Ženskom stranom hrvatskih predaja

Otkrivanje usmenih predaja nekog kraja je poput pronalaženja posebno lijepih dragulja koje smo naslijedili s povijesnom škrinjicom. Predaje su priče inspirirane životom i ukrašene herojskom patinom, a u njima se često isprepliću nadnaravno i stvarno. Te priče, koje su se generacijama prenosile do naših dana, ocrtavaju život nekih prošlih vremena, onih u kojima je i nemoguće ponekad postalo moguće.

„Ako priča radi svoj posao, nikada ne završava. Ne uistinu.“

(GennaRose Nethercott, „Thistlefoot“)

Narodne predaje sačuvale su nam i spomen na povijesne žene te na društveni diskurs o ženama. Postoje predaje koje žene oslikavaju kao bezglasne promatračice, objekte kojima se nešto događa. Međutim, takve predaje neće biti tema ovog članka. Nećemo ni previše ulaziti u povijesnu utemeljenost predaja kako one ne bi izgubile ni zrnce od svoje mistične čari.

Osvrnut ćemo se na žene koje oko kojih se predaja poput vrtloga sapliće, one koje su subjekti svoje priče. Bit će tu spasiteljica, zlikovki i svega između.

Ilirska kraljica Teuta

Kratka vladavina kraljice Teute bila je podloga za nastanak različitih predaja o ovoj odvažnoj i fascinantnoj ženi, a ovdje ćemo se osvrnuti na onu koja bi mogla biti posebno zanimljiva zainteresiranima za lov na blago. Teuta je prijestolje  preuzela nakon smrti supruga Agrona koji je, navodno, nakon jedne vrlo unosne pobjede popio tolike količine grčkog crnog vina da ga je to koštalo glave, te je umro u snu.

Prema predaji, Teuta je vrlo dobro živjela od gusarenja, a posebno je voljela napadati rimske brodove. Izgradila je dvorac na otoku Svetac te tamo uživala u svim blagodatima života, posebice u mladim i snažnim zarobljenicima. Njih bi opijala snažnim crnim vinom i dala ih ubiti nakon što su zadovoljili njezine apetite.

Na otoku je ostavila svoje blago koje još uvijek nije pronađeno. Ipak, svim zainteresiranima za brzinsko bogaćenje savjetujemo oprez – predaja upozorava da su se svima koji su krenuli u potragu za blagom ilirske kraljice dogodile vrlo loše stvari jer ga je Teuta proklela kako bi osigurala da nitko drugi ne može uživati u njemu.

Žena-zmija utvrde Paka

Lokalno stanovništvo, a posebice putnici, dugo su zazirali od guste i prostrane šume u blizini Novog Marofa. Šuma je stoljećima bila utočište razbojnicima koji su presretali i pljačkali putnike koji su se kretali uskim šumskim putem okruženim brdima nazvani Tijesna Paka. Žrtve razbojničkih prepada širile su jezovite priče o okrutnosti napadača, pa je narod ovoj šumi nadjenuo ime Crna Paka.

Na brdu nedaleko naselja Paka dugo su se skrivale zarasle i gotovo zaboravljene ruševine utvrde o kojoj su najstariji stanovnici istoimena sela prenosili priču. Brdo je poznato pod nazivom Gradišće jer se na njemu, prema priči, nekada davno nalazio rimski grad. Utvrda je postala dijelom života lokalnog stanovništva, i to ne samo figurativno. Naime, najstarije kuće i poneka gospodarska zgrada u selu izgrađene su od kamena srušene utvrde. Ipak, nije riječ o rimskoj utvrdi. Izgrađena je u drugoj polovici 13. st., a u 15. st. stradala je u požaru koji označava kraj života ove utvrde.

Razbojničke aktivnosti nisu jedino što je ovo područje činilo jezovitim i mističnim, već je tu pripomogla i predaja o ukletoj djevojci koja se povezuje s utvrdom Paka. Ljepotica je postala žrtvom uroka koji ju je pretvorio u zmiju koja u ustima nosi zlatni ključ grada. Uz svaki urok veže se način na koji se može poništiti, a djevojku je mogao izbaviti samo mladi mlinar u noći punog mjeseca. Čini se da je ovaj bio uvjet teško ostvariv jer je, prilikom početka radova na uređenju utvrde, ispod zaglavnog kamena izmilila ogromna zmija. Valjda nesretna djevojka još uvijek čeka svog mlinara da se ohrabri i spasi ju!

Kneginja Gospava

Žene imaju istaknuto mjesto u narodnim predajama Gospića. Jedna od njih govori kako je upravo žena zaslužna za imenovanje grada. Dvije kneginje su u davna vremena putovale tim krajem, a jedna od njih zvala se Gospava. Bila je vrlo bolesna, no izliječila ju je čudotvorna voda ovog kraja! Napila se vode iz rijeke, izliječila, te ovoj čarobnoj rijeci nadjenula ime Lika.

