Strašni Jure Grando

Priče o neumrlima, živim mrtvacima i vampirima stoljećima zaokupljaju ljudsku maštu. Veliki dio različitih kultura imao ih je i ima u svojim predajama, u svojim mitologijama, pri čemu njihova imena i karakteristike variraju.

Prvi vampir?

Ipak, svrha ovog teksta nije ulaziti u začetke i razvoj predaja o biću koje je nama danas najpoznatije pod nazivom vampir, nego se usredotočiti samo na jednog “pripadnika” ove vrste. Njegovo ime bilo je Jure Grando, živio je u mjestu Kringa u Istri te je umro 1656. godine.

Vrlo često se navodi da je Jure Grando prvi europski vampir kojemu je poznato i ime i prezime. Naime, iako je najpoznatiji vampir grof Drakula, odnosno Vlad III. Tepeš Drakula živio 200 godina prije Granda, priča o Drakuli, a posebno povezanost između vampira i vlaškog kneza javlja se tek od 19. stoljeća. Međutim, najstariji europski vampir kojemu znamo ime, prema trenutnim saznanjima, nije vampir, nego vampirica! Njezino je ime bilo Priba, bila je s otoka Pašmana, a spominje se u dokumentima s početka 15. stoljeća.

Valvasorova pripovijest

No, vratimo se Juri Grandu. Priča o njemu zapisana je nekoliko godina nakon samih događaja. Zapisao ju je slovenski polihistor Janez Vajkard Valvasor u svom djelu “Slava Vojvodine Kranjske” koje je izdano 1689. godine. Njegovu pripovijest donosimo u cijelosti.

Godine 1672. u Kringi se dogodilo nešto nevjerojatno. Pokojnika imena Jure Grando (Georg Grando) iskopali su mještani iz groba, te mu uz posebne ceremonije odsjekli glavu kako bi ih ostavio na miru.

Nakon što je ovaj čovjek prije šesnaest godina umro, te bio sahranjen uz uobičajene kršćanske običaje, viđen je nedugo poslije sprovoda kako noću hoda Kringom. Isprva se ukazao ocu Jurju, redovniku pavlinskog samostana koji ga je pokopao i koji mu je služio misu zadušnicu. Kada je taj pavlin, inače prijatelj pokojnika, otišao na objed njegovoj udovici, te se nakon ručanja spremio poći kući, vidio je pri ustajanju od stola mrtvog kako sjedi uz vrata. Otišao je užasnut. Nakon ukazanja mnogi su znali noću vidjeti Juru, jer bi tada običavao hodati uličicama. Hodao bi gore-dolje, pa tu i tamo zalupao kome na vrata. Iz kuće na koju bi mrtvac zakucao, umro bi ubrzo jedan od ukućana.

Našao se i kod svoje udovice koju je za sobom ostavio, te s njom doista spavao. Ona se zgrozila te nakon čina otišla županu (ili sucu trgovišta) Mihi Radetiću i kod njega se zadržala moleći ga za pomoć i spas od pokojnog joj muža.

Zbog svega što se dogodilo, župan je pozvao nekoliko hrabrih susjeda, dao im piti, pa zatražio da uz njega stanu kako bi se ovo zlo ispravilo, jer taj je Jure Grando više nego spreman proždrijeti mnoge svoje susjede, a i udovicu svoju noću savlada i s njom na silu biva.

I tada su odlučili nemirnog pratitelja napasti kako bi mu stali na kraj. Njih devetorica krenula su na groblje noseći dvije baklje i raspelo. Otvorili su pokojnikov lijes, no tamo su našli mrtvaca zdravo crvenih obraza koji se odjednom nasmijao i razjapio usta. To je toliko uplašilo hrabre lovce na sablasti da su svi skupa pobjegli. Taj je bijeg razočarao župana. Pokazalo se, naime, da njegovih devet živih ljudi ne može savladati jednog mrtvog, već su se poput zečeva dali u bijeg. Stoga ih je nagovorio da se zajedno s njim vrate do groba, te da pokušaju naoštrenim glogovim kolcem probosti mrtvačevu utrobu. Pokušavali su, no taj se kolac neprestano odbijao od trbuha.

Ne časeći časa, župan je nakon svega na grob doveo jednog duhovnika. On je mrtvom pred lice stavio raspelo i ovaku mu rekao: Pogledaj, štrigune! (Tako se u istri zovu nemirni mrtvaci.) Evo Isusa Krista! On nas je izbavio od zla i za nas umro! A ti, štrigune, ne možeš imati mira. I što je više riječi izgovarao taj nesretni egzorcist, sugovornik mrtvima, to je više suza teklo niz lice sablasti.

Kako ipak i dalje nisu uspijevali probosti tijelo glogovim kolcem, jedan od muškaraca imenom Mikula Nyena inače iz Lupoglava, stao mu je sjekirom odsijecati glavu. Činio je to plašljivo i ustrašeno pa mu je u pomoć priskočio hrabriji čovjek imena Stipan Milašić i  napokon odsjekao pokojnikovu glavu. Mrtvac je kriknuo, zgrčio se kao da je živ, a grob se ispunio krvlju. Pošto su rečeno obavili, zatvoriše ponovno časna gospoda egzekutori grob i uputiše se kući. Od tada su pokojnikova žena i drugi mještani živjeli u miru.

