dorotheom Bland s kojom je dobio 10 djece. Ono što je zanimljivo jest da su bili vrlo popularan par u to vrijeme, a njihovu je vezu odobravao čak i George III. Naravno, o braku nije moglo biti ni govora, ali njihova je veza trajala oko dva desetljeća. Kada su se razišli, William je preuzeo skrbništvo nad djecom.

Edward je, osim skandala tijekom vojne karijere, navodno u Kanadi imao nepoznati broj djece s ljubavnicom Julie de St. Luarant. Prema priči, sva su njihova djeca dana na usvajanje ondje, pa i danas mnoge kanadske obitelji tvrde da svoje podrijetlo vuku od njih.

„Uzoran” i uzoran brat

Od sedmero braće samo se za dva brata nisu vezale skandalozne priče o ljubavnicama i nezakonitoj djeci. Bili su to Ernest, peti sin, i Adolf, najmlađi sin. Ernest se oženio 1815. godine, za vrijeme života buduće prijestolonasljednice Charlotte od Walesa, ali problem je bio što je tek 1817. godine dobio prvo dijete, ali je ono rođeno mrtvo. Adolf je, s druge strane, ostao neženja sve do 1818. godine kada je i na njegova leđa pala dužnost da pokuša Kruni osigurati nasljednika.

I dok u sačuvanim pričama o Adolfu zaista nema nikakvih skandala, Ernest je posve druga priča. Prvo što je poznato je da njegova majka nije mogla mogla živu vidjeti njegovu suprugu i svoju rođakinju Fredericu Louise od Mecklenburg-Strelitza. Na stranu to što je Frederica već bila dva puta u braku, problem je bio što je u drugi brak ušla trudna i to u vrijeme kada je neslužbeno bila zaručena za Ernestovog mlađeg brata Adolfa, vojvodu od Cambridgea. No druge informacije su puno gore, a tiču se samog Ernesta.

Oko 1810. godine pričalo se da je ubio vlastitog sobara, no sud je zaključio da je smrt posljedica samoubojstva. U pismima njegove sestre Sofije može se razabrati da ju je pokušao napastovati. Čak se govorkalo da je on otac Sofijinog izvanbračnog sina, rođenog 1800. godine. Dvije ugledne članice društva su ga kasnije optužile da je bio nasilan, da ih je htio napastovati i da im je prijetio. Naravno, nije bio kažnjen.

Princ koji se ne pokorava pravilima

I dok su njegova braća na ovaj ili onaj način podlegla pritisku zakonitog braka, princ August, deveto dijete i šesti sin Georgea III. i Charlotte, nije previše mario za kraljevsku titulu i svoje potencijalne obaveze.

Nakon jedne kćeri koju je imao s ljubavnicom, oženio se 1793. godine. Izabranica njegova srca bila je kći Johna Murrayja, grofa od Dunmorea, 10 godina starija. Iako protestantkinja, nije bila princeza, pa brak nije dobio odobrenje kralja, a godinu nakon sudskim je putem brak proglašen nevažećim. Augustu i Augusti to nije smetalo, dobili su dvoje djece. Iako su se razišli 1801. godine, on se nije oženio sve do njezine smrti 1830. godine. A i tada je ponovno sklopio brak bez odobrenja kralja.

No čak i da ni jedan brat nije uspio dobiti nasljednika, bilo je tu šest sestara koje su to mogle učiniti. Ili nije?

Što je bilo s princezama i kako je cijeli problem riješen pročitajte u sljedećem nastavku.

Nastavak: 

Od 15 do 0 nasljednika u roku od 55 godina: djeca kralja Gorgea III. i kraljice Charlotte, 2. dio