In vino veritas!

Kada netko postavi pitanje: što je to vino, zasigurno odmah odgovorite: alkoholno piće dobiveno fermentacijom grožđa. Odgovor je svakako točan, iako točniji odgovor glasi: alkoholno piće dobiveno fermentacijom nekog voća, jer postoje i vina od mnogih drugih namirnica (kupina, malina, jabuka i sl.). Te definicije zasigurno ćete se rjeđe sjetiti.

Zašto je to tako?

Naime, kao da je vino dobiveno od grožđa svojevrstan car nad ostalim vinima, odnosno nekakva nadređena vrsta ostalim napicima ili kao da je alkoholni napitak od grožđa prisvojio sebi taj termin. Zanimljiva je i činjenica da ćete gotovo nikad reći: vino od grožđa, već isključivo vino. Vino od ostalih namirnica točno ćete specificirati, odnosno dodati pridjev vezan uz namirnicu od koje je proizvedeno, npr. kupinovo vino, rižino vino i sl. 

Razlog je tome najvjerojatnije dokazana tisućljetna tradicija kultivacije grožđa i proizvodnje njegovog vina te njegove konzumacije kao svakodnevnog napitka. Tradicija proizvodnje vina od grožđa puno je starija od proizvodnje vina dobivanja fermentacijom ostalih vrsta voća. Dodatno, teško je pronaći toliko stare dokaze koji bi govorili o povijesti proizvodnje vina od ostalih vrsta voća, pa ostaje samo kao (još ne dokazana) hipoteza.

Počeci vinogradarstva

Postoji jedna zanimljiva hipoteza, tzv. teorija pijanih majmuna, koja govori da prvo vino ipak nije proizvedeno od grožđa, već od fermentiranog subafričkog voća s puno šećera, npr. sorti smokvi imena marula. Naime, istraživanja u području biologije s početka 21. st. pokazala su da je ljudskim precima, hominidima i drugim primatima bila u krvi konzumacija fermentiranog voća radi intenzivnog mirisa koji su lako detektirali i radi velike kalorijske vrijednosti te probiotičkih svojstava takvoga voća. Čak je dokazana genetska prilagodba na lakšu probavljivost fermentiranog voća.

Osim ove teorije, postoji i tzv. paleolitička hipoteza koja pokušava objasniti kako su prvi ljudi otkrili vino. Donosimo njezino kratko objašnjenje: 

Skupljajući hranu, lutajuće skupine ljudi slučajno su naišle na divlje grožđe, koje su stavili u pletene košare ili tikve (budući da govorimo o životu prije keramike) i vratili ih u kamp. Težina voća na vrhu zgnječila je nekoliko bobica grožđa, a sok se nakupio na dnu posude. U toploj klimi bilo bi potrebno samo nekoliko dana da kvasci na kožici grožđa počnu fermentirati tekućinu. Nakon što su pojeli svo grožđe, naši su preci sigurno bili očarani aromatičnim, blago opojnim sokom. Da im se sviđa ono što su kušali i osjetili, namjerno prešanje grožđa učinili bi standardnom praksom. Međutim, trebalo ga je brzo potrošiti, budući da su metode konzerviranja još bile daleko. 

Ova teorija zvuči logično, no teško ju je i dokazati. Vinogradarstvo kao gospodarska grana trebala je pričekati svoj početak u doba neolitika, kada su nastala prva stalna naselja. Sama kompleksnost proizvodnje upravo je zahtijevala sjedilački način života i izum keramike. Kada su ispunjeni ti uvjeti, proizvodnja vina počela je rasti.

Prva vinarija u povijesti

Postoje naznake prema kojima se grožđe kultiviralo prije više od 6000 tisuća godina na području današnje Turske, Irana, Iraka, pa čak i u dalekoj Kini. Primjerice, analize kineske keramike pokazale su tragove grožđa stare više od 9000 godina. No, to je sve što znamo, teško je dati više saznanja o tome da li se grožđe u tim kineskim nalazima koristilo za proizvodnju vina.

S obzirom na tu konfuziju, većina znanstvenika uzima južni dio Kavkaskog gorja kao vinsku pradomovinu. Naime, interdisciplinarna istraživanja u Armeniji uz pomoć novih tehnologija otkrila su do sada najstarije nalaze s datacijom oko 4000. g. pr. Kr. U jednom od grobova pronađene su vinska preša i amfore, zatim tragovi sjemenki grožđa, ostaci prešanog grožđa i osušeni trsovi. 

