Postoji jedan grad – grad koji spaja dva kontinenta, koji je bio prijestolnica dvaju velikih carstava te u kojem su se grčka, rimska, bizantska i osmanska kultura susretale, izmjenjivale i prilagođavale. Napoleon Bonaparte rekao je jednom davno za ovaj grad: “Kada bi Zemlja bila jedinstvena država, Istanbul bi bio njezin glavni grad.”
Posjetila sam ga krajem kolovoza 2023. i jednostavno me oduševio. Prepun je malih, uskih, često strmih ulica, malih i velikih dućana, restorana i nezaobilaznih slastičarnica. Prepun je i mačaka i pasa o kojima grad skrbi. Možete ih posvuda susresti i uopće se ne boje ljudi. Psi leže po cesti i ne obaziru se na prolaznike koji ih zaobilaze.
Na ulazima u dućane, restorane i kafiće uvijek stoji barem jedan zaposlenik koji će vam po svoj prilici prići, pozvati vas i uvjeravati da baš u njegov objekt trebate ući. Moram priznati da mi je to u početku bilo pomalo stresno, ali je već drugog dana postalo normalna pojava.
Odlazak na bazar
Na bazaru se gore opisana situacija intenzivira jer je riječ o manjem prostoru, ali i prostoru koji je, kako mi se čini, puno više usredotočen na pružanje doživljaja turistima tradicionalnog trgovanja u Turskoj.
VELIKI BAZAR
Tradicionalno, bazari su građeni u blizini džamija (ili su one građene u njihovoj blizini), te su bili izvor financiranja džamije i drugih ustanova sagrađenih u njezinom sklopu, svih odreda besplatnih za javnost. Tako se, možda i najpoznatiji, Veliki bazar nalazi u blizini dviju džamija – džamije sultana Bajezida II. iz ranog 16. Stoljeća i Velike džamije iz 18. stoljeća.
Njegova konstrukcija započela je u zimi 1455./1456., samo dvije godine nakon osvajanja Istanbula kako bi pomogao gospodarskom oporavku grada. Veliki bazar je danas najstarija i najveća zatvorena tržnica na svijetu. To je jedan veliki labirint ulica i uličica. Kažu da ih ima samo 64, ali moram priznati da se meni činilo mnogo više. U oko 4000 trgovina koje se prostiru na oko 31 000 kvadratnih metara možete kupiti apsolutno sve – suvenire, odjeću, obuću, nakit, luster, ručno rađene tepihe i antikvitete.
EGIPATSKI BAZAR
Idući bazar koji sam posjetila pravi je raj za sve ljubitelje začina. Riječ je o Egipatskom bazaru, poznatom i kao Bazar začina. Puno je manji od Velikog bazara te se sastoji od dvije ulice koje se sijeku pod pravim kutom. Mnoštvo mirisa i boja začina koji su izloženi u otvorenim posudama preplavit će vam osjetila već pri ulasku. U tom divno oslikanom prostoru možete pronaći i začine u kojima su trgovci iscrtali smiley.
Sagrađen je 1664. godine uz Novu džamiju Majke Sultanije. Svi koji su vjerno pratili serije “Sulejman Veličanstveni” i “Kősem” odmah će znati tko su bile dvije majke sultanije koje su džamiju podigle. Gradnju je započela sultanija Safije, snaha Sulejmanovog sina Selima II. No kada joj je sin umro 1603. godine, gradnja je obustavljena te je džamija prepuštena propadanju sve do 1660. kada gradnju nastavlja sultanija Hatice Turhan, snaha sultanije Kösem, koja je naredila i gradnju ovog bazara.
Promet – pravilo je da nema pravila
Još jedno posebno iskustvo u Istanbulu je promet. Vožnja je prava avantura jer su jednosmjerne ulice u praksi obično dvosmjerne. Za hodanje nije rezerviran samo nogostup, nego i cesta. S jedne strane to ima smisla jer su na nogostupima, ako je ulica jako uska, obično izloženi proizvodi različitih prodavaonica. S druge strane, to znači da se svi sudionici prometa kreću apsolutno istim putem. Začudo, bez ikakve nervoze s ičije strane.
Naravno, često dolazi i do zastoja. Jedan sam i sama doživjela zadnje jutro nakon polaska iz hotela. Ulica u kojoj je bio smješten hotel bila je dvosmjerna, ali širina ceste se smanjuje zbog parkiranja uz njezin rub. I tako je bio dovoljan samo jedan pogrešno parkiran kombi da se ostala vozila koja su se kretala nisu mogla zaobići. Nekoliko je vozača izašlo da vidi kako najbrže riješiti problem. Tražio se i vlasnik kombija. Sve se to odvijalo bez mahnitog trubljenja i vikanja koje je kod nas vrlo često. Samo 20 minuta kasnije promet je opet tekao normalno.
