Tko će biti novi hrvatski kralj?

Jeste li se ikada našli u problemima kada je za ispit iz povijesti trebalo zapamtiti sve one silne hrvatske vladare i dinastičke borbe? Tko je sve imao pravo na prijestolje? Po kojoj je osnovi to pravo polagao? Koja je bila veza s prethodnim vladarem? Kojoj je dinastiji novi kralj Hrvatske pripadao? Zasigurno smo svi u tim trenucima poželjeli neki recept koji će nam olakšati pamćenje nekoliko imena koja su se stalno ponavljala i svu silu rednih brojeva koji su ta imena pratili. Za ovo posljednje nemamo rješenje, ali ako vas zanimaju neke linije nasljeđivanja prijestolja i rodbinska logika izbora vladara, nastavite čitati!

Kada govorimo o nasljeđivanju prijestolja u najvećem broju slučajeva ono je prelazilo s roditelja na dijete, odnosno najčešće s oca na sina. S obzirom na to da se žene obično nije smatralo pogodnim kandidatkinjama za vladarice (osim u iznimnim situacijama), u nedostatku izravnog nasljednika, na prijestolje je dolazio vladarev brat ili nećak. No što kada među najbližom rodbinom nije bilo muških kandidata? Što kada je dinastija izumrla po muškoj liniji i kada je trebalo izabrati novu dinastiju?

Na hrvatskom se prijestolju tijekom povijesti izmijenio veliki broj dinastija. Za vrijeme narodnih vladara to su bili Trpimirovići, ali ulaskom u savez s Ugarskom u roku od 400-tinjak godina izmijenit će se čak šest dinastija, nakon čega će (od 1527. godine) uslijediti razdoblje vladavine Habsburgovaca.

Razlozi izbora određenog novog vladara i nove vladarske kuće varirali su. Često je veliku ulogu igrala osobna korist velikaša izbornika, bogatstvo, vojna i politička moć, a ponekad i karakter kandidata. U to sve u ovom članku nećemo ulaziti. O tome je već dovoljno tekstova napisano. Međutim, koliko ste upoznati s rodbinskim i ženidbenim vezama koje, također, nisu bile zanemariv segment izbora novoga kralj?

Jelena Lijepa i dolazak Arpadovića

Nažalost, iz doba narodnih vladara ostalo je vrlo malo izvora, posebno onih suvremenih, koji bi nam svjedočili o tom razdoblju, a još manje o osobama i genealogiji hrvatskih kneževa i kraljeva iz dinastije Trpimirovića. Znamo njihova imena, neke njihove postupke, uz neke je sačuvano i ime supruge i djeteta, ali to je otprilike to.

Najpoznatije hrvatske kraljice dvije su Jelene – Jelena Slavna, supruga kralja Mihajla Krešimira II. i majka kralja Stjepana Držislava, te Jelena Lijepa, supruga kralja Dmitra Zvonimira. Upravo je potonja Jelena ostala zapamćena po možda ne tako „lijepome”. Naime, pripisuje joj se da je, nakon suprugove smrti, upravo ona pozvala svog brata Ladislava I. Arpadovića da zauzme hrvatsko prijestolje.

Bila je ugarska princeza i sestra ugarskog kralja Ladislava, a sa Zvonimirom je imala sina Radovana, koji je umro prije oca. Međutim, više od toga o njoj se ne zna. Dapače, ne zna se ni je li bila živa u doba Zvonimirove smrt iako većina povjesničara smatra da jest. Nadalje, dokumenti koji spominju njezinu ulogu u Ladislavovom pohodu potječu iz kasnijih vremena (Toma Arhiđakon, 13. stoljeće; Bečka ilustrirana kronika, 14. stoljeće), pa se ni oni ne mogu smatrati u potpunosti vjerodostojnima.