Analize su pokazale da pronađeni ostaci grožđa pripadaju euroazijskoj sorti Vitis vinifera sylvestris, onoj koja se koristi i danas. Osim toga, s obzirom na to da se oko nalazišta ove vinarije nalaze i brojne grobnice, smatra se da je vino korišteno u ritualne svrhe.

Crtice o širenju po Mediteranu i ostatku svijeta 

U svakom slučaju, proizvodnja vina postala je važna grana gospodarstva naroda Bliskog istoka, o čemu svjedoče i biblijski zapisi: poznati ep o Gilgamešu i brojni egipatski zapisi. Novija istraživanja na području nalazišta Tel el-Burak (južni Sidon, današnji Libanon) otkrila su vinsku prešu staru 2600 godina. Pripadala je drevnim Feničanima. Feničani su jedan od naroda Bliskog istoka koji je proizvodnju vina proširio u svoje mediteranske kolonije. 

Postoje i nalazi prema kojima se vino prevozilo iz Byblosa u Egipat, u doba Starog kraljevstva. Štoviše, više od tisuću godina mlađe amfore pronađene su u Tutankamonovoj grobnici. Na njima se nalazi natpis s imenom egipatskog kraljevskog vinara, “Kha’y”. Istraživanja su pokazala da su i drevni Kinezi (današnje pokrajine) Xinjiang uživali u vinu, istovremeno kada i Egipćani u doba Tutankamona.

Nadalje, s Bliskog istoka vino je trgovinom stiglo na grčke prostore, odakle se proširilo po cijelom Mediteranu u vrijeme grčkih osnivanja kolonija van matice. O tome nam svjedoče i stari grčki pisani izvori, poput Homera i Alkmana. Stari Grci bili su poznati po vinu imena retsina. Radi se o vinu s dodatkom soli, meda i raznih trava, čiji je jedinstven okus postignut i dodavanjem esencije smole alepskog bora u vino, kojom su se amfore pečatile da ne bi došlo do oksidacije.

Nakon što su Rimljani pokorili cijeli Mediteran, nastavili su tu tradiciju proizvodnje vina i dodatno ju nadogradili. U vremenu rimske dominacije, proizvodnja vina u starom društvu postala je isplativ posao. Rimljani su, kao i Grci, prvo koristili amfore za skladištenje vina. Amfore su zamijenili drvenim bačvama, a upravo se njima kao prvima pripisuje korištenje drvenih bačvi za skladištenje (neki pak smatraju da su Gali prvi). Osim toga, stavljali su i sumporne svijeće u bačve da bi bačve ostale svježe i da bi uništili miris octa. Rimljanima se pripisuje i izum staklenih boca za spremanje vina.

No, Rimljani su zaslužni i za drugu, lošiju stranu percepcije konzumacije vina. Drugi su narodi, pogotovo Grci, pili vino najviše pri filozofskim raspravama ili čitanju poezije. Tim narodima nije bio cilj napiti se do besvijesti već putem vina otvoriti svoj um i uživati u samim raspravama. Rimljani su promijenili tu percepciju. Vino je postalo sinonim za zabavu do ranih jutarnjih sati, često s orgijastičkim završetkom. No, Rimljani su nastavili tradiciju korištenja vina u vjerskim ceremonijama.

Ovo staro nasljeđe konzumacije vina u ritualnim obredima, preuzeli su i kršćani. Nastavilo se i u kršćanskoj srednjovjekovnoj Europi. Njegova popularnost rapidno je rasla jer je vino bilo sastavni dio svete euharistije. Po proizvodnji vina posebno su bili poznati francuski redovnici. To tzv. euharistijsko vino postalo je temelj za daljna ulaganja u proizvodnju, te poboljšanje kvalitete i samog okusa vina. Francuzi, Talijani i Španjolci postali su glavni maheri u vinogradarstvu.

Iako postoje stari srednjovjekovni vikinški zapisi o legendarnoj zemlji u sj. Americi, imena Vinska zemlja tek se u novom vijeku proizvodnja vina proširila na ostatak svijeta, u tzv. Novi svijet. Europskim osvajanjem novih kontinenata, prenijela se i tradicija proizvodnje vina. U tome su svakako prednjačili kršćanski misionari. No, protekom vremena, kulture obaju Amerika i Australije počele su više eksperimentirati i uvoditi novitete. 

