Dragojla Jarnević – intimno svjedočanstvo ženske zbilje 19. stoljeća

Najbolji sudac tvojih dělah si sam
biti možeš; nu nestidi se i najmanja kao
što i najveća děla sam dobro razmotriti i
razgovetno u tvoju knjigu ubilježiti. –
Tekar onda možeš upoznavati nakoliko u
krěpostih naprěduješ, kada tvoja děla ubilježena
jedno s drugim uzporediš i razlikujuć zmotriš,
koji je stepenj dostojanstva tvoga, i koja je
prava vrědnost čověčnosti tvoje.
Ne nagon sērca neka te vlada! – razuma glasa
slědi kao vodji tvome, i za njime nikada
zabluditi nećeš. –

 

Moje misli, moja děla,
Budeš knjižica prijela;
Nu sērdašca mog tajnosti,
Neizdaj mi navidnosti.
(Godina 1845., str. 253)

Karlovčanka Dragojla Jarnević ako se spominje, ostaje zapamćena u kontekstu ilirskoga pokreta, kao jedina žena, uz Sidoniju Erdődy Rubido, čije je djelovanje zabilježeno uz plejadu muževa ilirskih. Osim u prosvjetiteljskim krugovima, kretala se i u učiteljskim krugovima, a krajem života postaje i članicom Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora.

Odgajana u njemštini, a slično kao Preradović probuđena narodnom sviješću tek u tuđini, počinje pisati hrvatskim jezikom. Njezinom preobraćenju kumovao je pjesnik Ivan Trnski za kojega je gajila i prijateljske i intimne osjećaje, cijenivši ispočetka i njegov razum i srce, da bi kasnije ostala razočarana njegovim karakterom, djelovanjem i sudbinom. No, prije nego što je postala književnicom i znana javnomu svijetu po poeziji i prozi, Dragojla je samouka djevojka, vrsna švelja, kuharica i „gazdarica“, te odgojiteljica i učiteljica djece u inozemstvu i Hrvatskoj.

Nešto manje poznat je njezin dnevnik u cjelokupnom izdanju objavljen tek 2000. godine, a čiji se rukopis čuva u Hrvatskom školskom muzeju. Dnevnik piše od 1833. odnosno od svoje 21. godine i to na njemačkom jeziku jer hrvatski nije poznavala, a od 1941. na hrvatskom. No, 1871/72 prepisuje ga cijelog na hrvatski i skraćuje. Zanimljivo je, da se jedna od točaka njezine oporuke odnosi na njezin zapečaćen dnevnik kojega ostavlja „Učiteljskoj zadrugi“ pod uvjetom njegova neotvaranja sljedećih 10 godina.

Moje je geslo: neokrinkana istina u svakom položaju života, niti ću prećerivati kriepostmi, niti ću se stiditi slaboćah, kojimi čovjek više ili manje obiluje. (Predgovor, str. 7)

Ovom fenomenu naše povijesne zbilje možemo pristupiti s više gledišta, no ovaj tekst pristupa dnevniku kao prikazu teškoga ženskog položaja 19. stoljeća i kao prikazu Dragojline osobne i javne borbe i otklona od nametnutih društvenih normi petrificirane ženske uloge koju je nauštrb osudama i teškim životnim jadima odbijala ispunjavati.

Dnevnik Dragojle Jarnević intimna je ispovijest, svjedočanstvo vremena, žensko pismo i pionirski feministički rad. Fragmentima Dragojlinih misli prikazat će se položaj u kojemu su se žene nalazile, a još je uvijek nažalost primjenjiv ili i gori u nekim dijelovima „suvremenoga“ svijeta.

„Žena nije sposobna“… – problem obrazovanja i ekonomske neovisnosti

Povijest sintagmi koje počinju sa: „Žena nije sposobna“, seže gotovo do današnjih dana, prenosi se tradicijski kao s koljena na koljeno. Žena nije sposobna za intelektualan rad, njezin kapacitet mozga na razini je djeteta. Ako je sposobna za intelektualan rad (učiteljica) onda nikako nije sposobna imati privatan, obiteljski život koji bi joj narušavao ovo malo intelekta što ima (celibat učiteljica 19/20. st.).

