Priče iz osječke svakodnevice

Razglednica iz Osijeka. Fotografija: Državni arhiv u Osijeku, zbirka razglednica.

Knedl sat

Osijek je pod upravom Osmanskog carstva bio preko 160 godina, a njihov odlazak iz grada trebao se dostojno obilježiti. Prema predaji, posljednji Osmanlija grad napušta 29. rujna 1687. oko 11 sati. Budući da je taj datum pao u petak, od 18. stoljeća su osječke crkve petkom u 11 sati zvonile kako bi obilježile ovaj događaj iz gradske povijesti.

S vremenom se pomalo zaboravilo na pravi razlog zvonjave, ali su osječke domaćice shvatile da je ta zvonjava baš koristan podsjetnik za započinjanje rada na ručku kako bi u podne bio spreman. Petkom, na nemrsni dan, se obično pripremala tjestenina, pa je tako nastao naziv Mehlspeisen Glock (sat za zakuhavanje tjestenine). Naziv se s vremenom promijenio u šarmantni Knedl sat. Ovaj naziv inspiriran je pripravom osječke knedle. Što osječku knedlu čini drugačijom od ostalih? Orasi i mak, tradicionalne namirnice slavonskih slastica!

Kapelica nesretnih ljubavi

U blizini raskrižja Zidane ceste (Trpimirova ul.) i Državne ceste (Vukovarska ul.) nekada se nalazilo stratište koje je ispisalo prve retke povijesti kapelice Kamenitog križa. Priča govori kako je 1770-ih na uglu Njemačke ulice (Pejačevićeva ul.) živio sin bogatog postolara koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Jedne noći, nakon početka policijskog sata, dogodila se pljačka jednog gornjogradskog dućana. Ophodna policija je odmah krenula u potragu za počiniteljem i naišla na mladića koji se šuljao kući. Priveli su ga, a mladić prilikom suđenja nije želio ništa odati o tome gdje je bio te kobne noći. Zaključeno je da je sigurno kriv, te je osuđen na smrt vješanjem.

Nažalost, vijest o toj osudi se u gradu pročula tek nakon što je mladić obješen. Nekoliko dana kasnije na sud je došla otmjena djevojka u namjeri da obrani nepravedno pogubljenog mladića. Pod prisegom je izjavila da je mladić te večeri s njom potajice razgovarao preko rešetaka na njezinom prozoru. Bili su zaljubljeni i planirali su se vjenčati u tajnosti, a mladić, čak ni suočen sa smrtnom kaznom za zločin koji nije počinio, nije svojim riječima želio nauditi ugledu svoje ljubljene. U spomen na sina, postolar je u blizini stratišta podigao kameni križ.

Kapelica Kamenitog križa je u 19. stoljeću bila poznata i po tzv. ritualu škrabice. Zaljubljeni parovi su dolazili u kapelicu i zajednički ubacivali novčić u škrabicu, vjerujući da će im to donijeti sreću i skladan odnos. Ako ništa drugo, nadamo se da im je škrabica barem donijela bolju sreću nego onu koju je imao spomenuti mladić.

Redovnički zapisi svakodnevice

Zapisi redovničkih dnevnika obiluju pričama o različitim događajima iz gradske svakodnevice, a mi ćemo se u ovom članku osvrnuti na one s polovice 19. stoljeća. Tako oni svjedoče i o donjogradskim ribarima koji su pretukli jednog vojnog svećenika, ali ih je đakovački biskup naposljetku ipak odriješio ekskomunikacije. Isto tako, poprilično oštro su zabilježene opaske o onima koji nisu puštali svećenike u kuću na blagoslov. Jedino gore od toga je bilo ako je svećenik pušten u kuću, ali mu domaćin za blagoslov nije dao novac. Sve su, poput računovođa, bilježili, pritom dajući oduška svojoj ljutnji.