Neovisno o pozivu, Ladislav je krenuo u pohod na Hrvatsku. Ipak, postavlja se pitanje zašto je smatrao da na to ima pravo? S obzirom na to da nije bio Zvonimirov izravni srodnik, po toj liniji nije mogao zahtijevati krunu. Trenutno postoje dvije teorije. Prema jednoj se smatra da je postojao ugovor o nasljeđivanju između Zvonimira i Ladislava, dok druga spominje da je Jelena uspjela zadržati krunu koja je potom nasljednim putem pripala njezinom bratu.

Ipak, tek će njegov nećak Koloman postati prvi hrvatski kralj iz dinastije Arpadovića.

Posljednji Arpadović

Dvjesto godina kasnije. Vrijeme radnje je 1290. godina. Ubijen je kralj Ladislav IV. Kumanac, sin kralja Stjepana V. Arpadovića i Elizabete Kumanke, unuk Bele IV. U vrijeme svoje smrti Ladislav je imao 28 godina i ni jednog potomka niti nasljednika. Njegov jedini brat Andrija umro je 12 godina ranije. Naravno, otvorilo se pitanje – tko će doći na prijestolje.

Postojala su dva kandidata – Karlo Martel iz dinastije Anžuvinaca te Andrija Arpadović, zvani Mlečanin. Upravo će Andrija, kao Andrija III. zasjest na prijestolje kao zadnji Arpadović i većinu svoje vladavine provesti u pokušajima stabilizacije svoje vlasti. Međutim, odakle se on pojavio?

Da bismo odgovorili na to pitanje trebamo se vratiti u 1234. godinu kada kralj Andrija II. ženi puno mlađu talijansku plemkinju Beatrice d’Este. U rujnu sljedeće godine Andrija umire, a na prijestolju ga nasljeđuje sin Bela IV., koji maćehu želi protjerati s dvora. U to vrijeme Beatrice otkriva da je trudna, na što je novi kralj optužuje za preljub s plemićem. Plemića je za kaznu oslijepio, a Beatrice je pobjegla u Njemačku gdje je 1236. godine rodila sina Stjepana Posthumnog (posthumni jer je rođen nakon očeve smrti).

Ubrzo nakon sinova rođenja nastanjuju se u Italiji, gdje će Beatrice i umrijeti 1245. godine. Njezin sin Stjepan nikada nije bio priznat Andrijinim zakonitim sinom. Međutim, nakon što su „zakoniti” Arpadovići izumrli u muškoj liniji, Stjepanov sin Andrija zasjeo je na hrvatsko-ugarsko prijestolje.

Tko će vladati nakon Andrije III.?

Andrija III. umro je 1301. godine bez nasljednika. Time su Arpadovići izumrli po muškoj liniji, ali ne i po ženskoj jer je Andrija imao kćer Elizabetu, koja je u vrijeme njegove smrti imala oko 9 godina. Elizabeta, naravno, nije mogla zasjesti na prijestolje, ali je mogao njezin zaručnik.

Dinastičke borbe koje su se idućih godina odvijale, gotovo da se i ne spominju. Ono što nam je više-manje poznato jest da je Karlo Robert Anžuvinac, sin ranije spomenutog Karla Martela, okrunjen za kralja 1301. godine u Ostrogonu, no nije bio jedini. Što se dogodilo?

Nakon Andrijine smrti, hrvatski velikaši biraju za kralja Karla Roberta. Međutim, dio slavonskih te ugarski velikaši iste godine u Stolnom Biogradu kao kralja krune češkog kraljevića i zaručnika Andrijine jedinice Elizabete – Venceslava, sina češkog kralja Venceslava II. koji je bio po majci i baki praunuk Bele IV. Uslijedio je rat između pristaša dvaju kraljeva. Četiri godine kasnije Venceslav raskida zaruke s Elizabetom (koja je potom poslana u samostan), a krunu i druge simbole kraljevske vlasti predaje svom rođaku, bavarskom vojvodi Ottu. Otto je također bio potomak Bele IV., po majci Elizabeti. Rat se, naravno, nastavio.

