Vučedol: fascinantan povratak u prošlost

Kao studentica radila sam u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Bila sam okružena poviješću kakva se može vidjeti malo gdje u Hrvatskoj. Čuvala sam Zagrebačku mumiju, Solinjanku, s radošću pokazivala blago Andautonije i otiske životinjskih šapa u ciglama tog “antičkog Zagreba” i još puno nevjerojatnih artefakata, ali jedan od najdražih bila je Vučedolska golubica. 

O njoj se uči od osnovne škole, a na sveučilištu sam se konačno pobliže upoznala s vučedolskom kulturom iz koje potječe. Muzej vučedolske kulture donio je još više odgovora na moja pitanja i upoznao me s jednom od najfascinantnijih povijesnih priča s naših prostora.

Još od njegova službenog otvorenja 2015. godine, željela sam ga posjetiti. 

Nažalost, istočni dio Hrvatske nisam baš često pohodila, a i ako jesam, bilo je to prije otvorenja muzeja i glavni cilj pohoda bio je Vukovar. Godinama sam s čežnjom gledala objave muzeja na društvenim mrežama. Sve do prije nekoliko dana, kada mi se pružila prilika za posjet muzeju. Objeručke sam je prihvatila.

Muzej vučedolske kulture

Jutro prije posjeta bila sam stvarno uzbuđena i svima sam pokazivala svoje vučedol Startasice i suputniku/supatniku pričala sve što znam o vučedolskoj kulturi. Put od Vinkovaca do Vučedola trajao je vječno, meni zbog nestrpljivosti i uzbuđenja, suputniku zbog mojeg povijesnog izlaganja.

Radost i uzbuđenje zbog muzeja i obnovljenog vukovarskog vodotornja malo su pomutili grč u želucu i suze u očima kad smo prošli Memorijalno groblje koje se nalazi u blizini muzeja.

Ipak, kada smo se približili predivnoj zgradi muzeja, inkorporiranoj u krajolik, ostali smo bez daha. Čine ga dvostruke serpentine povezane rampama, te je tako prilagođen posjetiteljima otežanog kretanja ili u invalidskim kolicima.

Ondje ćete se upoznati s poviješću iskapanja i vidjeti alate koji su korišteni i bilješke koje su nastajale za vrijeme iskapanja. Na lokalitetu Vučedol iskapanja traju od 1875. godine, a jedan od dužih prekida zbio se od početka Domovinskog rata do 2001. godine kada je lokalitet razminiran.

Vučedolska kultura nastala je oko 3000. godina pr. Kr. na slavonsko-srijemskom prostoru, između današnjih Vinkovaca i Vukovara. Predstavlja vezu istočnostepskih naroda (koji su radi poznavanja kola i kočija migrirali do tada nevjerojatnom brzinom) te vinčanske i sopotske kulture koje su se nalazile na tom području. Vučedolska kultura se razvijala istodobno s gradnjom piramida u Egiptu, vladavinom Sumerana u Mezopotamiji te izgradnjom legendarne Troje u Grčkoj.

Vučedolci su stvorili naselje na površini od 44650 metara kvadratnih koje je imalo, za to vrijeme nevjerojatnih 2000-3000 stanovnika, što bi danas odgovaralo veličini velegrada. Naselje se sastojalo od tri povišena platoa uz rijeku Dravu od kojih su dva bila životni prostor, a treći naziva Gradac bio je metalurško i kultno središte. 

To područje bilo je naseljeno i 6200. godina pr. Kr. pripadnicima starčevačke kulture, tako da kontinuitet života na tom području postoji oko 8000. godina, a vodi nas sve do današnjih Vinkovaca koji se smatraju najstarijim gradom u Europi. Fascinantan podatak s kojim se premalo hvalimo!

Vučedolci kao metalurzi i kakve to veze ima s Vučedolskom golubicom

Postoji još fascinantnih podataka vezanih uz vučedolsku kulturu. Znala sam za njih i ranije, ali ući dublje u tu priču i vidjeti artefakte koji ju potvrđuju bilo je poput čitanja drage knjige čiji se sadržaj protokom vremena malo i zaboravi.

