Riječ je o običaju čuvanja vinograda od kradljivaca, ptica i drugih životinja u vrijeme dozrijevanja grožđa pa sve do berbe (kraj srpnja – sredina rujna). Svoje korijene vuče još iz doba velikih vlastelinstava, a sam naziv običaja izveden je od riječi pudati, odnosno tjerati i plašiti.
Ova tradicija njegovala se u raznim hrvatskim krajevima: Drnišu i okolici, okolici Kaptola, u Požeško-slavonskoj županiji, okolici Dugog Sela, u Zagorju, Erdutu, okolici Đakova te Osječko-baranjskoj županiji.
Vinograde prvo čuvaju pudari
Prvo su vinograde čuvali pudari, odnosno muškarci koji su bili sluge nadstojnika (vinclara) vlastelinstva nekog plemića. Njih dvojica živjeli su u kuriji, kući unutar vlastelinstva. Pudar je radio razne poslove, između ostalog i kuhao vinclaru u tzv. pudarskom kotliću. Najčešće su to bila jela od piletine, graha, kupusa mahuna, fiš i slično. No njegov najvažniji zadatak ipak je bilo čuvanje vinograda. Kada je odmarao ili promatrao posjed kao čuvar, pudar je provodio vrijeme u kleti, malenoj drvenoj kući.
Pudarsku službu preuzimaju pudarice
Muškarce su s vremenom u južnoj Baranji istisnule mlade neudane djevojke, pudarice, dok su u Požeškoj kotlini ipak su glavnu riječ imali pudari. Pudarice nisu bile iznajmljene radnice, već kćeri vlasnika vinograda – tako je služba ostala u obitelji.
Pudarice su najviše vremena provodile u podrumima. Tamo bi ih nadzirala te učila šivati i kuhati starija žena, najčešće majka. Kao i njihovi muški prethodnici, obilazile bi vinograde kako bi raznim pjesmama potjerale koju pticu, životinju ili kradljivca grožđa.
Te pjesme, po svom izvedbenom obliku bećarci, zapravo su trebale dati do znanja mladim radnicima u vinogradu da su pudarice u vinogradu i spremne za udaju! Uvečer bi ih isti radnici posjećivali uz koju kapljicu vina. To je istovremeno bila i prilika za zabavu, ali i upoznavanje mogućih budućih bračnih partnera.
Prema tome, pudarina je postalo običaj prikaza slobode i zabave te pripreme djevojaka za udaju. Pudarice bi svoje sudbonosno “DA” najčešće izrekle o Miholju (29. rujna). Takva tradicija raširila se u nekoliko hrvatskih pokrajina, a najviše po Slavoniji i Baranji.
Pudarenje danas
Pudarenje danas živi još u Požeškoj kotlini i južnoj Baranji. Ovaj običaj njeguju lokalne udruge i KUD-ovi kao tradicionalnu manifestaciju pudarijadu koja se, kao i nekada, održava u vrijeme dozrijevanja grožđa. Sastavni dio pudarijade su i prigodne “olimpijske igre”.
Obavezan je i sljedeći jelovnik: “supa kiselica, satariš, ražanj, fiš, pečena riba, čvarci, kobasice, poderane gaće, kiflice, pogače, vino, domaći sokovi i, naravno, grožđe.”
Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite na Žensku povijest i uživajte!
Literatura:
- Ž. Predojević, Pudarine i pudarske pjesme u Južnoj Baranji, Anafora, I (2014) 2, 209–224. http://www.glas-slavonije.hr/246280/3/U-Bijelom-Brdu-odrzano-tradicionalno-pudarenje ; https://www.vecernji.hr/vijesti/u-kaptolu-odrzana-pudarijada-jedina-takva-manifestacija-u-zemlji-325978
- https://www.034portal.hr/foto–sokacki-obicaji–pudarenje-u-kaptolu-816
- https://www.udruga-vvv-kaptol.hr/index.php?option=com_content&view=%20article&id=93&It
- emid=77