Početkom 21. st., zemlje istočne i južne Azije počinju ulagati u vinske regije. Organiziraju se svjetske izložbe i natjecanja u kvaliteti vina, na kojima se događalo da proizvođač vina iz Novog svijeta pobijedi staru europsku tradiciju. No, Europa se i dalje smatra dijelom svijeta koji proizvodi najkvalitetnija vina. Europska proizvodnja i dalje se više veže uz tradicionalnu proizvodnju vina od grožđa, no nije imuna niti na ostale vrste vina. 

U današnje vrijeme, konzumacija vina najviše se veže uz proslave i zabave razne provenijencije, ima dakle tu zabavnu simboliku. Svakodnevno ispijanje, pogotovo ako se radi o pretjerivanju, ima negativnu konotaciju u vidu ovisnosti, alkoholizma. 

No, u drevno doba vino služi u ritualne svrhe radi mitske simbolike. Također, vino se koristilo i kao svakodnevno piće. Pogotovo u antičko doba voda je bila dosta zagađena, pa se uvijek miješala u nekom omjeru s vinom da se neutralizira zagađenost. Šaljivdžije bi rekle na to da je onda cijeli antički svijet bio konstantno pripit, odnosno pod utjecajem alkohola. Ima i nešto istine u tome 😉

Nas su posebno zainteresirale zanimljive “vinske priče” iz doba staroga vijeka, pa ovaj članak posvećujemo upravo nekolicini zabavnih starovjekovnih štikleca o konzumaciji vina.

Mitske priče i simbolika vina

“Tako je jeo dok se nije nasitio i pio jako vino, sedam pehara. Razveselio se, srce mu se razveselilo, a lice zasjalo. Protrljao je zamršene dlake na tijelu i namazao se uljem. Enkidu je postao čovjek.” Ep o Gilgamešu

Grožđe i njegov najpoznatiji proizvod, vino, kao i sve ostale namirnice u ljudskoj prehrani, ima svoju mitološku podlogu i simboliku. Drevni narodi, sve do grčko-rimske dominacije, vjerovali su da konzumacija vina čovjeka čini čovjekom, odnosno pretvara osobu iz divljaka u uglađenog i poštovanog gospodina.

Ep o Gilgamešu prava je poslastica za istraživanje vinske mitologije. U njemu pronalazimo podatke o vinskoj božici Siduri, koja je ljude naučila proizvoditi vino. Osim toga, Gilgamešov glavni kompanjon na putovanju, Enkidu, postao je uglađen gospodin nakon što je konzumirao vino, koje mu je ponudio djelatnik hrama ljubavi.

Mnoge stare priče povezuju vino s krvlju bogova i ponovnim rođenjem. Prema njima, vino je esencijalna tekućina, sama krv bogova. Bogovi su dopustili ljudima korištenje vina za osvježenje i gašenje žeđi, a posebno za oplemenjivanje vlastitih bića. Vjerovalo se da će ljudi samom konzumacijom vina bolje shvatiti tajne prirode i svijeta bogova, stoga se posebno mora koristiti u ritualne svrhe.

Primjerice, egipatska mitologija pak veže boga Ozirisa uz nastanak vinogradarstva. Oziris je ljude podučavao kako kultivirati grožđe i praviti vino. Poznata je njegova borba s bratom Sethom, njegova smrt i ponovno rođenje. Nakon što ga je njegova žena Izida oživjela, njegov simbol postala je vinova loza. U tom kontekstu, krv se povezuje s vinom. Naime, stari Egipćani vjerovali su da je krv uskrslog Ozirisa napunila korita rijeke Nil i omogućila adekvatno navodnjavanje svih usjeva, pa tako i vinove loze. Štoviše, upravo je Ozirisova krv omogućila pretvorbu vode u vino, koje se zatim zauzvrat koristilo u ritualne svrhe.

Jednu od prvih zabilježenih priča pronalazimo i u Knjizi Postanka, onu vezanu uz Noinu arku. Prema njoj, jednoga dana došla je koza do mjesta skladištenja grožđa i počela ga jesti. Grožđe je već zasigurno fermentiralo jer je koza počela divljati po arki. Noa je želio saznati što je navelo kozu na ovakvo ponašanje, no uvjeti plovidbe mu nisu dozvoljavali. Nakon što je arka napokon prestala ploviti, Noa je krenuo u realizaciju želje. Na planini Ararat provodio je eksperimente s grožđem. Posadio je vinograd, koji se kasnije smatrao Darom Božjim. 

