Veronika Desinićka – stvarna žena iza legendarne priče

Legenda o Veroniki Desinićkoj

U davno vrijeme, u 15. stoljeću, na ovim prostorima vladali su moćni grofovi Celjski. Fridrik, sin Hermana II., glave obitelji, tijekom svog boravka u njihovom dvorcu Veliki Tabor susreo je mladu djevojku Veroniku Desinićku, te je među njima planula ljubav. Mladi su se ljubavnici često sastajali, između ostaloga i na obližnjem brežuljku koji je zbog njihova “grijeha” dobio ime – Grešna gorica. Ipak, Herman II. nije bio oduševljen ovom vezom, zbog čega je mladi par pobjegao u Fridrikov grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u današnjoj Sloveniji, te se ondje potajno vjenčao. Kada je Herman za to saznao, poslao je za njima vojsku.

Fridrik je uspio spasiti Veroniku, koja je pobjegla, dok su njega očevi vojnici zarobili te zatvorili u Celjsku kulu na čak 4 godine. Ostavili su samo jedan mali otvor kroz koji su mu davali hranu. Ubrzo je uhvaćena i Veronika, te dovedena u Veliki Tabor gdje je Herman organizirao suđenje vještici. Naime, Veronika je optužena da je čarolijama natjerala njegova sina da je oženi. Ipak, nakon 2 dana suđenja, suci su je oslobodili izjavivši:

“Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen.”

Herman je bio jako ljut i nezadovoljan, te je, čim su suci otišli, dao nalog svom kastelanu da Veroniku utopi u drvenoj posudi punoj vode. Njezino mrtvo tijelo potom su zazidali u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac. Kažu ljudi da se i danas, u dugim zimskim noćima, praćeni vjetrom, čuju jecaji nesretne Veronike.

Stvaranje legende

Sama legenda nastala je na temelju stvarnih povijesnih događaja koji su se zbivali između 1422. i 1425. godine, i u koje je bio uključen daleko veći broj osoba od ove tri koje spominje hrvatska verzija. Jedan od prvih zapisa ove priče zasigurno je “Kronika grofova Celjskih”, no spominje je i polihistor Johann Weichard Valvasor u svojem djelu “Slava vojvodine Kranjske.” Kako je vrijeme teklo, priča o Veroniki prenosila se i oblikovala kroz narodne predaje, da bi potom postala i književni i umjetnički motiv mnogih hrvatskih i slovenskih umjetnika.

Međutim, ono što je zanimljivo jest da je prvo književno djelo o Veroniki napisano na njemačkom jeziku 1791. godine, a tiskano u Celju. Autor je bio austrijski pisac Johann von Kalchberg, a njegova je Veronika prikazana kao žrtva svoje šogorice, kraljice Barbare Celjske.

Na hrvatskom jeziku prava drama će se pojaviti 40 godina kasnije, 1831. kada će sudionik ilirskog pokreta, Dragutin Rakovac napisati igrokaz “Veronika od Desenic iliti Medvedgrad”. Nažalost, ovo je djelo danas poznato samo po naslovu, no zabilježeno je da djelo ostaje nedovršeno te da je bilo pisano Gajevom reformiranom kajkavskom grafijom. Uslijedili su i mnogi drugi preporodni autori poput Stanka Vraza, Dragojle Jarnjević i Franje Žigrovića Pretočkog. No, nitko od njih ne dovodi Veronikinu smrt u vezu s Velikim Taborom.

U drami Franje Žigrovića Potočkog “Veronika Desenić” naslovnu ulogu Veronike Desenićke igrala je Marija Ružička-Strozzi. Zanimljivo je kako se ovdje pojavljuje lik Hermanove supruge Katarine, koju ni jedan izvor ne spominje u vezi s ovom legendom jer je 1425. godine vjerojatno već bila mrtva.