Osječko svećenstvo polovicom 19. stoljeća nisu mučili samo oni koji blagoslovu kuće nisu pristupali onako kako se smatralo ispravnim, već i zahtjevi iz zagrobnog života. Zabilježena je pojava duha žene koja nije bila zadovoljna sa svojim mjestom ukopa, te je neprestano obilazila jednog časnika sa zahtjevom da omogući premještanje njezina tijela u posvećeno tlo. Želja joj je naposljetku ispunjena, te je žena mogla mirno nastaviti svoj zagrobni život, a nama je ostao gvardijanov zapis ove (ne)zgode koji je zapisan kao istina te potkrijepljen svjedocima.

Sakrijte se u gostionicu!

Osijek, kao i mnogi europski gradovi, ima dugu i bogatu povijest čiji dio čine i kavane i gostionice. Riječ je o mjestima na kojima su se građani svakodnevno okupljali kako bi izmijenili iskustva, sklapali poslove, opustili se, a ponekad i posvađali. Na uglu Ribarske i Šamačke ulice se do druge polovice 20. stoljeća nalazila glasovita gostionica Šaran (K Šaranu) koja je imala tako dobru ponudu da joj čak ni car Josip II. nije mogao odoljeti prilikom svog dolaska u Osijek. Jednom prilikom čak nije ni imao drugog izbora nego skloniti se u svoju omiljenu gornjogradsku gostionicu!

Predaja govori o posjetu cara Osijeku koji baš i nije najbolje počeo. Naime, put se odužio, te je car stigao pred Tvrđu nakon zatvaranja gradskih vrata. Tvrđani su jako držali do vlastitog mira u večernjim i noćnim satima, toliko da milosti nije bilo ni za cara. Gradska vrata su ostala zatvorena, a poražen car se zatim zaputio prenoćiti u svoju omiljenu gostionicu, znajući da je tamo dobrodošao u svako doba.

Osječki kavanari su početkom 20. stoljeća svoju ponudu kreirali po uzoru na bečke kolege. Osim toga, u kavanama i gostionicama ste mogli prisustvovati različitim filmskim projekcijama, okupljanjima i zabavama koje su bile reklamirane na šaljiv način poput one za Srijemski podrum u kojoj je gostioničar bio tzv. Čika Paja.

Šetajući se osječkim ulicama, 1. svibnja 1912. mogli ste zapaziti vrlo neobičan plakat koji je upozoravao na veliku opasnost od Halleyeva kometa koji se sve više približava Zemlji. Na plakatu su bile upute za bijeg na sigurno, i to u Srijemski podrum. Oni koji su u  požurili tamo, zatekli su veselu družinu kako, uz dobru kapljicu i još bolju hranu, slavi godišnjicu otvorenja!

Priče o slavonskim razbojnicima

Povijesna putovanja su znala biti poprilično opasan pothvat, posebice u Slavoniji 18. stoljeća. Područje opterećeno dugogodišnjim sukobima s Osmanskim carstvom imalo je velik priljev kršćanskih izbjeglica za koje se Habsburška Monarhija nije adekvatno pobrinula, a velik problem predstavljali su i dezerteri. Naime, u slavnu Trenkovu četu su nerijetko novačeni razbojnici u zamjenu za amnestiju, pa su mnogi od njih ubrzo uvidjeli da im ne odgovara vojnička disciplina i ponovno se okušali u životu s druge strane zakona.

Većina onih koji nisu uspjeli (ili htjeli) pronaći zakonit način za preživljavanje u ovom turbulentnom vremenu, okrenula se razbojstvu. Razbojnici su nerijetko mogli računati i na pomoć lokalnog stanovništva. Neki su to činili zbog straha od odmazde, a neki zbog materijalne koristi koju su kao razbojnički jataci dobivali.