Možda je malo nedostajalo da 1307. godine konačno dođe do mira, kada se Otto odrekao prijestolja, a Karlo Robert je konačno izabran za kralja na Rakoševom polju (ondje su se tradicionalno birali ugarsko-hrvatski kraljevi). No kraljevske insignije, uključujući najvažniju krunu sv. Stjepana, i dalje su imali njegovi neprijatelji koji su ga odbijali prihvatiti. U tom se trenutku javlja i treći pretendent za prijestolje – sin svrgnutog srpskog kralja Stjepana Dragutina i njegove supruge Katarine, ugarske princeze i kćeri ugarskog kralja Stjepana V. i Elizabete Kumanke. Iako se zbog toga sukob nastavio, Vladislav nije bio ozbiljan kandidat.

Karlo Robert će biti još jednom okrunjen u Budimu 1309., ali prava, legalna krunidba vraćenom krunom sv. Stjepana bit će održana 1310. u Stolnom Biogradu. Po kome su Karlo i njegov otac iz roda Anžuvinaca polagali pravo na prijestolje?

Nasljednici kraljice Marije Arpadović

U moru potomaka Arpadovića po ženskoj liniji, u borbi za ispražnjeno ugarsko-hrvatsko prijestolje istaknuli su se potomci još jedne ugarske princeze. Naime, još od početka vladavine Andrije III. Mlečanina, novom je kralju glavna konkurencija bila najstarija kći Stjepana V. i Elizabete Kumanke te sestra kralja Ladislava IV. Kumanca, Marija Arpadović. Marija je bila udana za napuljskog kralja iz dinastije Anžuvinaca s kojim je imala 14 djece. Najstarijeg sina Karla Martela željela je postaviti na hrvatsko-ugarsko prijestolje, za što je imala podršku moćnih hrvatskih, slavonskih i ugarskih velikaša poput Šubića, Krčkih knezova, Babonića i Gisingovaca. Kada je on 1295. umro, novi pretendent na prijestolje postao je njegov sin Karlo Robert, koji je 1301. okrunjen kao prvi hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Anžuvinaca.

Dinastija Anžuvinaca izdržat će na hrvatsko-ugarskom prijestolju oko 100 godina, s time da je zadnjih 25 bilo obilježeno sukobima za prijestolje s različitim kandidatima. Zadnja iz dinastije Anžuvinaca, koji su poticali od Karla I. Roberta, bila je kraljica Marija, kći i nasljednica Ludovika I. Međutim, njezin život i vladavinu obilježio je tzv. protudvorski pokret, tijekom kojega se visoko plemstvo bunilo protiv vladavine njezine majke Elizabete, a nakon Elizabetinog ubojstva i protiv vladavine Marijinog supruga, kralja Žigmunda Luksemburškog. U cijeloj toj situaciji još su dva Anžuvinca okrunjena za kralja.

Naime, kao nasljednika Ludovika I. visoko je plemstvo 1385. godine okrunilo za hrvatsko-ugarskog kralja njegova rođaka, napuljskog kralja Karla II. Dračkog, praunuka Marije Arpadović. Međutim, Karlo je naredne godine ubijen, a njegovu će borbu za hrvatsko-ugarsko prijestolje nastaviti njegov sin, Ladislav Napuljski, koji je u Zadru 1403. okrunjen za kralja.

Međutim, stalni sukobi u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu, pobjede Žigmunda Luksemburškog nad Ladislavovim pristašama i Ladislavovo sudjelovanje u Italiji potaknuli su ga da napravi korak po kojem je ostao najpoznatiji u našoj povijesti – prodao je Zadar i svoja prava na Dalmaciju Mlečanima za 100 000 dukata. S njime završava vladavina Anžuvinaca u Hrvatskoj i Ugarskoj.

Kako su Luksemburgovci doveli Habsburgovce?