Dramu o Veroniki Desinićkoj napisao je i Josip Eugen Tomić 1903. godine. U njoj se kao lik pojavljuje i Barbara Celjska, koju igra Marija Ružička-Strozzi. Lik Veronike ovaj put utjelovila je Ljerka Šram. Ovaj se plakat danas čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti.

Ivan Kukuljević Sakscinski prvi je spomenuo da su se Veronika i Fridrik upoznali i sastajali u Velikom Taboru i Krapini, ali tek će pravnik, dr. Luka Marjanović spomenuti da je Veronika u Velikom Taboru skončala. On 1890. godine u “Viencu” piše:

“Pripovijeda se, da je u prvoj polovini 19. vijeka u prezidu jedne dvorane grada Velikoga Tabora nađen nekakav ženski kostur. Odmah se je po tradiciji pomislilo da bi to mogao biti kostur lijepe, ali nesretne Veronike Desinićke, druge žene Fridrika Celjskoga. Ona je umorena po želji svoje zle zaove kraljice ugarske Barbare, a po zapovijedi svekra grofa Hermana Celjskoga, koji ju nije trpio kao snahu od prostoga roda. To je živa i istorijska istina. Samo se različito pripovijeda, kako i gdje je usmrćena. Jedni vele, da je na gradu Ostrovici od bodeža umrla ili u vodi utopljena, drugi da je s grada Wurmberga u Dravu strmoglavljena. Pa zašto ne bi upravo treći imali pravo da je naočigled svomu rodnomu mjestu Desiniću živa zazidana bila?”

Ovu informaciju o Veroniki koja je zazidana u Velikom Taboru spomenuo je 1911. i Gjuro Szabo: “…tradicija tvrdi, da je tu u odaji na drugom spratu svršila život Veronika Desinićka… Odaja je smještena u prikrpini između okrugle kule H i ulaznog dijela. U prizemlje te prikrpine ne može se ući…” Prvotni izvještaj iz 1911. objavljen je u njegovoj knjizi “Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji” 1920. godine.

Dodatni podstrek ovoj teoriji dalo je i otkriće lubanje među ruševinama kapele Velikog Tabora 1982. godine. Društvo Veliki Tabor, koje je upravljalo tada ovim dvorcem, i njihov predsjednik Josip Štimac tvrdili je da je nepobitno riječ o ženskoj lubanji te je izložena uz natpis “Veronika Desinićka?!”. Dodatno, 40 godina kasnije tijekom konzervatorskih radova 2012. godine, u kamenom dovratniku na ulazu u krilo koje spaja sjeverni ulazni dio i središnji dio, kasnogotički palas, nađena su još dva ljudska ostatka – pramenovi kose, jedan svjetlosmeđi, a drugi tamnosmeđi. Činilo se da bi priča o zazidanoj Veroniki možda ipak mogla biti točna!

Ipak, nakon analize lubanje i kose utvrđeno je sljedeće: lubanja je iz vremena između 1652. i 1802. godine, a kosa iz perioda između 1658. i 1805. godine. Iako ovo ne mogu biti Veronikini ostaci i dalje ostaje pitanje čiji jesu i kako su se našli u zidinama.

No, da ne zaboravimo slovensku književnosti. S obzirom na to da se dio legende, a posebno stvarne povijesne priče, odvija u Sloveniji, logično je da je Veronika poslužila kao motiv i u slovenskoj književnosti. Prvo je djelo o Veroniki na slovenskom jeziku napisala Josipina Urbančić Turnogajska 1851. godine, a 12 godina kasnije Jožef Iskrač Frankolski izdao je epsku pjesmu u kojoj se Slovenka Veronika bori za svoja prava i ljubav čak i oružjem. Drama Josipa Jurčića “Veronika Deseniška” iz 1886. godine uprizorena je i povodom vrlo bitnog događaja – otvaranja Zemaljskog kazališta u Ljubljani (Deželno gledelišče v Ljubljani) 28. rujna 1892. godine. Ova drama kao lik uvodi i prvu Fridrikovu suprugu, Elizabetu Frankapan, koju hrvatski autori 19. stoljeća ne spominju.

