„Ja sam Kaipamau, Egipćanka. Moja ka (prva duša) već tisućljećima živi u Ozirisovom kraljevstvu – mjestu sreće, ljubavi, blagostanja i zabave s božanstvima poput Horusa, Izide, Neftis i ostalih. Mjesto kod Ozirisa zaslužila sam za svoga zemaljskog života. Nakon smrti tijela, moje ib (srce) uspješno je prošlo Sud pravde. Bilo je lakše od ma’at (pera istine), no slabo se sjećam života na Zemlji jer ga je zasjenio život u Ozirisovom raju. Moje zemaljske uspomene sežu sve do doba 22. dinastije (945. – 715. pr. Kr.), kada su Egiptom vladali Libijci. Radi te strane vlasti dobila sam ime libijskog podrijetla, iako sam Egipćanka porijeklom iz Tebe. Slabo se sjećam svojih najbližnjih. Gotovo su iščeznuli iz moje memorije.
No pokušat ću se sjetiti. Znam da sam pripadala plemićkoj obitelji. Kojoj? Vjerojatno onoj Amonova svećenika Taenvaseta, njegove žene Šepenhonsu i kćeri Tašebt. Čini mi se da sam bila Taenavasetova kći ili Šepenhonsunina sestra, no ne mogu to tvrditi sa sigurnošću.
Bila sam nebet per, udana žena, ali ne sjećam se ni lica ni imena muža. Ne znam ni jesmo li imali djece. Vjerojatno jesmo, ipak je to glavna zadaća braka. Jesam li voljela svoga supruga? Moguće da jesam. Možda ne odmah po udaji jer mi je vjerojatno obitelj dodijelila muža po običaju očuvanja obiteljskog imetka. Prema tom običaju, moguće i da mi je bio neki rođak. Tko zna, možda sam ga zavoljela s vremenom.
Jedne bitne stvari iz svojega života se ipak kristalno jasno sjećam. To je moja svećenička služba u Amonom hramu u Tebi. Bila sam šemant n Imen, pjevačica na festivalima u čast boga Amona. Kako su me samo oduševljavala vedra lica publike nakon što bih pustila svoj zvonki glas. Pomagala sam i višim Amonovim svećenicama u odredima. Ostali detalji moga tjelesnog života isparili su iz sjećanja.
Nakon smrti, moja ba (druga duša) ostala je u mojoj pokopanoj mumiji u grobnici Heruefa gdje su se pokapali svi svećenici, nedaleko hrama faraonke Hatšepsut u Deir el-Bahriju. Tamo je počivala sve do prošlog stoljeća, kada je otkopana i pohranjena u muzej u Kairu sve do 70-ih godina. Danas trajno ukrašava, s mojom mumijom i sarkofagom, Egipatsku zbirku Arheološkog muzeja u Zagrebu. Sada dosta o uspomenama. Žurim pjevati. Božica Izida me posudila od Amona da zabavljam njezine goste.“
Sviđaju vam se ovakvi tekstovi? Zavirite u našu Povijesnu ispovjedaonicu i pronađite ih još!
Literatura:
- Uranić, Sarkofag i kartonaža Kaipamau, VAMZ, XXXVI-XXXVII (1993-94), 145-149.
- https://www.amz.hr/hr/virtualni-muzej/vodici-kroz-stalni-postav/vodic-kroz-stalni-postav-egipatske-zbirke-arheoloskog-muzeja-u-zagrebu/sarkofazi/
- https://www.britannica.com/science/death/Ancient-Egypt#ref385065
- https://www.historydefined.net/what-was-love-and-marriage-like-in-ancient-egypt/
- https://www.quora.com/What-did-ancient-Egyptian-women-look-like