Nakon opasnih kozmetičkih trendova, došlo je vrijeme da se pozabavimo i opasnom modom. Probrati samo nekoliko opasnih modnih trendova iz povijesti uistinu nije lak zadatak, ali je nužan jer, u suprotnom, članak ne bi imao kraja. 🙂
Napomena: vizuali u članku su osmišljeni kao ironizacija nekadašnjih reklama uz osvrt na povijesne, nerijetko opasne, trendove u ljepoti. Naravno, ne podržavamo niti preporučujemo nikakve oblike nezdravih i opasnih trendova u bilo kojem području života.
Ubojice očeva
Edvardijanski muškarci domišljato su odavali dojam da su u posjedu većeg ormara (a posljedično i većeg imovinskog stanja) uz pomoć odvojivog ovratnika. Ovaj modni novitet im je omogućio da izbjegnu svakodnevno mijenjanje košulja!
Svaki edvardijanski džentlmen koji je držao do sebe morao je imati ovratnik uštirkan do krutosti, najčešće od lana ili pamuka. Međutim, ovratnik je trebalo ponovno uštirkati kada bi se opustio. Na (ne)sreću, 1860-ih na scenu stupa celuloid od kojeg se mogao napraviti puno čvršći ovratnik. Ti ovratnici nisu bili nimalo udobni, a bila je prava opasnost zadrijemati s glavom nagnutom prema naprijed jer je otežan dotok kisika. Novine donose priče o muškarcima koji su se tako ugušili, pa su ovi ovratnici zadobili nadimak „ubojice očeva“. Pogotovo je nezgodno ako popijete nekoliko čašica porta ili ste općenito skloni probavnim smetnjama. Kada tome dodamo još i činjenicu da je celuloid iznimno zapaljiv, cijela ova modna epizoda postaje još opasnijom.
I ne, ove sve opasnosti nisu bile dovoljne da se odmah prebaci na sigurniju modnu opciju… Kako se ono kaže, za ljepotu (ili u ovom slučaju, modu) se trpi?
Vatrena silueta
Krinoline, široke, zvonaste i obručima napete suknje, često mame uzdahe i primisli o nekim elegantnijim i romantičnijim vremenima. Um priziva slike otmjenih dama u raskošnim haljinama koje sa svojom pratnjom šeću promenadom, a šušanj bogatih materijala ih prati. Stvarnost slika ipak nešto drugačiju, opasniju sliku. Što je krinolina bila šira, to ste bolju poruku odavali društvu – smatralo se da je obujam krinoline indikativan za bogatstvo one koja ju nosi. Zamislite da ste u žaru razgovora s nekim, odjeveni u krinolinu koja zauzima popriličan prostor oko vas te odjednom panika, haljina vam se zapalila! Dok shvatite da gorite, ponekad bude i prekasno.
Prema izvještavanju novina Boston Daily Advertiser, supruga pjesnika Henryja Wadswortha Longfellowa je stradala kada je plamen zahvatio njezinu haljinu dok je izrađivala ukrasne za zabavu dvoje najmlađe djece. Plamen je obuhvatio i dvije sestre pisca Oscara Wildea jer su hodale preblizu otvorenom plamenu u balskim haljinama s krinolinom. New York Times 1858. tvrdi da prosječno tri žene tjedno stradaju zbog krinoline što bi nositeljice trebalo navesti na potpuni oprez prilikom kretanja, ako ne i da odustajanje od ovog opasnog modnog trenda.
U vremenu u kojem su kamini primaran izvor topline, nositi široku haljinu napravljenu od lako zapaljivog materijala poput pamuka i tila uistinu je bio rizik.
Ludi klobučari
Za Ludog klobučara znaju svi koji su čitali „Alisu u zemlju čudesa“ ili pak gledali adaptacije, a Lewis Caroll je inspiraciju za lik klobučara crpio iz stvarnih događaja. Naime, zdravstvene posljedice dugotrajnog izlaganja živi se i danas ponekad opisuju kao bolest ludog klobučara baš zato što postoji više povijesnih zapisa o proizvođačima šešira za koje se vjerovalo da su ludi (eng. mad as a hatter – lud kao šeširđija). Tijekom 18. i 19. stoljeća, za izradu šešira, odnosno za stvrdnjavanje filca, se koristio živin nitrat, a klobučari su godinama bili izloženi otrovnim živinim parama. Opasnosti rada sa živom su identificirane tek 1940-ih, a danas su sigurnosti standardi, srećom, na višoj razini. Barem se nadamo da uistinu jesu, i u teoriji i u praksi…
Da pozeleniš od zavisti
Živopisne i svijetle boje bile su popularne tijekom povijesti, a takve pigmente često nije bilo niti lako niti jeftino dobiti. Što se tiče svjetlozelene, 1775. je švedski kemičar Carl Scheele dobio zeleni pigment iz kiselog bakrenog arsenita od kojeg se lakše dobiva željena zelena boja (tzv. Scheelova zelena) koja, uz to, ne blijedi kao druge. Iako su njegova pogubna svojstva bila poznata, vjerovalo se da arsen nije poguban ako se koristi kao boja, pa ga se moglo pronaći u raznolikoj plejadi predmeta iz svakodnevne upotrebe – u tapetama, svijećama, zavjesama, odjeći, obući… Upotreba arsena je omogućavala postizanje svijetlo zelene boje što je poprilično zgodno u pitanjima mode, ali iznimno nezgodno po pitanjima zdravlja.
Kao što je to slučaj s predmetima s otrovnim sastojcima, najviše su stradavali oni koji su sudjelovali u njihovoj izradi. Tako je 1861. Matilda Scheurer, koja je prahom natopljenim arsenom posipala umjetno cvijeće na vjenčićima, umrla izrazito nasilnom smrću – gušila se, povraćala, a žuč joj je bila zelena, kao i nokti i bjeloočnice. Članci o njezinoj smrti pomogli su kod podizanja svijesti o opasnosti korištenja arsena u modi, a British Medical Journal navodi kako žena koja nosi arsensko-zelenu haljinu „u svojim suknjama nosi dovoljno otrova da ubije sve obožavatelje s kojima se može susresti u pola tuceta plesnih dvorana.” Doduše, nositeljice arsenskih haljina su donekle štitili svi slojevi koji su se nalazili između haljine i kože (košulja, podsuknje, korzet, kolutovi krinoline itd.). Ipak, problem su predstavljale čarape koje su također mogle sadržavati veći postotak arsena, kao i spomenuti vjenčići od umjetnog cvijeća.
Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite na Nadrogiraj se i obuci te uživajte!
Literatura:
- Killer Style: Why fashion can be fatal
- Crinoline, The Fatal Fashion Trend That Killed Thousands Of Women During The Victorian Era
- A history of Stiff Collars
- Little, B. „Killer Clothing Was All the Rage In the 19th Century.“ National Geographic.
- How Poisonous Chemicals Created The Phrase ‘Mad Hatter’
- Little, B. „Killer Clothing Was All the Rage In the 19th Century.“ National Geographic