Petnaesto stoljeće donijet će čestu smjenu dinastija. Nakon završetka sukoba s Ladislavom Napuljskim, Žigmund Luksemburški nastavlja samostalno vladati kraljevstvom. Pravo na to stekao je ženidbom s Marijom Anžuvinskom, starijom kćerkom Ludovika I. U braku koji je trajao 10 godina i koji je završio Marijinom smrću u visokom stupnju trudnoće, nisu imali djece. Međutim, nakon Marijine smrti Žigmund se našao u još jednom problemu, a to je da je dio velikaša smatrao da nakon kraljičine smrti on više nije kralj. Toga je uvjerenja bila i Marijina mlađa sestra, poljska kraljica Hedviga, koja je sa suprugom planirala zauzimanje svoje baštine, Ugarske i Hrvatske. No i to je završeno Hedviginom smrću nakon teškog poroda.

Žigmund nije imao sinova, nego samo kćer Elizabetu, rođenu u braku s Barbarom Celjskom. Upravo će brakom Elizabete i austrijskog vojvode Albrechta V., Habsburgovci prvi puta doći na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Naime, Žigmund je 7 mjeseci prije sklapanja ovoga braka, 28. rujna 1421. godine imenovao Elizabetu i njezinog budućeg supruga svojim nasljednicima u Ugarskoj i Češkoj u slučaju da neće imati sinova. Albrechtova vladavina završila je 1439. njegovom smrću, nakon samo 2 godine na prijestolju. Sina i potencijalnog nasljednika, Ladislava Posthumnog, Elizabeta je rodila 4 mjeseca kasnije.

Od Habsburgovaca do Jagelovića pa opet do Habsburgovaca

U novom dinastičkom ratu nakon Albrechtove smrti, na prijestolje je došao Vladislav I. Jagelović (Hedvigin „posinak” iz kasnijeg braka njezinog supruga), kojeg je potom naslijedio Albrechtov sin Ladislav V. Posthumni. On je umro sa svega 17 godina, bez potomaka, te je na njegovo mjesto izabran Matija Korvin. Ni Matija nije imao zakonitih potomaka (samo nezakonitog sina Ivana), pa nakon njegove smrti ponovno dolazi do sukoba oko prijestolja.

Među kandidatima će se naći čak tri s habsburškom krvi. Jedan od njih je bio Maksimilijan Habsburški, koji je to pravo zahtijevao preko različitih ugovora koje su o međusobnom nasljeđivanju sklopili njegov otac Fridrik III., car Svetog Rimskog Carstva, i Matija Korvin. Naravno, na odmet nije bilo ni to što je Fridrik bio skrbnik Ladislava Posthumnog i stric spomenutog kralja Albrechta I.

Druga dva kandidata bili su braća – Vladislav, u to vrijeme već češki kralj, i poljski kraljević Ivan Albert. Oba su svoje pravo na prijestolje baštinila preko majke, Elizabete Habsburške, kćeri Albrechta I. i Elizabete Luksemburške.

Na prijestolje je na kraju zasjeo Vladislav II. Jagelović. Nakon više od 100 godina, on je bio prvi koji je vlast nad hrvatsko-ugarskim prijestoljem uspio prenijeti svom potomku. Naslijedio ga je sin Ludovik II. Jagelović koji je oženio Maksimilijanovu unuku i sestru Ferdinanda Habsburškog, Mariju. Kako bi se dvije obitelji još bolje povezale, Ludovikova sestra Ana udala se za Ferdinanda. Da bi se osigurala vlast, sklopljen je i ugovor o međusobnom nasljeđivanju u slučaju da jedan od parova nema nasljednika. Ludovikovom smrću 1526. godine na Mohaču otvoren je put Ferdinandu Habsburškom prema poziciji novog hrvatskog i ugarskog kralja.

Iako će nakon Ludovikove smrti uslijediti građanski rat između Ferdinandovih pristaša i pristaša njegovog protukandidata Ivana Zapolje, godina 1527. uzima se kao početak vladavine Habsburgovaca koja će potrajati idućih 400 godina, sve do 1918.