Nema sumnje da je ovaj događaj istinit, jer sam osobno razgovarao s  ljudima koji su mu svjedočili.

U Istri je normalno da se mrtvi, koji noću lutaju unaokolo ne mogavši pri tome naći mira, iskopavaju iz grobova kako bi im se tijela probola kolcem od trnovine (ili bijelog gloga). Stanovita plemenita ruka pisala mi je da se prije samo nekoliko godina u jednom obližnjem venecijanskom selu zbio sličan događaj, te je i tamo naposljetku mrtvac probijen kolcem, no kada su vlasti za to saznale, izvršitelji su bili strogo kažnjeni, i to su još dobro prošli, jer đavao je taj koji ljude vara i zasljepljuje, te tako nagoni na praznovjerne postupke. Ovdje se dobro sjetiti govora Francisca Torreblance: Prikaze i uskrsli mrtvaci koje vam nameću demoni i vješci nisu duše, već sablasti, fantazme i dr. No ja ipak ne bih na taj način tumačio svaku pojavu.

Postoji još jedna verzija legende

Osim Valvasorove, postoji još jedna verzija priče o Grandu, no ona je sačuvana zahvaljujući usmenoj predaji. Prema ovoj verziji, Grando nije bio ni vampir ni štrigun ni bilo kakvo nadnaravno biće. Dapače, bio je pošten i vrijedan klesar iz Kringe koji je volio djevojku Ivanu (ili u nekim verzijama, Rosu).

U to doba Kringa je bila dio posjeda pavlina iz Svetog Petra u Šumi, a oni su, kao feudalci, imali pravo prve bračne noći (ius primae noctis). To pravo odnosilo se naravno i na Jurinu voljenu Ivanu. Međutim, on se suprotstavio tom pravu pavlina, koji su se pobojali da će se, slijedeći Grandov primjer, pobuniti i drugi njihovi podložnici. Stoga su naredili županu Mihi Radetiću da ga ubije. Međutim, udarac krampom samo je onesvijestio Juru, kojeg su mještani, misleći da je mrtav, pokopali.

No, Jure se osvijestio u grobu i počeo zvati u pomoć zbog čega su ga Radetić i pavlinski redovnik Juraj proglasili štrigunom. Potom su otvorili grob, odsjekli mu glavu i ponovno ga zakopali, spriječivši ga tako da ispriča što se dogodilo.

Postavlja se pitanje zašto je Valvasor zapisao verziju koju je zapisao. Očit razlog bi bio da su mu je ispričali oni kojima je odgovarala lažna priča, koji nisu željeli da se za zločin i ulogu pavlina i župana u njemu sazna. Međutim, ono što je problematično u priči jest upravo razlog Grandeova sukoba s pavlinima – pravo prve bračne noći.

Ovo je navodno pravo prema kojem su feudalci u srednjovjekovnoj Europi imali pravo na djevičanstvo nevjesti svojih podanika (odnosno pravo na prvu bračnu noć) te je bilo toliko čest motiv u književnosti i umjetnosti da se gotovo uvriježilo kao povijesna činjenica. No, prema trenutnim istraživanjima, vjerojatnije je da je riječ o mitu nego o bilo kakvom zakonskom ili običajnom pravu. Naime, feudalci su tijekom srednjeg vijeka, a još više u ranom novom vijeku na našim prostorima, imali sveobuhvatnu vlast nad životom i tijelom svojih kmetova. To se protezalo i na traženje dozvole i plaćanje poreza za sklapanje braka, kao i na mogućnost silovanja kmetica. Međutim, u potonjim slučajevima feudalcu nije bilo bitno je li ona udana dugo, kratko ili uopće nije udana. Tome treba pridodati da bi s jedne strane zaista bilo nemoguće provesti prvu bračnu noć sa svakom kmeticom (nisu imali samo jedno imanje), a s druge, da bi onda bilo javno poznato kada je koji feudalac bio s kojom kmeticom. Ono što je moguće jest da je u predajama i književnosti pojam silovanja kmetica zamijenjen pojmom prava prve bračne noći, no korištenje tog pojma zapravo iskrivljuje stvarnu sliku i u potpunosti negira veliki dio žena koje su trpile seksualno nasilje i od strane supruga, drugih kmetova i feudalaca bez obzira na bračni status.

Tko je bio pravi Jure Grando?

Istinu o tome što se te davne 1672. godine zaista dogodilo, nikada nećemo saznati. Čak danas nije ni sigurno tko je Grando zaista bio. Na nekim internetskim stranicama spominje se da je rođen 1579. godine kao Jure Alilović, da je bio klesar, te da je bio oženjen. Žena mu se zvala Ivana, a djeca Ana i Nikola.

Nadalje se navodi da je bio izrazito velik čovjek (zbog čega je i dobio nadimak grando), vrlo zloban i nasilan, te da je posvuda sijao strah. Čak su mu i djeca pobjegla od kuće da se spase. Stoga, kada su se nakon njegove smrti počele događati čudne stvari, svi su to pripisali njemu. I tako je ušao u legendu.

Ali to je sve priča. A istina – ona će zauvijek ostati skrivena.

Želite pročitati više ovakvih članaka? Kliknite na rubriku Izvori i uživajte!