Prvi posjet džamiji
Tijekom svojih putovanja volim uživati u doživljajima koje nudi suvremeni grad, ali posebnu čar ima istraživanje povijesnih znamenitosti. Uživam u osjećaju povezanosti s prošlošću i s ljudima koji su nekada tu živjeli, sanjali i osjećali. Kada dotaknem zid stare građevine, pomislim koliko ga je ljudi prije mene doticalo, kakvi su sve mogli biti njihovi životi, koliko se ljudi namučilo dok ga je sagradilo. Ponekad imam osjećaj da mogu, kao na filmu, vidjeti sve te ljude koji su nekada tu bili. Koliko god građevine bile nalik jedna drugoj, koliko god njihovi stilovi bili isti ili slični, meni je svaka drugačija i svaka ima svoju dušu.
Iako sam posjetila brojne dvorce, crkve, utvrde i perivoje, u Istanbulu sam prvi puta ušla u džamiju, i to onu koju je dao sagraditi Sulejman Veličanstveni.
SULEJMANIJA
Džamija nikada nije bila samo molitveni prostor, već središte cijelog jednog kompleksa koji je uključivao škole (medrese), javno kupalište (hamam), javnu bolnicu, javnu kuhinju, karavansaraj, knjižnicu… Sve ove ustanove bile su besplatne i dostupne svim muslimanima što je prilično velika razlika u odnosu na Europu u kojoj je većina ljudi bila nepismena, siromašni prepušteni sami sebi, a higijena često stran pojam.
Sulejmaniju je projektirao i izgradio najpoznatiji osmanski arhitekt Sinan između 1550 i 1557. godine. U vanjskom dvorištu postoje česme ispred kojih su klupice gdje se vjernici, u skladu s vjerom, operu prije ulaska u džamiju. Iz vanjskog se ulazi u unutrašnje dvorište koje ima 3 ulaza s velikim tamnocrvenim kamenim pločama na podu. Vodič je ispričao da su te ploče bile poklon jednog kršćanskog vladara Sulejmanu upravo za njegovu džamiju. No prilikom rezanja kamena za potrebe popločavanja, navodno su u njemu našli male zlatne križiće. Sulejman je poludio zbog takve provokacije, te je kamen dao razrezati u 3 jednaka dijela i svaki dio staviti na pod jednog ulaza, tako da svaki posjetitelj prijeđe preko njega. Potvrdu za priču nisam našla nigdje drugdje, ali definitivno je vrijedna za zabilježiti.
Ovo nije jedina takva predaja koju sam čula o gradnji ovoga mjesta. Druga je priča vezana za sam početak gradnje. Sinan je prvo sagradio temelje i ostavio ih čak dvije godine da se učvrste. U međuvremenu je perzijski šah, s kojim je Sulejman bio u „prijateljskim“ odnosima, poslao sultanu veliku količinu novca s porukom da je čuo da Sulejman gradi džamiju, ali da radovi stoje, pa mu, evo, daje dobrovoljni i prijateljski prilog da može nastaviti gradnju. Navodno se Sulejman toliko uvrijedio da je zlatnike dao prosipati po temeljima džamije, tako da je i danas možda ondje zakopano blago.
Ono što me jako iznenadilo su prostranost i nepostojanje stolica, klupa ili bilo kakvih suvišnih predmeta. Na podu se nalazi debeli tepih, a prilikom gradnje postavljeno je i podno grijanje. Iako sam bila prilično skeptična oko bosog hodanja po bilo kakvom javnom prostoru, iznenadila sam se koliko mi je ovdje to bilo potpuno prirodno i ugodno. Boravak u džamiji izazivao mi je osjećaj potpune opuštenosti (koji bi bio i veći da nema toliko ljudi unutra).
Zanimljivo je kako je Sinan riješio problem čađe koja bi se inače, prilikom gorenja svijeća, nataložila na stropovima i zaprljala ih. U kupolama je probio male otvore, pazeći da kroz njih može proći svjetlost, ali ne i kiša te da su tako pozicionirani da imaju funkciju malih dimnjaka kroz koje izlaze dim i čađa.
Unutar džamije je također postavio 300 nojevih jaja. Zašto? Zato što ljudi ne osjete njihov miris, ali životinje da. I životinje od njega bježe. To znači da unutra nema nikakvih buba, paukova i paučine. Nojeva jaja nisu samo ovdje postavljena. Koristila su se i u drugim građevinama.