Tako se Vučedolci mogu pohvaliti da su uveli prvu serijsku proizvodnju. Naime, iako su od badenske kulture naslijedili metalurška znanja i korištenje bakra pomiješanog s arsenom, odnosno broncu, sve su podigli na višu razinu. Pojava tzv. “arsenske bronce” omogućila je praktičnu upotrebu metala u svakodnevnom životu te se on više nije koristio isključivo kao nakit. Tako se pojavila potreba za većom proizvodnjom. Vučedolci su tome doskočili izradom dvodjelnih i višedjelnih glinenih kalupa koji su omogućili masovnu proizvodnju metala.

Za to su, osim kalupa, koristili peći, i to tri različite vrste. Tako su poznavali peć za topljenje rudače, peć za lijevanje metala i peć bez kupole. 

Metalurška proizvodnja odvijala se u posebnom dijelu naselja naziva Gradac. Taj dio bio je udaljen od “stambenog” dijela radi ispuštanja otrovnog arsena u metalurškom procesu. Zato se smatralo da su metalurzi bili posebno poštovani članovi zajednice koji su imali ulogu šamana. To nam potvrđuju i nalazi iz Megarona ljevača bakra, odnosno kuće koja je pripadala ljevaču bakra u Gradcu.

Vučedolska kokoš, golubica ili jarebica?

Naime, ispod Megarona ljevača bakra 1938. pri otkopavanju nađene su četiri jame. U prvoj je pronađen grob zagrljenog bračnog para, a vjeruje se da je muškarac bio vučedolski šaman. U njegovim obredima ključan je bio jelen koji ga je pratio u putovanju uzrokovanom halucinogenim drogama, stoga se kosti jelena nalaze u drugoj jami. U trećoj se nalaze ostaci petero žrtvovane djece, od kojih su najmlađa bila novorođenčad, a najstarije je dijete imalo četiri godine. Ovo je ta užasna strana povijesti, koja uvijek jednako zgrozi, iako moram priznati da nisam bila iznenađena. Nažalost, tako je to kada ste upoznati sa starim kulturama i znate što su sve ljudi kroz povijest bili u stanju činiti.

Malo živosti nakon početne zgroženosti donijela je četvrta jama, ona s keramikom. Tamo je, između ostalog, nađena Vučedolska golubica. Ili možda kokoš? Naime, tako ju je opisao Mirko Šeper te davne 1938. godine kada je bilježio najnovije nalaze. Kasnije je ipak zaključio da je riječ o golubici tako da je i danas znamo kao Vučedolsku golubicu.

Ipak, znamo i da se ne radi o golubici, već jarebici. Jarebica se povezivala s melaturzima i metalurškim božanstvima (uzmimo Hefesta za primjer) jer u slučaju opasnosti mužjak glumi šepanje kako bi svrnuo grabežljivca na sebe i tako spasio svoju obitelj. Metalurzi, a samim time i njihova božanstva također su najčešće bili hromi, što je nastalo kao posljedica ispuštanja otrovnog arsena prilikom obrade metala.

Da se radi o mužjaku govore nam inkrustacije, posebni ukrasi na keramici karakteristični za vučedolsku kulturu. Mogle su bili bijele ili crvene. Bijela boja se dobivala od mrvljenja jelenjih rogova ili školjki, a crvena od mrvljenja hematita. Inkrustacije su zapravo bile slikovno pismo.

Sama posuda u obliku jarebice korištena je u kultne svrhe. U njoj se nalazila tekućina, vrlo vjerojatno upravo ona s halucinogenim svojstvima koja je šamanu omogućavala “putovanje” dalekim horizontima u pratnji jelena. 