Kroz mnoge kasnije biblijske priče provlači se simbolika vina kao Božje nagrade ljudima za Noin mukotrpan trud nakon Potopa. Njegovu važnost pronalazimo u Novom zavjetu i kršćanskim sakramentima. Prisjetimo se samo priča o Isusu Kristu i prve pretvorbe vode u vino na vjenčanju u Kani, čina koji je kasnije postao sastavnim dijelom kršćanske svete euharistije.

Vinske božice

Dioniz, Bakho, Liber, Silen i Yi-ti samo su neki od muških božanstava koje su stare civilizacije štovale kao bogove vine. 

No, jeste li znali da su postojale i drevne vinske božice? Vrlo vjerojatno niste, jer kako kaže jedna znanstvenica: “često se izostavljaju iz povijesnih knjiga stare priče o boginjama vina,” najviše zato jer su dostupni stari izvori bogatiji pričama o muškim bogovima (i muškarcima općenito).

Danas mnogi povjesničari vjeruju u ispravnost (gore opisane) paleolitičke hipoteze o nastanku vina. Toj teoriji dodaju podatke da je jedan od prvih ženskih poslova u povijesti bilo sakupljanje i skladištenje raznih bobica. Prema tome, vjeruju da su upravo žene (slučajno) otkrile vino i njegovu proizvodnju. 

Postoji i stara perzijska legenda zapisana u epu o Gilgamešu koja govori u prilog tome da su žene otkrile čari vina. Naime, u vrijeme kralja Jamshida, živjela je jedna žena u njegovom haremu koja je imala konstantne glavobolje. Jednoga dana kralj je primijetio da posuda gdje se skladištilo njegovo omiljeno grožđe ispušta čudan miris i grožđe se pjeni. Poslao je zapovijed da se ta posuda ukloni jer je opasna po zdravlje. Žena s glavoboljama čula je tu zapovijed i odlučila si oduzeti život misleći da se unutra nalazi otrov. Popila je gutljaj tekućine i ostala iznenađenja njenim okusom. Iznenadna je nestala i glavobolja, a njeno raspoloženje se popravilo. O svemu je izvijestila svoga kralja. Kralj je probao napitak i oduševio se. Odmah je naredio da se naprave velike količine i podjele cijelom dvoru.

Nadalje, mnogi smatraju da je to (moguće) žensko otkriće moralo proizvesti vjeru u božice vina. Štoviše, dostupni artefakti pokazuju da su najstariji narodi prvo štovali božice plodnosti (sjetite se Wilendorfske Venere). Radi te činjenice vjeruju i da su prvotno postojale božice vina, ali su tijekom vremena muška božanstva preuzela palicu popularnosti.

Koje su to vinske božice?

Krenimo od najstarije zapisane, sumerske Gestin, čije se ime prevodi kao vino ili grožđe. Zapisi o njoj datiraju okvirno u davnu 3000. pr. Kr. Istoimenu boginju spominju i indijske Vede. Gestin je najvjerojatnije prvotno bila jedna od štovanih božica kulta plodnosti, dok nije promijenila svoju ulogu u zaštitnicu vina.

Oko 1500 godina kasnije u Mezopotamiji se pojavljuju glinene pločice s nazivom božice Paget. Nju su stari vinogradari pozivali u pomoć pri izradi vina.

Otprilike u isto vrijeme, stari Egipćani zapisali su hijeroglifima na pločicama boginju Renen utet. Vinogradari bi njen oltar postavili pokraj vinske preše, a malu figuricu pri samom otvoru odakle se tekućina slijevala u spremnike. Ponekad se u umjetnosti prikazivala s božicom plodnosti Ernutet, kako zajedno blagoslivljaju berbu grožđa.

Oko 4. st. pr. Kr. pojavila se nova božica, Siduri, u staroj mitologiji grada Ura. O njoj možete pročitati u epu o Gilgamešu kako dočekuje tog junaka na ulazu u vrt s drvom života, gdje je raslo i grožđe. U tom epu dana joj je i etiketa vinogradarke.

Teško je odgovoriti na pitanje zašto su muška božanstva istisnula ženska iz ljudskih štovanja. Mnogi smatraju da je to zbog promjene kulture i društva koji su postali dominantno patrijarhalni. Dodatno, rimskim osvajanjem Mediterana i (pretjeranim) jačanjem “mačizma”, ženama je zabranjena konzumacija vina (osim za festivala Bona dea). 