Džamija ima četiri minareta, kao simbol toga što je Sulejman bio četvrti sultan od osvajanja Konstantinopola, te deset galerija jer je bio deseti osmanski sultan od Osmana I. Uz džamiju se nalazi i groblje te turbe (mauzoleji) Sulejmana, Hűrrem i nekih njihovih potomaka.
Prilikom ulaska u turbe pravila su ista kao prilikom ulaska u džamiju – potrebno je izuti se, imati dugu haljinu (muškarci hlače ispod koljena) te žene moraju staviti maramu na glavu. Za razliku od mnogih naših mauzoleja, u ovima se ne nalaze ničiji posmrtni ostaci. Sarkofazi su prazni, a moja je pretpostavka da su ostaci pokojnika ili ispod mauzoleja (za one prve pokopane) ili pokraj. Muslimani se pokapaju isključivo u zemlju.
PLAVA DŽAMIJA
Iako je meni najljepša, Sulejmanija nije najpoznatija džamija. Jedna od najpoznatijih, koja je jedan od simbola Istanbula, je Plava džamija ili Džamija sultana Ahmeta. Nalazi se preko puta Aja Sofije i vrlo blizu Topkapi palače, a sagradio ju je sultan Ahmet I. na ostacima nekadašnje bizantske carske palače.
Zanimljivo je da džamija nije bila popularna kad je sagrađena te vjernici, navodno, nisu željeli u nju ulaziti. Zašto? Zato što je postojalo pravilo da džamiju može sagraditi samo osoba koja je nešto postigla u životu – sultan koji je odnio pobjedu u ratu, osvojio teritorij. Sultan Ahmed došao je s 13 godina na prijestolje i umro u 28. godini života te su mu vladavinu obilježili vojni neuspjesi, nemiri i bune. Stoga, prema mišljenju suvremenika, nije bio dostojan da gradi džamiju.
Kao i kod svake džamije, ideja je bila da natkrili Aja Sofiju u visini, ali i grandioznosti. Moram priznati da je cilj postignut što se tiče unutarnjeg uređenja. Predivno je ukrašena pločicama s plavim ornamentima te na zidovima i vitrajima također prevladava plava i tirkizna boja zbog čega je i dobila neslužbeni naziv “Plava džamija.” Međutim, kupola je visoka “samo” 43 metra.
U potrazi za Konstantinopolom
Od kulturne prijestolnice Rimskog Carstva i prijestolnice Bizantskog Carstva danas nije puno ostalo. Ako želite pronaći nekadašnji Forum Konstantinopola, potražite Konstantinov stup. Podigao ga je rimski car Konstantin I. te je on jedini preostali spomenik ovog rimskog cara i osnivača grada.
HIPODROM
Nedaleko od Konstantinovog stupa, Konstantin je izgradio hipodrom – mjesto na kojem su se održavale utrke, krunili carevi i slavile vojne pobjede. Od velikog zdanja koje se nekad nalazilo pored carske palače (danas pored Plave džamije) ostala su tri stupa.
Dok stojite tamo, možete zamisliti mnoštvo ljudi kako navijaju za svoje kandidate u utrkama, kako se dijele na “Plave” i “Zelene” koji postaju i političke stranke, te kako 532. godine usred utrke, svi zajedno počinju uzvikivati “Nika! Nika!” Ovaj uzvik zapalio je iskru pobune protiv cara Justinijana koja je uzdrmala Bizantsko Carstvo, razorila Konstantinopol i cara zamalo prisilila na abdikaciju i bijeg.
No onda je Justinijanova supruga, carica Teodora, preuzela situaciju u svoje ruke obrativši se, protiv svih pravila, Justinijanu i njegovom vijeću. Svojim hrabrim i borbenim govorom, u kojem ih je vrlo suptilno sve proglasila kukavicama, zapečatila je sudbinu pobunjenika. Justinijan je ostao te je pobuna ugušena u krvi. Na hipodromu je ubijeno oko 30.000 pobunjenika. Kada bi ti stupovi samo mogli pričati što su sve vidjeli…
AJA SOFIJA
Put nas dalje vodi do najstarije građevine u Istanbulu, Aja Sofije koja je danas džamije, a nekada je bila crkva. Prva je crkva Svete Mudrosti sagrađena u vrijeme Konstantina I. Velikog. Stradala je u požaru, te je u 5. stoljeću sagrađena nova koja je srušena za vrijeme pobune Nika. Kada su Osmanlije osvojili Konstantinopol 1453., crkva je, kao i mnoge druge, pretvorena u džamiju, te je postala izazov svim kasnijim graditeljima džamija. Naime, s visinom kupole od 54 metra, nitko ju nije uspio nadmašiti. Postoji teorija da osmanski arhitekti to nisu zaista željeli niti pokušavali jer su bili kršćanskog podrijetla, no to je vjerojatno samo teorija.