Kada žena postaje sposobnom baviti se intelektualnim radom? Pa početkom 20. st. kada joj se otvaraju vrata fakulteta i stjecanja diplome ako ste bili dovoljno hrabri. A što ste nakon toga? Što je sa zaposlenjem i pretendiranjem na dotad muška zanimanja? To je sad već drugi par rukava…sretno

Oh, sretne one, kojima je dao udes roditi se u izobilju, u bogatstvu! Njima stoji široki put o tvorcu do znanja do naobrazbe svake ruke, a ja se u mom ubožtvu moram danomice mučiti, da si žedni duh nasitim i napojim ma i s kakvimi malenkostmi. (Godina 1835, str. 58)

Za žene do polovice 19. stoljeća nije bilo dostupno cjelovito osnovnoškolsko obrazovanje u današnjem smislu (8. razreda). Sreća je bila ako su mogle zavšiti prva četiri razreda (opću pučku školu), a pismenost je bila iznimka koja potvrđuje pravilo. Dalje od toga teško je išlo, osim privatnih obuka za više slojeve ili kakvih poduka ženskoga rukodjelstva, sve do 1868. i otvaranja prve Više djevojačke škole sestara milosrdnica u Zagrebu (trajanja prvo dvije, pa tri, pa četiri godine).

Godinu prije smrti, 1873. Dragojla u svom dnevniku piše o otvaranju Više djevojačke učione u Karlovcu, ali pritom piše i o potrebi reformiranja školstva te boljim preparandijama za obrazovanje učiteljskoga osoblja.

Dragojla je u svojoj ranoj mladosti krala sestrine knjige jer joj sestra, kod koje je po očevoj smrti živjela kao sluškinja, nije dopuštala čitati. U svojim je naukama bila samouka, u lošem položaju u obitelji šestero djece koja je po očevoj smrti sklapala kraj s krajem dok su braća jedina pohađala više nauke i dobivala obiteljski kapital.

U kući Jarnevićevih je znalo biti itekako živo jer je majka na stan primala svakojake mladiće, više ili manje naobražene, činovnike i časnike, braća dovodila svoje poznanike, jedan od šogora činovnik pak svoje, a u prizemlju je u najmu bila trgovina.

U razgovoru sa intelektualcima Dragojla je izazivala čuđenje zbog poznavanja različitih područja koje žene svojim obrazovanjem nisu mogle steći, no time se dodatno uvećao broj udvarača i prosaca.

Zloća ljudska zatjerala me posve u moju samoću i jedina knjiga mi je drug. (Godina 1833, str 41)

Dragojla je prilično rano naučila da samo rad, rad i zaposlenje mogu biti temelj ekonomske neovisnosti. Usavršila se u poslu švelje, od čije je zarade mogla priuštiti put u Graz gdje je usavršila zanat kod jedne modistice, da bi se ipak odlučila za odgajanje djece po kućama bogatih obitelji u Trstu, pa u Mlecima (Venecija), kasnije u Karlovcu i Pribiću, a sve to da bi mogla ostati nepokorena pred činjenicom bračne opskrbe.

Taj put nije bio lak jer je u Grazu bila pozvana na policiju da odgovori od čega živi jer nema službu i nije udana, pod pretpostavkom da bi mogla živjeti od bluda. Visokoklasne gospođe u Trstu nisu je htjele primiti za odgojiteljicu u kuću jer je pregizdava ili zbog ljubomore na njezin izgled i pamet.

Samo onda ležem mirno spavati i zadovoljno kada gdie koi tabak artie popišem i vidim kako mi pod perom moje domorodne poviesti rastu.

Sklapajući uvijek kraj s krajem, bila bi očajna što sva zarada pada u džep njezine rastrošne braće čije zahtjeve majka nije željela odbiti, a jedini su bili poslani na visoke nauke. Zbog kruhoborstva Dragojla prečesto nije stigla baviti se knjigom i pisanjem, a zdravlje ju često od mladosti nije služilo.

Neudana žena = lovina – usidjelica – lovina

Ja vidim dosta primjera nesretnih brakova, a uza to i djece; vjerujte da ih neželim umnožiti! (Godina 1837, str. 96)

Dragojlina vjera u čistu ljubav koja je ravnopravna i partnerskim poštovanjem, duhom, intelektom građena, ostala je neostvaren san.