I tijekom 20. stoljeća lik Veronike Desinićke i legenda o njoj nastavila je inspirirati hrvatske i slovenske autore i umjetnike poput Otona Župančića ili Otona Ivekovića, a ni danas nije izgubila svoj čar. No koja se priča krije iza same legende?

Tko je bila Veronika Desinićka?

O Veroniki se jako malo zna. Godina njezina rođenja je nepoznata, a podrijetlo podložno raspravama. No ono što je trenutno sigurno jest, da suprotno čestom prikazu u pričama i legendama, Veronika nije bila nikakva pučanka.

Jedan od najstarijih izvora koji spominje Veroniku zasigurno je “Kronika grofova Celjskih” nepoznatog autora, napisana između 1435. (smrt Hermana II. Celjskog) i 1456. godine (smrt Ulrika II., posljednjeg grofa Celjskog). Ondje je navedeno da je Veronika bila viteškog roda. Što to točno znači? Znači da je bila plemkinja, odnosno, pojednostavljeno rečeno, da je njezina obitelj imala osobnu slobodu i vlasništvo nad nekim komadom zemlje. Ono što nisu imali, bila je velikaška titula, politički utjecaj i bogatstvo, koji su obiteljima poput Celjskih bili izrazito bitni.

Nije poznato ni odakle je bila jer u prijepisima spomenute “Kronike” i u nekim drugim izvorima postoje različite verzije imena mjesta odakle je Veronika (Desnicze, Dessenitz, Dessewitz, Hatschen in Kotschee, Teschenitz, Teschnitz). Ipak, na kraju se uvriježilo mišljenje da je to ipak Desinić u Hrvatskom zagorju.

Međutim, nisu se svi slagali s tom tvrdnjom. Neki šleski kroničari iz 16., 17. i 18. stoljeća tvrdili su da je Veronika bila kći Boleslava, vojvode od Teschena, iz poljske kraljevske kuće Pjastovića. Tom se mišljenju priklonio i naš povjesničar Emilij Laszowski, no utvrđeno je da je to kronološki nemoguće. Naime, vjerojatno je došlo do poistovjećivanja Fridrikove nećakinje Margarete koja se udala za Boleslavovog sina Vladislava.

Moćni grofovi Celjski

Puno je više informacija, naravno, sačuvano o Fridriku i njegovoj obitelji. Dugo vremena u historiografiji Celjski nisu najbolje prolazili u povijesnim interpretacijama i prikazima. Nacionalne historiografije označavale su ih kao neprijatelje, strance i tlačitelje, pridajući pritom vrlo malo pažnje kontekstu u kojem su živjeli. Celjski su bili, možemo reći, obitelj s međunarodnim vezama. Njihovi su se posjedi prostirali po Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj i Mađarskoj, a uz to su brakovima bili vezani s mnogim vladarskim kućama. U manje od 100 godina od anonimne niže plemićke obitelji postali su jedna od najmoćnijih obitelji na ovim prostorima.

Sam Herman II. bio je po majčinoj strani potomak bosanske dinastije Kotromanića. Njegova je majka bila Katarina Kotromanić, sestra hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete i sestrična bosanskog kralja Tvrtka I. Herman je po toj vezi,i po sklopljenim nasljednim ugovorima s Tvrtkom II., bio potencijalni nasljednik bosanskog prijestolja, ako Tvrtko umre bez muškog nasljednika. On sam oženio je groficu Anu Schauenberg, a njegov bratić William poljsku princezu. Williamova kćer Ana udajom za Vladislava II. Jagelovića postala je poljska kraljica.