Sam ulazak je nešto drugačiji nego u ostale džamije. Red je u prijepodnevnim satima zaista ogroman, no situacija je puno bolja poslije podne. Išla sam je razgledati oko 6 sati popodne i ušla u roku 5 minuta. Prijepodne bih potrošila zasigurno sat vremena čekajući, možda i više. Postoje rampa i skener koji također usporavaju ulazak.
Za razliku od ostalih džamija u kojima sam bila, Aja Sofija ima veliko predvorje cijelom svojom širinom, iz kojeg se kroz troja grandiozna vrata ulazi u molitveni prostor. Samim pogledom kroz vrata može se vidjeti čarobna unutrašnjost koja odiše snagom dugovječnosti. Zaista je nevjerojatno biti u prostoru koji je star oko 1500 godina i koji je preživio tolike promjene. Ovdje su nekada bizantski carevi i njihovi podanici dolazili na mise. Ovdje se, nakon osvajanja Konstantinopola, Mehmed Osvajač prvi puta klanjao čime je Aja Sofija postala i najstarija džamija u Istanbulu. U ovom je prostoru boravio toliki broj ljudi, i još će, nadam se, kroz mnoga stoljeća to činiti. Zaista posebno mjesto.
BAZILIKA CISTERNA
Ako pogledate preko puta Aje Sofije, na prostor s druge strane tramvajske pruge, ništa vam neće dati naslutiti da se ondje, ispod ceste kojom prolaze automobili, krije pravi bizantski dragulj – Bazilika cisterna.
Ulazak u nju je u običnoj zgradi, ni po čemu posebnoj. Ali onda dođete do stepenica i počnete se spuštati u dubinu. Sa svakom stepenicom, zrak postaje vlažniji, no to nije ono što privlači pažnju. U prigušenom svjetlu, koje se izmjenjuje u plavim, žutim i bijelim tonovima, pred vama se otvara “šuma” stupova. Ispod vas, dok hodate po mostovima, je voda. U 12 redova nalazi se ukupno 338 stupova na kojima leži sva težina križnih svodova. Stupovi se razlikuju. Postoje oni koji su građeni kada i cisterna, kao i oni koji su nastali od ostataka s neke druge građevine ili su preneseni iz neke druge građevine.
Samo ime cisterna je dobila jer je sagrađena na mjestu, odnosno ispod, nekadašnje bazilike, koja je bila, kao i većina Konstantinopola, uništena za vrijeme pobune Nika 532. godine. U obnovi koja je uslijedila, pitanje vode postalo je glavno pitanje, te je odlučeno da se cisterna sagradi u blizini nove i velebne Aja Sofije i, naravno, carske palače.
Nanese li vas put u Istanbul, obavezno izdvojite vrijeme za posjet ovom čudu. Ako ćete imati sreće kao ja, možda ćete imati priliku prisustvovati i kratkom koncertu. Vjerujte, isplati se doživjeti.
Topkapi palača
Krenete li na drugu stranu od Aja Sofije, uz njezin istočni zid, doći ćete do sjedišta moćnih sultana – nadaleko poznate Topkapi palače. Iako, da se vratite u vrijeme prije 18. stoljeća i spomenete Topkapi, nitko ne bi znao o čemu pričate. Naime, ta palača je bila poznata kao Nova palača, Carska palača i Palača sreće. Naziv Topkapi počinje se koristiti tek za vrijeme vladavine sultana Mahmuda I. u prvoj polovici 18. stoljeća kada je izgorjela sultanova obližnja mala drvena palača Topkapusu. Ime Topkapi doslovno znači “vrata topova.”
Teško je to nazvati palačom, prije bismo rekli da je to cijeli grad. U skladu s mjerama sigurnosti, prilično je izolirana, velikim dijelom okružena morem i šumom. Sastoji se od 4 dvorišta i 400 soba te je u njoj stanovalo oko 4000 osoba, uključujući sultanovu obitelj, poslugu, administrativne djelatnike, janjičare… Tu se nekada sastajao divan, kao i različita vijeća, ovdje su se primali veleposlanici, tu su bile janjičarska i haremska škola, odavde su sultani, možemo reći, vladali svijetom neko vrijeme.