Protivno svojim osjećajima, razumu u korist, kao dvadesetdvogodišnjakinja odbila je svoju iskrenu ljubav da joj ostane savjest čista jer je odabranika u Pruskoj čekala opskrbljena budućnost. Bila bi čak zanemarila i činjenicu da je protestant, no to bi je ujedno potencijalno izopćilo iz obitelji. Bez obzira na kasnija zaljubljivanja, Dragojla je svoju strast većinom zatomljivala umom i spoznatim negativnim posljedicama prepuštanju muškarcu bez sklapanja braka od čega je odustala izabravši borbu i slobodu stvaralaštva.

O bože zašto sam ja žena!!!? – Derzovito se moje serdce uzbune, kada pomislim, da bi mužu podložna biti morala, da bi samo za njegovu volju u sviuh dielah i mnenjah pitati morala; a ja i ne znam što je pokornost! (Godina 1843, str. 205)

Svjesna nesretnih, nasilnih brakova svojih sestara, objektifikacije žena i njihova svođenja na prirodu i puko zadovoljenje nagona, odlučuje zatomiti svoje srce i u navali, napastovanjima udvarača i prosaca, odlučiti se za razum, rad i slobodu duha i tijela. Hrabar i čvrst njezin karakter spasili su je u po ženino tijelo i život opasnim situacijama. Puno vremena i energije Dragojla je trošila na bježanje i odbijanje nepoželjnih i nasrtljivih muškaraca, a tražila je intelektualno društvo koje bi je moglo nahraniti duhom. U kasnijim je godinama bila u odnosu s mlađim muškarcima, ali više puta se pokazalo da je taj odnos bio više iz koristoljublja nego što bi to bila prava ljubavna veza jer se, iz nekoga razloga, u malim sredinama u kojima je živjela, za Dragojlu smatralo da je bogata usidjelica.

Danas mi je rodjeni dan i navršila sam 47 godinah. Liepi broj! pa hoću da se udam… Zgrada moga tiela se sve više i više razpada. – Oči i zubi su u skrajnim izdisavanju. Ne, ne! ja se nesmijem udavati! … Lagano ću trošiti moj imutak i Bogu se moliti za milosrdnost. Sada imam mir i pokoj oko sebe, a znam, da bi mi stari dani pod zlo došli. … Morati ću i to skoro savez s Gornikom rastrgniti. Neka si on ide bolje srieće tražiti, a ja ću s pomoću Božjom za sebe skrbiti. Kako sve što je okolo mene, tako bi i on rada od mene koristi vukao, ali ja ću biti na oprezi… (Godina 1859, str. 589)

Majka ju je zvala starom partom, šogori i drugi muškarci optuživali kao gizdavu, svojeglavu i preponosnu, a žene i muškarci još dodatno ju smatrali nećudorednom jer samostalne žene mogu samo biti bludnice (opasnost za muževe drugih žena) i na ponudu drugim muškarcima.

Čitatelju! koji ćeš nikoć, kad već zelena travica moje tielo krila bude, do ovieh redakaj doći, tebe pitam: “Jeli bi bila u tome griešila, ako bi bila serca poželenju i razbludi se prepustila, koju ista narav u nas metnu? – ili sam ovako griešila, što sam se sa silom napitku ponudjene slasti iztergla, i u borbi sa čudorednostjum i pohotenju serca težko podnašajućoj boli se u objatje bacila, i ružnoj muki se podvergla?” – Sudi me pravo, nu nemoj me proklinjat. (Godina 1843, str. 223–224)

Poslije majčine smrti Dragojla preuzima upravljanje kućom, isplaćuje po dogovoru braću i sestre te nastavlja borbu u vođenju pozitivne bilance kućanstva. Prosci je tada pogotovo napadaju jer se smatralo da kuća treba „gazdu“, a svi su vidjeli i zaradu ako se kuća proda. No, Dragojla i sestra kuću su odlučile prodati tek kada je Dragojla zaključila da, nažalost, za njezin popravak nemaju, a dok je još u dobrom stanju, za nju se može postići pristojna cijena. Naime, kuća Jarnević imala je tu sreću da je mogla najmiti sobe činovnicima ili mladićima na naukama te dućan u prizemlju.