Herman II. pomno je pazio i na brakove svoje djece. Kćer Anu udao je za ugarskog palatina te hrvatskog i slavonskog bana Nikolu II. Gorjanskog, a drugu kćer, Barbaru za kralja Žigmunda Luksemburškog. S oba zeta vezalo ga je usko prijateljstvo i partnerstvo. Žigmundu Luksemburškom spasio je život 1396. kada je kršćanska vojska na Nikopolju poražena od Osmanlija, a potom ga 1401. godine, zajedno s Nikolom II. Gorjanskim, spasio iz tamnice kamo su ga smjestili pobunjeni baruni. Naravno, Žigmund mu nije ostao dužan, te mu je darovao mnoge posjede, kao i tutulu bana Slavonije, Hrvatske i Dalmacije.

Upravo zbog daljnjeg širenja posjeda i izlaska na more Herman je vrlo pomno odabrao Fridrikovu suprugu. Ona je bila Elizabeta Frankapan, kći jedinica kneza Stjepana II. koji je sve svoje posjede planirao ostaviti njoj. No, s obzirom da frankapanski nasljedni zakon nije dopuštao nasljeđivanje posjeda po ženskoj liniji, odredio joj je miraz u visini od 40,000 forinti u ime čega joj je kao zalog prepustio Trsat, Bakar, Bribir i pola otoka Krka. Drugi Hermanov sin i njegov imenjak ženio se dva puta, a njegova kćer Margareta udala se za pripadnika šleske grane dinastije Pjastovića.

Pazio je Herman i na svog unuka Ulrika II., jedinog sina Fridrika i Elizabete. Godine 1429. oženio ga je sa srbijanskom princezom Katarinom, kćeri srpskog despota Đurađa Brankovića i bizantske princeze Irene Kantakuzen, te sestrom Mare Branković, supruge sultana Mehmeta Osvajača. Ulrikova kći Elizabeta bila je prva supruga Matije Korvina.

Obična plemkinja Veronika nikada nije mogla biti prihvaćena kao članica ovakve obitelji, ni od strane same obitelji, ali ni od strane društva.

Stvarnost iza legende

Zapravo, Veronikini i Fridrikovi suvremenici rekli bi da se njihova veza nije uopće ni smjela dogoditi. Jedan grof i obična plemkinja mogli su eventualno biti ljubavnici, imati prolaznu aferu, ali ništa više od toga. Ipak, sve je završilo brakom, a njihova je ljubavna priča postala legendarna.

No, u trenutku kada se želimo odvojiti od legende i doći do stvarnih povijesnih činjenica, nailazimo na mnoge nepoznanice. Jedna od njih zasigurno je mjesto prvog susreta Veronike i Fridrika. Naime, Veliki Tabor u izvorima se prvi put spominje tek 1502. godine, iako je, prema arheološkim nalazima, postojao i ranije. Osim tradicije, kao potkrepljenje pretpostavke da je njihova priča ipak imala veze s Velikim Taborom možemo navesti kapelu sv. Ivana Krstitelja u Ivaniću Miljanskom, koju je vjerojatno dao sagraditi i oslikati sam Fridik. O njoj će biti riječi nešto kasnije.

Kada su se Fridrik i Veronika upoznali također nije poznato. No neki događaji indiciraju da se možda radilo o 1422. godini. Zašto? Zato što je Fridrik još uvijek bio oženjen kada je upoznao Veroniku. Naime, od 1405. godine bio je u braku s Elizabetom Frankapan, koji je okončan Elizabetinom smrću 1422. godine u Krapini. Odmah se počelo govoriti o ubojstvu. U “Kronici grofova Celjskih” piše da se govorilo da ju je sam Fridrik izb­ō i ubio u postelji tijekom noći jer se zaljubio u mladu djevojku Veroniku, koju je htio ženiti. Međutim, kroničar, koji je ipak u službi Celjskih, bilježi da je prava istina da je Elizabeta umrla pri porodu.