Kako natjerati pandure da daju petama vjetra

Oko Osijeka je haračila poprilično opasna četa, ona Stojana Varnice. Ta četa je imala oko 60 ljudi i nerijetko se spominje u sudskim spisima tog vremena. Koliko su bili opasni najbolje govori zapis iz 1745. Tada je Varničina četa dočekala i napala županijske pandure u kneževoj kući u Sarvašu. Panduri su bili nemoćni pred silinom ove razbojničke čete u čijem napadu je jedan od njih i poginuo, te su brže-bolje pobjegli spašavajući vlastite živote. To je jedan od razloga zašto sudski spisi Varnicu nazivaju kugom i propašću stanovništva i domovine. Međutim, to je bio i jedan od posljednjih pothvata Varnice jer je krajem iste godine uhićen i obješen na stratištu u blizini današnje kapelice Kamenitog križa.

Hrvatski Robin Hood ili ubojica koji se znao dobro brendirati?

Varnica nije bio jedini razbojnik koji je sijao teror po Slavoniji, ali najpoznatiji od njih svakako je Jovan Stanisavljević Čaruga (1897. – 1925.) čija razbojnička karijera počinje s dezerterstvom za vrijeme Prvog svjetskog rata. Već je u noći bijega iz vojske počinio i svoje prvo ubojstvo – ubio je mađarskog vojnika koji se udvarao Katinki, djevojci koja mu se sviđala. Do kraja rata se skrivao u slavonskim šumama i bavio krivotvorenjem vojnih isprava, a već je 1918. prvi puta osuđen na zatvorsku kaznu zbog ubojstva.

Zatvorske rešetke nisu dugo mogle zadržati Čarugu koji je već iduće godine iskoristio propuste u zatvorskom osiguranju i pobjegao. Ubrzo se priključio Kolu gorskih ptića, odnosno harambaškoj četi tzv. Crvenog Bože (Božo Matijević) koja se s Krndije i Papuka zalijetala na bogataše slavonske ravnice. Čaruga je često mijenjao suradnike i družine, a samo su rijetki znali njegov pravi identitet. Pazio je i na reputaciju u narodu, te je za mete birao one koji su bili omraženi. Tako je kreirao imidž buntovnika protiv vlasti, te o njemu nastaju mnoge legende, uključujući onu u kojoj Čaruga, poput hrvatskog Robina Hooda, napada samo bogate i štiti siromašne.

Uzdrmani elitni društveni krugovi

Osmodnevno ispitivanje razbojnika Nikole Drezgića pokazalo je da se iza lažnog imena uhićenog krije Jovan Stanisavljević Čaruga pred kojim su četiri godine strepili Slavonci. U istrazi se ispostavilo da je, zahvaljujući lažnim dokumentima i otetom bogatstvu, Čaruga bio ugledan i rado viđen gost vinkovačke društvene kreme te uživao u svemu što je društveni život Vinkovaca mogao ponuditi.

Međutim, Čaruga je, uz ulogu slavonskog razbojnika i vojnog liferanta (nabavljača) Nikole Drezgića, zaigrao još jednu ulogu koja će mu zapečatiti sudbinu – Milana Barića, zaručnika Mande Smolčićeve iz Retkovca. Upravo je jedno Milanovo pismo Mandi dovelo istražitelje na trag najtraženijeg slavonskog razbojnika! Naravno, utjecajni Vinkovčani su bili zgroženi saznanjem da se razbojnik mjesecima neopažen kretao među njima. Vjerujemo da je posebno neugodno bilo službenicima i policajcima koji su, umjesto da su Čarugu uhitili, s njime koji put nazdravili.

Bitan je imidž!

Uz Čarugu su uhićeni i njegovi suučesnici te su svi prevezeni u Osijek. Međutim, Čaruga se nije želio voziti u trećem razredu, pa je nadoplatio razliku za sebe i stražare kako bi ga se premjestilo u bolji! Čaruga i njegovi ortaci optuženi su za čak 10 umorstava, 15 razbojstava, 1 silovanje (Čaruga), javno nasilje i lažno predstavljanje. Čaruga je oslobođen samo optužbe za silovanje te je osuđen na smrtnu kaznu. Za vješanje je posebnu pozornost posvetio svom posljednjem zemaljskom outfitu – odjenuo je plavo ljetno odijelo, žuti kaput i shimmy-cipele. Mnogi su željeli svjedočiti konačnom padu zloglasnog razbojnika, a neki su htjeli i komad užeta za uspomenu.