Dragojla je u užoj svojoj obitelji i sredini bila svjedokinja nasilja, prisilnih i nesretnih brakova, disfunkcionalnih obitelji u kojima su najviše patila djeca. Bilo zbog neobrazovanosti i vlastita neodgoja oba roditelja, bilo zbog zanemarivanja, alkoholizma ili seksualnoga zlostavljanja djece. Zbog neobrazovanosti, neimaštine i neodgoja, djevojke su udavane mlade, što je često rezultiralo nezadovoljnim i zarobljenim ženama koje su u takvoj prilici bile prisiljene biti majkama i domaćicama te zanemarivale ili loše odgajale djecu nemogavši se osloniti na muža. Zato je Dragojla bila mišljenja da djevojke treba prvotno obrazovati u smjeru dobre majke i domaćice jer se po toj nauci nadala boljitku u društvu koje je doživljavala iskvarenim i nezdravim. Vjeru u muškarce, osvjedočena isto tako iskustvima okoline i vlasitima, očito nije polagala.

Sa napredovanjem u književnom stvaralaštu, Dragojla je bilježila i kakvu-takvu zaradu od prodaje knjiga, no život je završila u potkrovlju kuće nasilne i disfunkcionalne obitelji svoje nećakinje za koju je brinula od djetinjstva te je pokušavala navesti na dobar put, da bi zatim isto pokušavala i s njezinim kćerima. Zbog njih je odlučila ostati i trpiti uvrede u toj kući, da bi ih branila od  seksualnoga zlostavljanja njihova oca i nuđenja alkohola od strane oca i majke.

Ne može se reći da Dragojla nije bila usamljena i žalila, da o obiteljskom životu razmišljala nije, no u tim bi trenucima zaključila da joj dužnosti supruge, majke i domaćice ne bi dale vremena pisati, a to bi je učinilo vrlo nesretnom. Pred kraj života veselili su je još samo posjeti gdjekojih intelektualaca i djevojčice koje bi primala u nauke.

Nešto je i u karakteru!

Hvala bogu! da sam tako na daleko došla da me već sve, šta mi susrieti, i navidjava. – Dievojke i žene me navidjavaju , što već krati liepi muževi, inostrani i ovdašnji, me potraživaju, i samnom obće. Muževi me navidjavaju , što sam se usudila š njima se u duševnih silah naticati se, i gdie šta i boljim uspiehom raditi, negoli oni. – Gradjani moga reda  me navidjavaju što u višje kruge dospievam, a višji kruzi me navidjavaju, što sam ja iz gradjanskog samo reda, ka proslavljenom? imenu u knjiženstvu dospiela.

Dragojla se unatoč nadaćama i sredini, odlučila slobodnije kretati i osigurati ekonomsku neovisnost. Odlučila se ne obazirati na zavist i ogovaranja okoline.

U stranom je svijetu, točnije u Veneciji, podigla tužbu protiv jedne grofice za klevetanje unatoč visokom položaju njezina supruga pukovnika te izazvala senzaciju u visokim društvenim krugovima. Isprva nije dobila zadovoljštinu, no kada je krenula prema višem sudu, gofica je povukla rečeno i vratila joj dug odnosno iznos koji joj je prikratila radi Dragojlina napuštanja službe (u kojoj je trebala biti odgojiteljicom, ali je zapravo samo držana sluškinjom) i zaposlenja kod druge grofice.

Prva hrvatska profesionalna spisateljica nije često imala vremena za pisanje i čitanje, a svu je brigu oko kućanstva, stare majke i poslije oko djece umrle sestre vodila sama, da bi u „starijoj“ dobi bila zanemarivana i iskorištavana od onih najbližih kojima je pomagala.

Valjda napomenuti da je Dragojlin dnevnik pun suza jer često bi zbog nepravde gorko plakala, kao i teških životnih okolnosti koje su ju snašle, pred kraj života, najviše radi usamljenosti i manjka prijateljstva.

Neželim ljubavi njegove, nebi me usrećila, kao što me još ljubav nikad neusreći; nu mi je prijateljske duše nuždno, bez koje ću propasti.

Kroz Dragojlin život gotovo uvijek prevlada razum i snaga duha jer imala je izbor biti palom djevojkom ili pak ući u brak s muškarcem s kojem bi stupila u seksualni odnos, da ne bi bila proglašena palom djevojkom. Kasnijih godina to je bilo svejedno jer je ionako bila smatrana usidjelicom, kurvom i majkom nezakonite djece ugl. svojih sestara ili njihovih kćeri.