Osim božanstva metalurgije Vučedolci su štovali Gromovnika i Sunce. Gromovnik je bio zaštitnik stoke koja je bila izuzetno važna za kulturu. Posebice goveda, tako da je svaka kuća imala žrtvenik u obliku rogova, a goveđi rogovi iznad ulaza trebali su štititi kuću. Sunce je pak omogućavalo život te donosilo svjetlo. Njegovi simboli su krug, križ i svastika.

Vučedolsko nebo

Ne znamo je li to radio šaman, ali znamo da su Vučedolci itekako pratili pojave na nebu i horizontu, poglavito kretanje Sunca. Pomoću inkrustacija bilježili su njegovo kretanje na posudama. Pratili su i pojave i kretanje zviježđa, a koliko su napredni bili govori i to da su ih poznavali ukupno šest (Orion, Plejade, Kasiopeja, Labud, Blizanci, Pegaz i Ribe), dok su Sumerani poznavali samo četiri.

Koliko su dobri zvijezdoznanci bili govori nam i podatak da su izradili najstariji do sada pronađeni europski kalendar. Naime, 1978. je pronađena keramička posuda ukrašena predivnom inkrustacijom koja čini danas prepoznatljivu šahovnicu. Podijeljena je na četiri vodoravna pojasa koja označavaju četiri godišnja doba unutar kojih su raspoređeni simboli zviježđa koja su Vučedolci poznavali.

Za njih najvažnije zviježđe bilo je Orion. Nestanak Oriona s neba označavao je kraj zime i početak proljeća i nove godine, odnosno proljetnu ravnodnevicu 21. ožujka. Njegov povratak na nebo označavao je i povratak zime. Upravo zato se Vučedolski kalendar često naziva i Orion ili vučedolski Orion. Danas nažalost ne gledamo u potpunosti isto nebo kao i Vučedolci. Danas Orion iznad Vučedola zapada 50 dana kasnije nego u doba vučedolske kulture.

Vučedolci su znali da su promjene moguće i da mogu pogriješiti, zato su osmislili korektiv za svoj kalendar. Bila je to kadionica korištena u kultne svrhe, a uz pomoć inkrustacija na njoj moglo se pratiti kretanje Venere i Zemlje oko Sunca. Posuda je univerzalna jer objedinjava svjetlo, zvuk i miris. Naime, mogla se koristiti kao svjetiljka, u sebi je imala kuglice pa se mogla koristiti kao zvečka te je imala prostor za umetanje zapaljenih mirisnih trava.

Zvjezdana vječnost

Zviježđa su imala veliku važnost i u zagrobnom životu Vučedolaca. Iako na lokalitetu nije nađena nekropola, otkriveno je nekoliko grobova, kao što je već i spomenuto.

Vučedolci su pokapani u zgrčenom položaju, muškarci lica okrenutih prema nebu, a žene prema zemlji.

Ipak, jedan grob posebno se ističe. Nosi naziv 3/1985. U njemu je pronađeno osam pokojnika. Svi na lubanjama imaju udubine nastale kapanjem usijanog metala, a nastale su za njihova života. Šest žena s dvije udubine poznate su kao sljedbenice Plejada, a muškarac i žena s jednom udubinom kao Mars i Venera. Ovaj grob još je jedan dokaz ljudskih žrtvi, a ova je najveća otkrivena na lokalitetu.

Što je navelo Vučedolce na ovu žrtvu? Konjukcija planeta Venere i Marsa dok prolaze kroz zviježđa Plejade. O tome nam govori keramička terina pronađena u grobu. Na sebi ima inkrustacijama zabilježena tri najstarija zabilježena datuma u svjetskoj prapovijesti. To su 7. veljače 2889. pr. Kr. kada je Mars bio u Plejadama, zatim 22. veljače kada je Venera bila u Plejadama te 9. ožujka iste godine kada su Mars i Venera bili u konjukciji.

Danas bismo rekli da to nije dovoljan razlog za žrtvu, ali za Vučedolce je sigurno bio događaj vrijedan takvog obilježavanja.

Svakodnevni život

Svakodnevni život Vučedolaca inače nije vrvio toliko uzbudljivim događajima da bi zahtijevao više od dosada pronađenih žrtvi.

