Sigurna sam da postoje osobe koje pogledaju neki povijesni film i ne požele da se mogu vratiti u to određeno povijesno razdoblje samo kako bi obukle jednu od onih divnih haljina. Nažalost, ja nisam jedna od njih. Meni su te sve haljine jako romantične i elegantne, a moram priznati da se i dosta ugodno osjećam u njima. Posebno mi se sviđaju krinoline 19. stoljeća. Srećom, dobila sam dosta prilika da ih obučem i prošećem se u njima.
Moram napomenuti da sam obukla samo kolut (krinolinu) i haljinu. Znam, znam, reći ćete da nema potpunog uživljavanja u nošenje te haljine ako nemam korzet koji mi izbije zrak iz pluća, ali nije ni samo nošenje te krinoline tako jednostavno.
Ako ikada dođete u priliku obući nešto ovakvo, ono što ćete prvo shvatiti jest da nema šanse da to same obučete. Već s kolutom trebate pomoć, a onda još dolazi i oblačenje, zakopčavanje i slaganje haljine. Nema saginjanja da si sami poravnate rubove, da haljina lijepo pada. Ruke vam jednostavno nisu dovoljno dugačke za to.
Imajte na umu i to da u krinolini zauzimate prostor dvostruke ili trostruke sebe (ovisno o širini same haljine). Hodanje po sobi zahtijeva priličnu usredotočenost jer postoji realna opasnost da nešto srušite dijelom haljine koja je, u odnosu na današnju modu, prilično udaljena od vaših bokova i nogu. Uz sve to, ima sklonost laganom i elegantnom ljuljanju dok se krećete. Odnosno, elegantnom sve dok o nešto ne zapnete ili se zapalite (kroz povijest se znalo i to dogoditi zbog vatre u kaminima i svijeća koje su osvjetljavale prostorije).
Ravno držanje je još jedna zanimljivost. Iako danas ne učimo hodati ravno s knjigom na glavi, iz nekog razloga, krinolina će vas natjerati da se uspravnije i ravnije držite. Možda će u tome odigrati ulogu i položaj ruku. Meni je bilo prirodno da ih preklopim ispred sebe i blago savinem u laktu. Zašto? Zato što sam ih u biti naslonila na samu haljinu.
A sjedenje? Tu nema pomoći. Rub stolice vam je rezerviran, a naslon je samo jedan ukras – tako blizu, a tako daleko od leđa.