Iako se grobovi razbojnika nisu označavali te se sprovod izvršavao bez najave i prisutnih, znamo gdje je Čaruga pokopan, i to zahvaljujući ženi. Čarugina ljubavnica Sofija se skrivala na Groblju sv. Ane, vidjela gdje je Čaruga pokopan te označila njegov grob.

Konjske mašine

Povijest javnog gradskog prijevoza Osijeka duga je čak 140 godina! 10. rujna 1884. konjski tramvaj krenuo je na svoju prvu vožnju gradom i time Osijek ovjenčao titulom prvog hrvatskog, ali i prvog grada jugoistočne Europe, u koji je uveden tramvajski promet!

Tramvajska pruga isprva je vodila od gornjogradske crkve sv. Roka, preko Tvrđe, pa sve do Donjeg grada. Osoblje tramvaja činili su vozač, kočničar i kondukter, a za vožnju se trebalo izdvojiti 12 krajcara za odrasle i upola manje za djecu. Doduše, djeca su imala običaj utrkivati se s tramvajem  duž Duge ulice (Strossmayerova ul.) i pobjeđivati!

Prilikom otvorenja tramvajske linije, u promet je pušteno sedam kola koje su vukli konji dovedeni iz ergele kraj Čakovca. Prva kola, ona povijesna, vukao je najljepši od njih – Cezar. Konj-tramvajac Cezar imao je čast voziti tadašnju gradsku elitu koja je uključivala velikog župana dr. Mirka Kršnjavija, gradonačelnika Miroslava Brožana (Broschan), predsjedatelja sudbenog stola dr. Mačvanskog i ostale.

Ljeti ste se mogli voziti od 6:00 do 21:00, a u zimskom periodu od 7:00 do 20:00. Međutim, nije se moglo baš bilo kako voziti jer je postojao tramvajski bonton. Primjerice, psi i alkoholizirane osobe su svoj put morali nastaviti pješice. Oni koji su se mogli voziti nisu smjeli vikati ni pjevati. Ako je netko imao odjeću koja je prijetila da bi mogla uprljati druge putnike, morao je stajati naprijed kod kočijaša.

31. ožujka 1926. su kola okićena trobojnicom i jorgovanom besplatno povezla putnike na oproštajnu vožnju, a na gradsku scenu stupio je električni tramvaj.

Vika Tramvajka i kondukterka Mancika

Srećom, tramvaj je ostao dijelom identiteta grada te tako otvorio prostor za neke nove priče. Jednu od njih ispisala je Viktorija Barić, poznata kao Vika, koja je 50-ih i 60-ih vladala tramvajskim prugama Osijeka. U njezinom tramvaju se nerijetko moglo sresti tetu Manciku, kondukterku, pa su neki, više ili manje pakosno, tu kombinaciju nazivali ženskim tramvajem. Vika i Mancika su bile poprilično opasne, govorilo se da su strože i od svojih muških kolega. Jedno je sigurno – nitko se nije usudio švercati kada je ovaj moćan dvojac bio u smjeni!

Već i ovaj malen dio priča iz osječke svakodnevice svjedoči o svoj ljepoti gradskog života na obalama Drave i različitim povijesnim zgodama koje povijesti grada daju novu dimenziju. Osijek krije još puno priča, a imate li vi neku koja vam je posebno draga, slobodno nam se javite u komentaru na članak, preko društvenih mreža ili na cuvaricevremena@gmail.com.

Srce je moje ostalo tu
Uz nemirne obale Drave
Moja je duša snivala san
O ljubavi kroz noći plave

(Vera Svoboda, Osijek je duša duše moje)

Želite pročitati više ovakvih članaka? Kliknite na Ali to nije sve i uživajte!