Ipak, danas bi se domaću kulturu na tolikom stupnju razvoja moglo smatrati uzbudljivom. Dok su ljudi fascinirani istočnim drevnim kulturama, egipatskom, grčkom ili rimskom, i mi svog konja za trku imamo. 

Osim što su bili visoko intelektualno razvijeni, jednakost s navedenim civilizacijama vidi se i u svakodnevnom životu koji se nije razlikovao od njihova.

Tako su vučedolci među prvim civilizacijama na ovim prostorima imali konje te koristili kola. Živjeli su u velikim kućama košarastog oblika s nekoliko prostorija u kojima se nalazio namještaj koji su sami pleli. Bavili su se ribolovom, imali čamce i po nekoliko metara duge, prilagođene plovidbi rijekom Dravom. Koristili su sol nabavljanu iz Italije i našeg Jadrana te Praga. Vjeruje se da su držali pse kao kućne ljubimce. Bavili su se lovom i stočarstvom, ali i poljodjelstvom. Tako su u kućama imali male žrvnje na kojima su usitnjavali žitarice (poput ječma) od kojih su ne samo pekli kruh, već i radili pivo. Vjeruje se da su bili vješti zanatlije, a postoje tragovi da su jedini na svijetu u tom trenutku koristili pile, iako same pile kao artefakti nisu pronađene.

Vučedolci su za današnje pojmove bili ljudi srednjeg stasa. Najviše žene bile su visoke 158, a muškarci 164 centimetra, što bi značilo da su bili viši od mene koja sam visoka 154 centimetra.

Sličniji smo nego što mislite

Iako za današnje pojmove nešto niži, Vučedolci su itekako pazili na svoj izgled. Nisu poznavali nakit (iako je u nekim grobovima nađeno zlatno remenje), pa su odjeća i obuća služili i kao ukras, ne samo zaštita. U muzeju možete vidjeti replike odjeće izrađene prema pronađenim keramičkim figuricama. Bila je izrađena od kože, lana i krzna te ukrašena šarenim koncem. Žene su same tkale tkanine, a pronađeno je mnogo utega za okomite tkalačke stanove koji su se nalazili u svakoj kući. 

Zanimljivo, imali su i nekoliko različitih modela obuće od krzna i kože, tako da su izrađivali sandale, opanke, nisku i visoku cipelu, visoku čizmu te krznenu čizmu. Cipele su se izrađivale za lijevu i desnu nogu, što je zaista fascinantno.

Upravo je keramički model čizme, poznat i kao Vučedolska čizmica, jedan od poznatijih nalaza ove kulture. Prikazuje čizmicu djeteta od godine dana, što je meni osobno bilo preslatko.

Još jedan od fascinantnih podataka bio je i taj da su se stari Vučedolci tetovirali. Najčešće su to bili solarni motivi i križ u rotaciji odnosno svastika, a zanimljivo je da su takve slične tetovaže rađene tisućljećima kasnije, a popularne su i danas. Naime, najsličnije vučedolskim tetovažama su tetovaže balkanskih žena koje potječu iz turskih osvajanja kada su se kršćanke tetovirale kako bi se razlikovale od ostalih žena. 

Možemo zaključiti da su jako pazili na izgled, ali to nisu mogli činiti dugo. Prosječna dob za umiranje bila je trideset godina, a ostaci najstarije osobe govore nam da se radi o pedesetogodišnjoj ženi, koja je u svoje doba bila ono što je Joža Manolić bio nama. Metuzalem.

Ipak, da nije sve tako crno, vratimo se na istančani ukus pripadnika vučedolske kulture. Već sam spominjala keramiku i za njih karakteristične inkrustacije. Zanimljivo je da nisu korištene samo za keramiku kultne ili znanstvene naravi, već i za ukrašavanje keramike korištene svaki dan. Tako su i posude i tanjuri korišteni svakodnevno jednako lijepo ukrašeni, a fascinantno je da su jeli svako iz svoje posude, iako su pripadnici svih kultura prije, a većina i poslije njih jeli iz iste velike posude.