Kneginja Gospava odlučila je sagraditi kulu u kraju koji joj je spasio život. Kula je nazvana Gospić, a ime je kasnije preuzeo grad. Zanimljivo je da najstariji spomen ovog naselja datira u 1574. kada je kao ime zabilježeno Gospojina, a od 1604. se spominje pod imenom koje i danas nosi.

Marta Vodarica

Ispred katedrale Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću nalazi se jedan od simbola grada – kip žene koja na glavi nosi vjedro s vodom. Kip je napravljen u 19. stoljeću, više je puta mijenjao lokaciju, pa čak i skoro završio na otpadu. Srećom, kip je danas siguran na svom počasnom mjestu.

Skulptura je napravljena u čast otvorenja gradskog vodovoda 1894. koji je gradu došao u najpotrebnijem trenutku, nakon velike suše. O tome tko je bila Marta postoje čak tri predaje. Prema jednoj je riječ o djevojci koja je prva došla uzeti vode s novog vodovoda, dok je prema drugoj došla u Gospić služiti uglednoj obitelji te je pjesmom predvodila djevojke tijekom odlaska po vodu. Neki pak vjeruju da je lik inspiriran ženom koja je svojim dobročinstvom zadužila stanovnike Gospića. Prema toj predaji, Marta je u vrijeme kuge, kolere i ostalih bolesti koje su zadesile grad nosila vodu bolesnicima i olakšavala im patnje. Uzmemo li u obzir sve tri teorije, možemo zaključiti da je Marta simbol opstojnosti i nade.

Crvena Marta

Baranja također čuva predaju o jednoj Marti čija se priča veže uz vodu, no ovog puta riječ je o poprilično zloglasnoj vlastelinki. Kako to obično biva sa ženama koje u narodnim predajama zauzmu ulogu zlikovke, jedino što se moglo takmičiti s njezinom ljepotom bila je njezina bešćutnost. Budući da je imala dugu crvenu kosu, zvali su je Riđokosa ili Crvena Marta. Marta je živjela u mjestu koje se nalazi u krilu Dunava, a čije bi nas današnje ime, Zmajevac, moglo navesti na pomisao da ćemo ovdje pronaći predaje o zmajevima. Međutim, Zmajevac se nekada nazivao Vörösmart što se može prevesti kao Crvena Marta.

Marta je nesretnim siromasima naplaćivala prijelaz preko Dunava jedan zlatnik. Oni koji si to nisu mogli priuštiti morali su danima raditi u Martinim vinogradima, i to pod stalnom prijetnjom vlastelinskog biča. Priče o njezinoj okrutnosti stigle su sve do Budima, pa je kralj Matijaš Korvin odlučio sam provjeriti o čemu je točno riječ. Prerušen u kmeta, pokušao je uvjeriti Martu da ga pusti da prijeđe Dunav bez plaćanja, tvrdeći da poznaje kralja Matiju koji će platiti prijevoz za njega čim dobije vijest da je prešao rijeku. Čak ni prijetnje o strašnoj kazni nisu mogle navesti Martu da popusti pred molbom kmeta te je na kralju kralj poslan na rad u vinograd!

Kralj se pokušao izvući od rada tvrdeći da je kopajući pronašao zlatnik, no brzo je ostao bez njega te je poslan na još jednu rundu kopanja. Naime, Marta je tvrdila da je ono što se pronađe na njezinoj zemlji njezino. Nakon što se Korvin uspio dokopati sigurnosti kraljevske palače, poslao je ljutito pismo Marti. Znajući da ju čeka teška kazna, odjenula se u bijelo, dala utovariti zlatnike na svoju kočiju i odvezla se ravno u Dunav!

Zlatnici nikada nisu pronađeni, ali njihov se odsjaj može nazrijeti i danas kada sunce obasja Dunav. Ipak, Dunav nije baš sve zadržao za sebe – Martin bič koji je svoje tragove ostavio na mnogim težačkim tijelima (i jednom kraljevskom) pronađen je u mjestu u blizini. Zbog toga to mjesto od onda nosi naziv Batina. Postoje i priče o crvenokosoj ženi koju se može vidjeti kako u sumrak lebdi baranjskim područjem i nadzire svoje nekadašnje vinograde koji su nakon njezine smrti počeli imati bolji urod.