Proslava kralja Asurnasirpala II.

Nalazimo se na sjeveru Mezopotamije, oko 870. g. pr. Kr., na desetodnevnom slavlju asirskog kralja Asurnasirpala II, povodom završetka izgradnje prijestolnice – grada Nimrudu s velikom palačom u središtu. Riječ je o jednoj od najvećih gozbi u povijesti! Prema podacima, slavlju je prisustvovalo gotovo 70 000 ljudi. 

Glavni cilj ove proslave bio je: pokazati kraljevu moć i bogatstvo stanovnicima Asirije i stranim dužnosnicima. Posluživale su se mnoge gastronomske delicije: telad, ovce, janjad, gazele, patke, guske, golubice, druge sitne ptice, ribe, pustinjski skočimiši i jaja uz nezaobilazno povrće.

Posluživano piće bilo je senzacija i egzotika! Umjesto uobičajenog mezopotamskog napitka, piva, koji bi kralj pijuckao, u plitkoj zdjelici (vjerojatno zlatnoj) elegantno u ruci, kralj je držao vino. Slijeva i zdesna prijestolju sluge su držale mlatila za muhe i tako štitile kralja i njegovo piće. Gostima je također posluženo vino. Okus je bio očaravajući.

Dakle, koliko piva, toliko i vina, što je ukazivalo na prestiž i ogromno bogatstvo! Vino je bilo dostupno u malim količinama, a zbog troška prijevoza s planinskih krajeva, bilo je deset puta skuplje od piva. Većina ga nikad nije ni okusila. Vino je bilo simbol moći, blagostanja i povlaštenosti u asirskom društvu. Postao je i nezaobilazni inventar asirskih vjerskih praksi.

Legenda o nastanku retsine

Postoji jedna popularna legenda o nastanku grčkog vina retsina koja se prepričava već stoljećima, posebice danas na vinskim turističkim turama po Grčkoj. Ova anegdota potječe iz vremena rimskog osvajanja Grčke, dakle govorimo o periodu 2. st. pr. Kr.

Naime, prilikom pustošenja grčkih zemalja, Rimljani su se namjerili i na grčke vinske podrume. Grci su bili svjesni da je pitanje vremena kada će im domovina pasti pod tuđu vlast, no odlučili su im se barem malo osvetiti za pljačkanje njihovih dobara.

Da bi zaštiti svoje preostale zalihe, te ih dodatno proširili, svoje tradicionalno vino, već ionako začinjeno solju, medom i travama, oplemenili su i dodatkom borove smole.Novo vino imalo je navodno jako izražen, oštar okus, koji je odbio osvajače od daljnje pljačke. S vremenom su grčki građani ulagali u novu vrstu vina, čija se tradicija očuvala do danas i uživa status zaštićenog kulturnog dobra.

Ova anegdota je vrlo zanimljiva, no i dalje je samo legenda. Vjerojatno su Rimljani prilikom grčkog osvajanja naišli na zalihe retsine, moguće da ih je na prvu odbio okus, no znamo iz izvora da su s vremenom počeli proizvoditi svoju verziju grčke retsine. Dodatno, znanstvenici su potvrdili da je retsina nastala metodom skladištenja i odležavanja vina u amforama. 

Zanimljiv je i podatak kojeg pronalazimo u djelu Plinija Starijeg. Zapisao je da oštrina okusa retsine ovisi o nadmorskoj visini bora iz kojeg se uzima smola. Smola borova koji rastu na višim  nadmorskim visinama daje vinu intenzivniji okus od smole borova na nižoj nadmorskoj visini. Značajno je i da upravo Pliniju dugujemo krilaticu In vino veritas.

Rimljanke, vino i festival Bona dea

“U stare dane korištenje vina je bilo nepoznato ženama, jer su radi njega mogle činiti sramotna djela”  Valerije Maksim. 

Rimljani su u povijesti poznati kao veliki vinopije. Vino je bilo dostupno svima, no ne i u samim počecima rimske države. U vrijeme kraljeva, postojao je stari Romulov zakon koji je zabranjivao konzumaciju vina slobodnim građanima mlađima od 35 godina, a pogotovo ženama. Ženama je pogotovo bilo zabranjeno vino imena Temetum, sveto vino boga Jupitera.

