Slunjski kraj moj je raj

Ovaj naslov možda zvuči kao da je sklepan za sastavak u nižim razredima osnovne škole, ali kada se u slunjskom kraju zaista osjećate kao malo dijete koje je ušlo u bajku, ili barem malo naspram veličanstvene prirode koja vas okružuje, vjerujem da može proći.

Ako ikada pomislite da želite biti u prirodi, blizu vode i sa što manje ljudi, a da opet imate nešto za vidjeti, Rastoke i Slunj su pravo mjesto za vas. Bliže vodi, zaista, ne ide.

Iako turista ima, nema ih toliko da se ne biste svi međusobno znali po viđenju ako ostajete više dana. Također, ne smetaju vam jer ste ponosni što vaša zemlja ima što za pokazati, a u isto vrijeme ih ima dovoljno malo da nije gužva. Između ostalog, kraj je toliko prostran da se samo izgubite u kojem od šumaraka i možete uživati u samoći satima.

Što se to ima za vidjeti tamo, pitate se? Slijedi apsolutno neobjektivan tekst s točnim povijesnim činjenicama (jesmo li Čuvarice ili ne? Čak i kada pretjeramo u opisima i oduševljenju, činjenice moraju biti provjerene) i fotografije koje ostavljaju bez daha. Filteri, naravno, nisu korišteni.

Prvi hrvatski olimpijac Milan Neralić

Kada ste u Slunju, ne možete ne posjetiti spomenik Milanu Neraliću, prvom hrvatskom osvajaču olimpijske medalje. 

Rođen je u Slunju 1875. godine. Tamo je završio osnovnu školu, ali je odabrao vojnu karijeru. Prvo je služio u Karlovcu gdje je započeo s mačevanjem, a zatim je od tamo 1895. godine poslan u Bečko Novo Mjesto na Institut za vojne učitelje mačevanja i tjelovježbe. Tamo je postao i profesor, ali je to mjesto napustio i obučavao po Beču i Berlinu. Rado je posjećivao Zagreb i Slunj gdje se odmarao, ali i održavao tečajeve. Inače je bio sportskog duha te se bavio skijanjem, gimnastikom te planinarenjem.

Neralić, čovjek izuzetnog sportskog duha postao je olimpijac 1900. godine kada je za Austriju u disciplini sablje osvojio brončanu medalju na II. modernim olimpijskim igrama u Parizu.

Nije bio jedini talentirani mačevalac u svojoj obitelji. Dapače, njegova supruga Wilhelmina također se bavila ovim sportom te davala poduke, a najpoznatija učenica bila je ujedno i njena nećakinja, Ellen Müller-Preis koja je u to vrijeme bila jedna od najboljih floretašica svijeta. Naime, 19 puta bila je prvakinja Austrije, 4 puta svjetska prvakinja te olimpijska prvakinja 1932. u Los Angelesu.

Prvi Hrvat koji je nastupao na Olimpijskim igrama i prvi Hrvat koji je tamo osvojio medalju, Milan Neralić umro je u Bečkom Novom Mjestu 1918. godine. Pokopan je u Beču.

Ipak, kada stojite pred njegovim spomenikom napravljenim od bronce (naravno), osjetite ponos, viteštvo i sportski duh koji su potekli iz ovog predivnog zelenog i brdovitog kraja. Ako krenete prema rijeci Slunjčici, vidjeti ćete i njegovu rodnu kućicu te shvatiti snagu volje i trud potreban za postignuća koja je ostvario naše gore list, naš najbolji mačevalac Milan Neralić.

Rijeka Slunjčica

Kada se oprostite od našeg olimpijca Neralića i prođete pored njegove kućice, spustiti ćete se do prizora koji vam oduzima dah. Tirkizna Slunjčica omeđena zelenilom prostire se pred vama, a vi ne znate biste li prije gledali zelenilo, tražili ribe, divili se crnim leptirima ili slušali pjevanje ptica.

Rijeka Slunjčica izvorno se zvala Slušnica po istoimenom selu, a ime mijenja nakon što selo biva iseljeno. Slunjčica se naziva po, logično, gradu Slunju.

Izvire na 240 metara nadmorske visine, nastavak je podzemnog toka rijeke Jesenice te njezina temperatura ne prelazi 16 stupnjeva niti u najtoplijim mjesecima. U Rastokama se ulijeva u Koranu, a poznata je i po svojim stanovnicima, potočnim pastrvama i lipljanima. 

Radi netaknute prirode, prirodne raznolikosti i vrlo uspješnog suživota čovjeka i prirode ova rijeka proglašena je Značajnim krajobrazom Slunjčica, što je čini dijelom važne međunarodne ekološke mreže NATURA 2000.

Kada se vratite na početku točku šetnice uz Slunjčicu, dignite pogled s rijeke i budite spremni da još jednom ostanete bez daha.

Stari grad Slunj

Iako je slunjsko područje bilo naseljeno od prapovijesti, a o prisutnosti Rimljana govore i ostaci naselja u današnjem selu Točak, Slunj se značajnije razvija tek u 14. stoljeću.