Zora Nehajska

Nisu sve crvenokose sijale strah i trepet oko sebe kao Crvena Marta. Bilo je i onih nestašnih. U renesansnoj utvrdi Nehaj kriju se mnoge priče o legendarnim senjskim Uskocima, a tamo je i izvorište priče o Zori Nehajskoj, poznatoj i kao Crvenokosa Zora. Ova četrnaestogodišnja djevojčica bila je vođa družine siročadi koja se nazivala uskocima i skrivala u tvrđavi Nehaj. Kako bi preživjeli, ovi mladi uskoci odaju se sitnoj krađi, no bez brige – krali su samo bogatima. Predaja nam govori o tajnom prolazu koji je bio tajna neosvojivosti tvrđave. Prolaz je vodio sve do katedrale u središtu Senja, a kroz njega su branitelji dobivali hranu i otpremali ranjenike, a mogao je dobro poslužiti i mladoj uskočkoj skupini crvenokose uskočice.

Njemački pisac Kurt Held posjetio je Senj 1940-ih te je, opčinjen predajom o Zori, napisao roman Crvenokosa Zora i njezina družina. Uz lukavu Zoru odrastale su generacije njemačke djece, a navodno je inspirirao i književnicu Astrid Lindgren prilikom kreacije njezine Pipi Duge Čarape!

Mila Gojsalić

Turbulentne političke i ratne situacije za sobom povlače mnoge posljedice, ali i kolateralne žrtve. U situacijama u kojima mnogi životi bivaju ugašeni, nepovratno uništeni ili trajno opterećeni traumatičnim iskustvom rata, nastaju razne predaje koji stoljećima ostaju u svijesti stanovništva. Osim priča o divljaštvu i razbojstvu te tragičnim sudbinama, ratna zbivanja otvaraju mjesto i za priče o legendarnim i idealiziranim junacima. Naravno, takve priče postoje i o heroinama, ali one su nerijetko isprepletene seksualnim nasiljem i slavnom, ali vrlo tragičnom sudbinom. Jedna od takvih heroina je hrvatska Judita, Mila Gojsalić.

Mila je, prema predaji, bila iz sela Kostanje, a porijeklo njezina roda sezalo je sve do vremena Stjepana Držislava. Oteo ju je osmanski zapovjednik Ahmed-paša s kojim je bila prisiljena provesti noć. Milin neželjen ljubavnik je, poput Juditina Holoferna, pijan zaspao nakon čina, a djevojka je kradom napustila šator, uzela baklju s izlaza i zapalila osmansku barutanu. Eksplozija je odnijela mnoge živote osmanskih vojnika, ali i Milin život. Njezina žrtva omogućila je Poljičanima da poraze protivničku vojsku. Ova priča ovjekovječena je u književnosti i kiparstvu – August Šenoa joj je posvetio pjesmu, Jakov Gotovac glazbenu dramu, a Ivan Meštrović je izradio njezin kip. Tako Mila i danas bdije nad omiškim krajem i podsjeća na žrtvu ove mlade djevojke.

(Dobra) Crna kraljica

Kada spomenemo Crnu kraljicu, um nam odmah odluta prema grozomornoj predaji o medvedgradskoj Crnoj kraljici koja ljubavnike baca s kule i svog ljubimca gavrana huška da neprijateljima iskljuca oči. Međutim, ovdje je riječ o jednoj drugoj Crnoj kraljici, onoj s bajkovitih Plitvičkih jezera. Iako nosi zloglasno ime, Crna kraljica je zapravo velebitska vila.

Plitvički kraj je jednom prilikom zahvatila tako strašna suša da su stanovnici gotovo zaboravili kako kiša izgleda. Sva živa bića su umirala od žeđi, kamenje je pucalo pod neumornim nasrtajima velike vrućine koja trajala mjesecima, a situacija je dosegla zloslutan vrhunac kada je jedini izvor vode, Crna rijeka, presušen. 

Kada su presahnule i sve nade u spas, u posjet plitvičkom kraju došla je Crna kraljica sa svojom pratnjom. Pogođena patnjom koja je zadesila ovaj kraj, prizvala je jaku, olujnu kišu koja je danima padala. Kiša je bila toliko obilna da je izvor Crne rijeke počeo teći kroz 16 jezera tolikom silinom da ga više nije bilo moguće zaustaviti. Crna kraljica nastavila je bdjeti nad ovim krajem i pomagati stanovnicima kad god im je trebala pomoć.

I za kraj…

Ovo je tek malen dio ogromnog bogatstva koje se krije u hrvatskim predajama, a i tek šačica čarobnih, herojskih i strašnih žena koje su svoje mjesto pronašle u pričama našeg naroda. Predaje su tema koja iznimno obogaćuje sve one koji se odluče pozabaviti njome te tako iznova pokazuje da priče nikada ne nestaju. Možda se s vremenom mijenjaju, kao i njihovo mjesto u svakodnevnom životu ljudi, ali one su uvijek tu kao dio baštine koju su nam predci ostavili.

I zato ne zaboravite pričati njihove njihove priče.

Želite pročitati više ovakvih članaka? Kliknite na Ali to nije sve i uživajte!