Suprug koji je zatekao svoju bolju polovicu kako pije vino, mogao joj je odmah oduzeti život. Tom zabranom nastojalo se spriječiti kršenje starog rimskog ženskog ideala: čestite, skromne i vjerne žene svome suprugu, kojem rađa djecu, koja zna presti i što manje izlazi u javnost.

Jedan od prve primjene Romulovog zakona protiv konzumacije vina slučaj je njegovog suvremenika, Egnacija Mecenija. Egnacije je zatekao svoju suprugu kako pije vino. Kazna je bila njeno izgladnjivanje do smrti.

Protekom vremena, posebice nakon rimske ekspanzije te na koncu uspostave carske vlasti, ovaj zakon je odbačen. Cijelo rimsko stanovništvo, pa tako i žene, toliko je bilo očarano vinom. Vino ne samo da je postalo svakodnevni napitak, zatim lijek i kulinarski začin, već je u njegovu čast pokrenuto nekoliko festivala. Najpoznatiji su bili Vinalia Urbana  održavan 23. travnja, te posebno Vinalia Rustica slavljen 19. kolovoza. Najveća ceremonija svakako su bile kontroverzne Bakanalije, festival u čast bogu vina, Bakhu (grčki Dioniz). Tim festivalima mogli su prisustvovati svi!

Štoviše, postojala je posebna ceremonija dostupna isključivo Rimljankama uglednih obitelji. Radi se o slavlju u čast božice Bona Dea, božice plodnosti, koju je prema mitu do smrti pretukao bog Faun zbog njene konzumacije vina. Riječ je o drevnom festivalu plodnosti još iz doba rimskih kraljeva. Simbolično, to je bio jedini način legitimne konzumacije vina u ženskom društvu dok je na snazi još bio Romulov zakon.

Proslava se odvijala svakog prosinca, u kući konzula ili pretora u mandatu. Prema antičkom piscu Plutarhu, domaćica kuće provodila je cilj festivala: osiguranje plodnosti prisutnih žena, a ne poticanje tjelesne požude među sudionicama. Zato se uklanjala mirta, simbol erotičnosti božice Venere. Vino se stavljalo u pokrivene vrčeve za med, te se nikada prilikom izvođena rituala nije nazivalo pravim imenom (vinum), već terminima mlijeko.

Kuća je bila ukrašena cvijećem i granama vinove loze. Počasna gošća bila je božica, posredovanjem njene ikone dovezene iz hrama na Aventinu i smještene na poseban stolac obložen jastucina, tzv. pulvinar. Domaćica je predvodila ritual u 2 čina: žrtvovanje svinje i obred libatio (žrtva ljevanica) vinom, iznad ognjišta u prisustvu vestalki, svećenica vječnog ognjišta. Nakon toga, uslijedilo je druženje dugo u noć.

Je li ovaj ženski festival uistinu bio čin za veću plodnost ili izlika za zabavu?

Odgovor je obavijen maglom. Stari pisci slabo su informirani jer, kaže Plutarh: “nije legitimno da muškarci prisustvuju ritualu niti da se nalaze u kući gdje se održava.” Čak su bile zabranjene i muške životinje. Izvještaji iz pera ženske ruke još nisu otkriveni. U vremenu primjene Romulovog zakona o zabrani konzumacije vina svakako je festival mogao biti izlika za legitimnu konzumaciju vina. Prestankom važenja zakona, mogao je biti izlika za zabavu.

No, istinu su znale samo rimske matrone. 🙂

I za kraj…

Vinska povijest prava je poslastica za istraživače, a posebice za entuzijaste koje interesiraju zanimljive anegdote iz vremena starog vijeka. Naime, ona nudi pregršt zanimljivih drevnih štikleca. Bilo je teško izvući samo nekoliko, onoliko koliko nam dozvoljava prostor naše internetske stranice. Kada bismo ih skupile sve na jedno mjesto, bio bi to kvalitetan materijal za knjigu.

Vinska kultura izrazito je bogata, te oplemenjuje tradiciju brojnih naroda diljem svijeta. Brojne starovjekovne legende žive do danas i prepričavaju se na mnogim turističkim turama. Često su i dio raznih kulturnih manifestacija, ali i gastronomskih izazova.

Mi smo za vas pripremile poseban gastro izazov: DREVNA RIMSKA ZAČINJENA VINA, stoga predlažemo da škicnete u rubriku Gastro izazovi.

ŽIVJELI!

Želite pročitati još ovakvih tekstova? Kliknite na Cipela bečka, noga lička i uživajte!