Zanimljivo je znati da su i drevne kulture pazile na izgled, voljele lijepe stvari i konzumirale iste stvari kao i mi danas. Ipak, najviše sam se iznenadila kada sam saznala da su voljeli i glazbu. Vučedolci su izrađivali zvečke, imali su čak i gajde, a u srcu mi je bilo najtoplije kada sam vidjela “žlaborače”. Ako ste ikada bili na “proštenju”, tamo ste mogli kupiti male keramičke modele ptičica koje su proizvodile cvrkut ptica nakon što ste u njih nalili vodu i puhnuli u rep. To je za mene zvuk djetinjstva, pa me jako razveselilo kada sam osvijestila da su isti takav zvuk slušali i drevni Vučedolci.

Vila Streim i pogled od milijun dolara

Kraj postava nisu “žlaborače” jer sam postav prikazala tematski, tako da nemojte očekivati da ćete nakon “žlaborača” izaći van iz muzeja. A kada izađete, naći ćete se na krovu muzeja, te se po serpentinama spuštate do vile Streim. Ali prije nego što se spustite, uživajte u pogledu od milijun dolara. Uživajte u pogledu na Dunav. Uživajte u onom pogledu u kojemu su sa svojih uzvisina uživali i Vučedolci. Na Dunav koji već tisućama godina protječe ovuda i piše povijest ovih predjela.

Kada se nauživate pogleda, spustite se do vile Streim. Ovu vilu 1918. projektirao je arhitekt Fran Funtak. Predivna secesijska zgrada bila je sjedište kulturnog života, a za mene je posebna jer sam upoznala pripadnicu obitelji koja se kao mala igrala na lokalitetu Vučedol.

Naime, već sam napisala da sam radila u Arheološkom muzeju. Jednog vrućeg ljetnog dana došao je stariji bračni par u devedesetim godinama života, u pratnji srednjovječne Amerikanke. Nažalost, sjećam se samo imena gospodina Šime iz Šibenika, s kojim sam imala prilike duže razgovarati. Ispričao mi je kako svake godine iz Amerike, gdje žive, putuju za Zagreb kako bi njegova supruga posjetila svoju golubicu. Naime, ona je nećakinja vlasnika vile te se sjećala iskapanja Vučedolske golubice. To mi je objasnilo posebniji tretman koji su imali od strane ostalih zaposlenika. A ja sam bila počašćena, i još uvijek jesam, da su mi sreća i radni raspored omogućili da upravo ja od svih studenata upoznam i kroz muzej ponovno provedem ovaj par i njihovu gošću. To je zaista bio jedan od najposebnijih susreta u mojem životu.

Vidimo se opet

Priča o vučedolskoj kulturi se odužila, a još imam osjećaj da nisam napisala sve što sam htjela i dovoljno dobro pojasnila koliko je ova kultura bila fascinantna. 

Usput sam i pri pisanju teksta otkrila da sam obišla samo muzej, a ne i popratne sadržaje poput rekonstrukcije Megarona (i zaista sam pustila suzu radi toga), ali sigurno ću se vratiti. Suputnik/supatnik će biti presretan. Bit ću i ja, a onda ću i Vama moći prenijeti ostatak fascinantnih primjeraka s lokaliteta Vučedol. Startasice su spremne.

Nadam se da će se do tada obnoviti i Arheološki muzej u Zagrebu, kako bih mogla upotpuniti priču i podacima dostupnima tamo, ali i ispričati neke nove.

Velike pohvale za koncept Muzeja vučedolske kulture i pozivam sve koji mogu da ga posjete. 

Vjerujem da su svi posjetitelji oduševljeni, a u meni se probudio žar za posjedovanjem supermoći s kojom bih vidjela povijest predmeta ili građevine nakon što ih dotaknem jer vjerujem da nam Vučedolci imaju još puno toga za ispričati.

Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite na Povratak u prošlost te uživajte!