Da sve nije stalo na govorkanjima svjedoči i činjenica da je Elizabetina obitelj zahtijevala povrat njezina miraza, a njezin rođak Ivan Frankapan 1424. godine u Pečuhu izazvao Fridrika na dvoboj zbog Elizabetinog ubojstva. Kralj Žigmund dvoboj je zaustavio, ali je zamolio danskog kralja Erika VII., koji je u srpnju i kolovozu 1424. godine boravio kod njega, da istraži taj slučaj. Prema svemu sudeći, Erik nije stao ni na čiju stranu, pa je Fridrik ostao na slobodi.

No, onda se u proljeće 1425. potajno oženio Veronikom i cijela priča je ponovno dobila novi zamah. Vjenčali su se u Fridrihštajnu, kod Kočevja u Sloveniji, te tamo proveli prve dane braka. Sredinom te godine Fridrik je čak molio i Mlečane da im pruže utočište jer su im životi ugroženi od strane kralja Žigmunda i Fridrikovog oca Hermana. U pismima je tada naveo da je Veronika  “kći ugarskog dvoranina” odnosno “kći nekog velikog ugarskog baruna”. Senat je o ovoj molbi raspravljao 25. lipnja 1425., ali je molbu odbio.

Prema svemu sudeći, imali su sina Ivana, kojeg je Fridrik uspio pozakoniti papinom odlukom tek 1447. godine. Ivan je zasigurno začet, a moguće i rođen izvan braka svojih roditelja, koji je trajao oko 4 mjeseca, no njegova sudbina nije poznata.

Međutim, unatoč braku i unatoč sinu kojeg je rodila, zbog svog podrijetla, Veronika nije bila po volji ni Hermanu, ali ni kralju Žigmundu i kraljici Barbari. Stoga je Žigmund Fridrika pozvao na svoj dvor, te ga potom izručio Hermanu. Fridrik je bio okovan željeznim okovima, kolima prevezen u Ojstricu te tamo, tako okovan, zatvoren u kulu. Nešto kasnije bio je premješten u Celjsku kulu, koja je postala poznata i kao Fridrikova kula.

No prije nego prijeđemo na Veronikinu daljnju sudbinu, potrebno je razbit još jedan mit. Obično kada govorimo o Veroniki i Fridriku, zamišljamo mladi par podjednakih godina. Međutim, istina ne može biti različitija. Naime, Fridrik je rođen 1378. godine, što znači da je u vrijeme braka s Veronikom imao 47 godina. S druge strane, djevojke su se u to doba udavale vrlo rano. Fridrikova sestra Barbara udala se za Žigmunda s 13 godina. Elizabeta Frankapan u trenutku svojih zaruka imala 2 godine, ali se udala s 19. U svakom slučaju, Veronika zasigurno nije imala više od 25 godina u trenutku svoje smrti.

No, što se dogodilo s njom nakon Fridrikova uhićenja i zatvaranja?

Tužan kraj Veronike Desinićke

Nakon bijega iz Fridrihštajna, Veronika se neko vrijeme skrivala u brdima, ali na kraju i ona je uhvaćena. I nju je Herman zatvorio u Ojstricu (ali Fridrik tada više nije bio tamo), da bi je potom u Celju optužio da je zavela njegovog sina čarolijama. Tvrdnja da Fridrik nije svojom vlastitom voljom sklopio brak s Veronikom bio je jedini način da Herman “očisti od sramote” obiteljsko ime i čast.

Što se tiče samog suda, vjerojatno se radilo o gradskom sudu u Celju, a ne o plemićkom sudu jer, prema trenutnim saznanjima, Herman na tom području nije imao pravo sazivanja takvog suda. Međutim, mogao je podignuti optužnicu na gradskom sudu. U svakom slučaju, na Hermanov užas, celjski je sud Veroniku oslobodio, nakon čega ju je on ponovno vratio u Ojstricu, te ju ondje, prema “Kronici” dao utopiti u posudi s vodom 17. listopada 1425. godine.