Naime, 1323. godine kralj Karlo Robert obitelji Frankopan darovao je Drežničku županiju. Na tom području Frankopani su sagradili dva grada, Tržac na Korani i Slunj na Slunjčici. Tako se Slunj 1390. spominje kao utvrđeni grad, a od 1409. godine spominje se i trgovište Slunj koje se nalazilo na drugoj strani Slunjčice.

Slunj je bio središte Frankopana Slunjskih, sve do 1572. kada ta grana obitelji izumire. Postaje dio Vojne krajine, te je igrao veliku ulogu u obrani od Turaka. Tako je jedno vrijeme zapovjednik Slunja bio ni više ni manje nego Petar Zrinski. Slunj je zapravo bio toliko važan da je nazvan “ključem Hrvatske i Kranjske”.

Dapače, u 18. stoljeću nakon preustroja Vojne krajine tamo je bilo sjedište novoosnovane Slunjske regimente, ali i glavni stožer zapovjednog generala u Hrvatskoj. 

Utvrda je oštećena u požaru 1882. godine, pa s razvojem grada Slunja i prestankom ratnih opasnosti polako gubi značaj. 

Ipak, i danas čuva slunjski kraj i onako inkorporirana u krajolik oduzima dah svakome tko ju vidi i svakome tko se odluči uspeti do nje. Uspon se svakako isplati! 

Isplati se pogotovo zato što vas put vodi kroz most koji se nalazi na “rubu civilizacije”, kako je Slunj, u svojem romanu Slunjski vodopadi izdanom 1962., nazvao austrijski pisac Heimito von Doderer.

Ipak, ne nalazite se na rubu civilizacije već u najistočnijoj točci jednoga carstva. Kojeg?

Napoleonov magazin

Slunj je u razdoblju 1809.-1813. bio najistočnija točka Napoleonovog carstva. Maršal Marmont i ovdje je bio rado viđen gost, te je navodno između njega i stanovnika slunjskog kraja vladala obostrana ljubav.

Slunjani su oduvijek bili hrabri i gostoljubivi ljudi što se svidjelo Marmontu, a slobode i jednakost koje im je francuska vladala donijela probudili su ljubav prema maršalu

S tim da više nije bilo potrebe da kraj bude glavna točka obrane protiv Turaka, francuska uprava poticala je razvoj privrede i gospodarstva.

Tako se poticala i zemljoradnja, a kako bi se spremilo i čuvalo svo žito, izgrađen je Napoleonov magazin, odnosno žitnica na tri kata s potkrovljem. Zgrada je smještena u blizini staroga grada, a iznad Slunjčice i Rastoka, tako da se od tamo pruža krasan pogled na ovo maleno, ali predivno selo.

Čarobne Rastoke

O rijeci Slunjčici je već sve rečeno, pa i to da utječe u rijeku Koranu, ali da to čini preko sedrenih stijena te tako nastaje mnoštvo slapova, kaskada i jezera, još nije rečeno.

Na tom mjestu od 17. stoljeća nalazi se selo Rastoke, pravi mali dragulj ovoga kraja, ali i cijele Hrvatske. Većina današnjih građevina izgrađena je u 19. i početkom 20. stoljeća.

U Rastokama se nalazilo mnoštvo mlinova koje je pokretala isključivo voda, ali tu je i preteča perilice za rublje. Naime, u koševima postavljenima u vodu rublje je tekuća voda „tukla“ dok nije bilo čisto. 

Ovo selo ostaviti će Vas bez daha, ne samo pogledom koji pruža i prirodom, već i gastronomijom. Na meniju su najčešće lovački gulaši, pastrve po kojima su poznati i palenta, odnosno žganci koji dolaze iz rastočkih mlinova. 

Kako se to nekada radilo može se vidjeti na imanju Slovin Unique, nazvanom prema jednom od slapova. Tamo se nalazi i etnografska zbirka koju vrijedi pogledati, mali prolazi kroz stijene koji vode do slapova te vilinski vrt. Iako se cijelo vrijeme osjećate kao u bajci, ovdje poželite sjediti uz rub rijeke u dugoj lanenoj haljini i čitati ili barem izigravati vilu koja uživa u toplom danu.

Vile su važan dio rastočkih i slunjskih legendi. Priča kaže da su se kupale na Rastokama, ali i često krale seoske konje te cijelu noć jahale na njima. Tako se i jedan od poznatijih slapova naziva Vilina kosa, jer podsjeća na raspletenu vilinsku kosu.

Od poznatijih imamo još i Hrvojev slap nazvan u čast momku koji se radi nesretne ljubavi bacio s njega. Najveći je Buk, koji je nazvan po buci koju stvara dok pada sa svojih visina. Ova dva slapa svoj današnji izgled dobila su u odronu 1914. godine.

Sve ovo dovoljan je razlog da se od 1969. godine selo Rastoke nalazi u Registru nepokretnih spomenika kulture.

Svakako se može reći da je ono spomenik prirodi, spomenik suživotu čovjeka s prirodom i spomenik čovjeku koji je žuljevito radio i krvario za ovaj komad ljepote koji nazivaju svojim domom.

Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite na Povratak u prošlost te uživajte!