Ovdie izhadjam iz medje koja je svakoj ženi kao dužnost stavljena; iz medje u kojoj niti majka niti supruga niti domačica nisam – ali ja si pomoći nemogu. – Ljubav i štovanje jednoga muža bi me moglo i njegovom naložnicom!? – praviti ali nijedan za mene toliko vriednosti neposieduje.

Dragojla je svoj cijeli život održala vjeru u Boga i u teškim mu se trenucima obraćala, vjerujući da se sve bilježi i vidi na „posljednjem sudu“. Što se tiče ljudskog posredništva u vidu popova, redovnika i kapelana, prečesto se našla plijenom njihova udvaranja ili pak njihove nećudorednosti i nepobožnosti, a kao loš primjer poslužio je i jedan od njezine braće. Kroz dnevnik je uputila i kritiku lošim kršćanima.

Dragojlin dnevnik, daje nam do znanja sve probleme ženskoga položaja u 19. stoljeću, od slobode kretanja, obrazovanja, ekonomske neovisnosti, odlučivanja, samostalnoga razmišljanja ili slobode življenja uopće, a kamoli priznavanja građanstva. Nemojmo se zavaravati da žene svijeta ovim slobodama danas obiluju, a to nam kao i nekad i dan danas govori mnogo o stanju cjelokupnoga čovječanstva.

I za kraj malo hrabrosti i poticaja: Prvi zabilježeni penjački uspon – prva planinarka

Dragojla Jarnević u pratnji svog poznanika iz Karlovca, kojemu bi ispod časti bilo da je stao na pola puta (“ali od vas se ipak osramotiti nedam, i ako vi stermoglavite oću i ja radostno poginuti…”) popela se 1843. na Okićku gradinu (Samoborsko gorje) usprkos divljem i strmoglavom terenu te tako postala prva hrvatska planinarka odnosno alpinistkinja, ako uzmemo u obzir težinu terena.

Sutra dan sam naumila ići k 5 satih od Karlovca udaljenomu miestu Okić zvanom; ondie imade na verhu jedne nepristupne klisure stara razvalina na koju bi rado prispieti, ako gdie družtvo shodno nadjem, s kime bi se gori popeti mogla. (Godina 1843, str. 228)

Prvi je to zabilježen penjački uspon u hrvatskoj planinarskoj povijesti koji se dogodio 30 godina prije osnutka Hrvatskoga planinarskog društva (1874) koje upravo ove godine slavi 150. godišnjicu postojanja!

Upravo u čast i spomen odvažnoga Dragojlina uspona, HPD “Željezničar” iz Zagreba već 29 godina održava uspon Dragojlinom stazom na Okić. Najbolji dio raspisa puta jest svakako uputa za opremu koja jasno glasi: standardna planinarska iz 1843. Žene dolaze i penju se u haljinama ili šosevima koji imitiraju modu 19. stoljeća osim u jednom malom detalju, a to su gojzerice jer ipak ne želite izazivati svoju sudbinu.

Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušanih razvalinah bi s pogibeljom skopčan, i plezenje po njemu vratolomno, ali moja želja, na verh dospieti, čini mi svu pogibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zadevenu, pustih se mao maćka gori plaziti; sada deržeći se za onuda bujeće korenje, sada za sveršit od dubovah i opet za klisure. (Godina 1843, str. 228)

Ako ste kada polazili opću planinarsku školu, prvi susret s feratama i vježba odvijaju se upravo na Dragojlinoj stazi.

Ferate u podjeli planinarskih puteva pripadaju vrlo zahtjevnim putevima jer podrazumijevaju klinove, sajle, ljestve uz koje dolazi obavezna oprema (kaciga, pojas, rukavice, samoosiguravajući komplet).

Dragojlina staza danas ima pomagala koja njoj nikako nisu bila dostupna, krenuvši od markacija, preko osiguranja sajlama, pa do planinarske opreme koju svakako nije imala. Kratki predah moguć je na stajalištu-kamenu odnosno vidikovcu imena “Kak taubeka dva”. Velika preporuka za stazu (ovisno o kondiciji) i predivno Samoborsko gorje!