Međutim, nigdje nije zazidana. Pokopana je na groblju u Vranskom ili Braslovču. Tri godine kasnije Fridrik ju je, prema zapisima, ekshumirao i dao pokopati u kartuzijanskom samostanu Jurklošter, gdje su se, prema priči, također neko vrijeme skrivali. Njezinog sarkofaga već u 19. stoljeću nije bilo, što je dalo plodno tlo za stvaranje različitih priča.

Fridrikova osveta

Fridrik je ostao zatočen u Celjskoj kuli najkasnije do siječnja 1426. godine. No iako ga je otac oslobodio, njihovi su odnosi ostali zategnuti do kraja Hermanova života 1435. godine.

No, Fridrik će pričekati još 12 godina prije nego što će se “osvetiti”. Naime, 15. studenoga 1447. godine Fridrik je od pape Nikole V. dobio odluku o pozakonjenju svog i Veronikina izvanbračnog sina Ivana, te je tim povodom naručio gradnju kapele sv. Ivana Krstitelja u Ivaniću Miljanskom.

No zašto je ta kapela toliko zanimljiva? Zato što su ondje 1999. godine otkrivene zidne slike iz sredine 15. stoljeća, a na kojima su, prema analizi povjesničara umjetnosti i restauratora Ivana Srše, unutar sakralnih tema prikazani događaji vezani uz Fridrika i Veroniku.

Primjerice, prema Sršinom tumačenju, u sceni Herodove gozbe na kojoj je pogubljen Ivan Krstitelj, likovi koji prikazuju biblijske likove, kralja Filipa i Herodijadu podsjećaju na prikaze Žigmunda Luksemburškog i Barbare Celjske, dok je na rubu stola, kao peta osoba prikazan sam Herman II. Celjski. Na samom stolu nalazi se tanjur s glavom Ivana Krstitelja, odnosno Fridrika II. podsjećajući promatrača na to da je prvotna Žigmundova kazna za Fridrikov brak s Veronikom bila je odsijecanje glave Fridriku. Srećom, zalaganjem svoje sestre kraljice Barbare, kazna je promijenjena.

Uz to, u pojedinim scenama prikazana su tri sveta Ivana s kojima se Fridrik zasigurno mogao poistovjetiti. Ivan apostol i evanđelista doživio je progon, Ivan Krstitelj tamnovanje, a uz Ivana Damaščanskog veže se priča o odricanju bogatstva zbog ljubavi prema siromašnoj djevojci. No, nije se samo Fridrik poistovjećivao s njima. Prema Srši, vezu tolikog broja prikazanih Ivana treba tražiti i u imenu Fridrikova i Veronikina sina.

Vratimo se ponovno na pitanje Veronikina podrijetla, kao i mjesta njezinog susreta s Fridrikom. Naime, moguće je da kapela nije izgrađena na nasumičnom mjestu, nego na posjedu njezine obitelji. Također, može se povezati i s Velikim Taborom, jer se kapelica vidi od tamo.

No ono što je najzanimljivije jest da je na jednoj slici prikazana i sama Veronika, u sceni “Veronikin rubac”. Već pri prvom pogledu primjećuje se da prikaz nije baš sakralan, te da je velika pozornost pridana crtama lica, a posebno usnama.

Prikazima u ovoj kapeli Fridik je zapravo vrlo javno optužio sve: svog šogora, svoju sestru, a ponajviše svog oca za svoju sudbinu i Veronikino ubojstvo. Kako se kaže: “Osveta se najbolje poslužuje hladna.” Možemo dodati da je u ovom slučaju, i njezin efekt puno duži.

Velika zahvala Dvoru Veliki Tabor, a posebno njegovoj voditeljici Renati Dečman na pomoći prilikom istraživanja za ovaj članak!