S obzirom na to da su Osmanlije bili nomadski narod, palača je sagrađena u skladu s tom tradicijom kada su veliki dio vremena provodili na otvorenom. Tako veliki dio cijele površine Topkapija od 700 000 metara kvadratnih odlazi na dvorišta. U drugom dvorištu čak postoji i džamija na otvorenom, gdje su sultani klanjali za vrijeme lijepog vremena.
Same prostorije, posebno one haremske, relativno su, a ponekad i iznenađujući, male u usporedbi s prostorijama europskih dvoraca toga doba. Uostalom, Topkapi je nadograđivan i preuređivan tijekom vremena, ali i dalje, u grandioznost same palače se nikada nije toliko ulagalo koliko u građevine van nje, poput džamija, kupelji, škola, javnih kuhinja i drugih javnih prostora.
Djevojačka kula – simbol duge prošlosti Istanbula
I na kraju priče, vraćamo se na početak. Počeo je kao grčki Bizantij i za vrijeme Rimskog Carstva postao je Konstantinopol. To je ime zadržao i kao prijestolnica Bizanta, da bi na kraju postao prijestolnica Osmanskog Carstva s novim imenom – Istanbul. Ipak, jedno mjesto spaja sve ove tradicije. Riječ je o Djevojačkoj kuli koja se nalazi na Bosporu. U skladu s njezinom dugom povijesti, uz nju su sve ove civilizacije vezale svoje legende.
Jedna od prvih legendi temeljena je na grčkim mitovima o ljubavnicima. U ovom slučaju oni su bili Hero, Afroditina svećenica i mladić Leandros. S obzirom na to da Hero nije smjela imati veze s muškarcima, Hero i Leandros viđali su se potajno u kuli. Svake noći, Leandros bi plivao do kule, na kojoj bi Hero zapalila vatru te ga tako u mraku navodila do njihovog mjesta sastanka. Jedne noći im se sreća okrenula. Dok je Leandros plivao, zapuhao je vjetar te ugasio vatru. S obzirom na to da više nije vidio kamo treba ići, izgubio se i utopio, a more je drugoga jutra donijelo njegovo tijelo podno kule. Kada je Hero vidjela mrtvog ljubavnika, skočila je s kule i ubila se. Upravo zbog ove legende kula je poznata i kao Leandrosova kula.
Druga je legenda priča slična našoj Trnoružici. Kćeri bizantskog cara proreknuto da će umrijeti kada navrši 18 godina od ugriza zmije. Naravno, da bi zaštitio kćer, car je sagradio kulu i djevojku zatvorio ondje. No od sudbine nema bijega. Naime, na njezin rođendan donio joj je košaru puno voća, a kada je princeza posegnula za jabukom zmija otrovnica, koja se skrivala u košari, ugrizla ju je za ruku te je princeza umrla ocu na rukama.
Treća legenda vezana je uz jednu stvarnu povijesnu osobu. Hrabri muslimanski ratnik, Battal Gazi, krenuo je u osvajanje Konstantinopola u 8. stoljeću. Svoj je logor podigao na obali u blizini Djevojačke kule i ostao tamo sedam godina jer se zaljubio u kćer jednog bizantskog velikaša. Da bi spasio kćer i svoje blago, velikaš ih je zaključao u kulu, ali Battal Gazi je provalio onamo, oteo i djevojku i blago te s njima napustio Konstantinopol.
Od svega što sam vidjela, meni je upravo Djevojačka kula pravi simbol Istanbula – mjesto i svjedok ispreplitanja i suživota različitih civilizacija i tradicija.
Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite na Povratak u prošlost te uživajte!
Literatura:
- İlhan Akşit, “The Basilica Cistern”, Istanbul: akşit yayıncılık, 2023.
- Ilber Ortayli, “Private and Royal Life in the Ottoman Palace”, Blue Dome Press, 2014.
- https://istanbul.com/about-city/must-knows-about-the-grand-bazaar
- https://theistanbulinsider.com/the-egyptian-or-spice-bazaar-the-hottest-spot-in-town/
- https://theistanbulinsider.com/the-blue-mosque-one-of-the-most-famous-misunderstandings/
- https://www.thebyzantinelegacy.com/constantine-column
- https://www.peramuseum.org/exhibition/hippodrom-atmeydani/101
- https://denisegraveline.org/2016/06/famous-speech-friday-empress-theodoras.html
- https://sourcebooks.fordham.edu/source/procop-wars1.asp
- https://hr.istanbulepass.com/amazing-historical-facts-about-hagia-sophia.html
- https://muze.gen.tr/muze-detay/kizkulesi
- https://www.topkapipalace-tickets.com/topkapi-palace-history/