Odmah na početku moram reći da jedan dan proveden u Toledu nije ni približno dovoljan da bi se razgledalo i uživalo u tom španjolskom gradu. U mom slučaju zapravo nije bio ni jedan cijeli dan, nego otprilike 8 sati, koliko je trajao izlet u sklopu mog putovanja u Madrid. Da budem potpuno iskrena, vrlo bih rado mijenjala trenutačni španjolski glavni grad za onaj bivši, Toledo je zaista predivan. Smjestio se na uzvisini iznad rijeke Tajo i već pogled na tu staru fortifikaciju ostavlja bez daha. Nije velik, ali mislim da bih sate i dane mogla provesti tamo istražujući njegove zakutke i tajne.
Ne zna se točno kada je osnoan (pretpostavlja se oko 5. stoljeća prije Krista), ali ono što je poznato jest da je 193. prije Krista došao pod vlast Rimljana. Sa seobom naroda osvojili su ga Vizigoti, te je od 6. stoljeća bio glavni grad njihovog kraljevstva. Vizigote su smijeniti Arapi (Mauri), a nakon tri stoljeća arapske vlasti (8. – 11. stoljeće) osvojio ga je kralj Alfonso VI. i pripojio Kraljevstvu Leon kojim je vladao. Toledo tada postaje političko i društveno središte tog kraljevstva, a kasnije i Kraljevstva Kastilja i Leon (ujedinjenje 1230. godine). Nakon ujedinjena Španjolske (rekonkviste) ostao je još neko vrijeme glavni grad, sve dok Filip II. nije preselio dvor i državni aparat u Madrid 1560. godine.
Alcazar – od vojne utvrde preko kraljevske palače i zatvora do muzeja
Vizurom Toleda dominira utvrda Alcazar, koja je oduvijek bila ključna obrambena točka grada. Na istome su mjestu, još od rimskih vremena, građeni i rušeni fortifikacijski objekti, no velika utvrda koja je služila kao kraljevska palača i vojni objekt sagrađena je pod arapskom vlašću te je tada dobila naziv koji nosi i danas. Naime, Al-Qasr na arapskom znači utvrda.
Tijekom povijesti Alcazar je toliko puta stradao i bio ponovno sagrađen da je to nemoguće nabrojati. Imao je i mnoge funkcije. Nakon što je bio vojni i obrambeni objekt (do 13. stoljeća kada nestaje arapska opasnost) i stalna ili povremena kraljevska rezidencija, sredinom 17. stoljeća postao je državni zatvor, u 18. stoljeću kraljevska ubožnica, kraljem 19. stoljeća vojna akademija, a danas vojni muzej.
Sama građevina je izrazito impozantna i pomalo zastrašujuća. Uostalom, to joj je i bio uvijek cilj – da unese strah u kosti svim neprijateljima vlasti. Međutim, veliki je problem bio što je bila pod renovacijom te je samo predvorje bilo otvoreno za javnost, no pozitivno je bar što nisu naplaćivali ulaz. U svakom slučaju, mogao se razgledati jedan mali dio postava s vojnom opremom u (za mene) prilično sterilnom i suvremenom okruženju, kao i rimski ostaci poput cisterne i dijela akvedukta.
Alcazar je kroz stoljeća bio sjedište vlasti i vladajućih, ali i glavni cilj gradskih pobunjenika. Jedna pobuna koja je ovdje započela prerasla je u legendu, a jedan specifičan događaj vezan za nju ušao je u španjolsku frazeologiju.
„Pasar una noche toledana”
Legenda kaže da je 812. godine Toledom je upravljao mlad, ali izrazito okrutan upravitelj Jusuf ben Amru. Ubijao je sve koji su mu se na bilo koji način suprotstavili, otimao djevojke te iskorištavao svoju moć do maksimuma. Na kraju se toliko zamjerio građanima da su se pobunili, navalili na Alcazar, uhvatili ga i smaknuli.
Najistaknutiji odličnici potom su poslali pismo kalifu obavještavajući ga o Juzufovoj vladavini i njegovom tragičnom kraju. Kada je od kalifa čuo za smrt svoga sina, Juzufov otac Amru zamolio je svog pretpostavljenog da ga pošalje kao novo upravitelja u to područje, želeći ispraviti nepravdu koju je gradu nanio njegov sin. I zaista, iako su se građani u početku bojali osvete, Amru je bio upravitelj za poželjeti – pošten i pravedan, a vladao je iz svoje palače (nalazila se tamo gdje je danas Paseo de San Cristóbal) umjesto iz Alcazara koji mu je budio teška sjećanja na ubojstvo sina.
Međutim, ispod njegove blage vanjštine snivala je osveta. A trenutak mu se pružio kada je kalifov sin, na svom putovanju, trebao stati i odsjesti na Amruovom dvoru. Amru je priredio veliku svečanost te pozvao sve odličnike, pa tako i one koji su ubili njegova sina. Uske ulice grada koje su vodile prema upraviteljevoj palači bile su ispunjene kolonom gostiju koji su polako ulazili. Ali, kako bi koji ušao, stražari bi ga odveli u jedan osamljeni dio dvora i ondje mu odrezali glavu. I tako dok nisu smaknuli sve nekadašnje urotnike.
Ujutro je građane dočekala strašna vijest i još strašniji prizor jer su u dvorištu bile nabacane glave i tijela pogubljenih, dok su glave najistaknutijih vođa visile na vanjskim zidinama da ih svi mogu vidjeti. Zato i danas strašnu noć ispunjenu strahom i užasom Španjolci nazivaju „toledskom noći”, odnosno kažu da su „proveli jednu toledsku noć” (pasar una noche toledana).
Međutim, iako ovakav prizor pobuđuje osjećaj strave, ulice Toleda danas izrazito su nestravične. A što sve u njima možete vidjeti, pročitajte u sljedećem nastavku!
Želite li pročitati još ovakvih tekstova? Kliknite na Povratak u prošlost i uživajte!
Popis literature:
All Toledo. New edition. Escudo de oro.
Alonso, Juan Luis. Una noche toledana o “La jornada del foso”. Leyendas de Toledo.
Encyclopedia Britannica. s. v. Toledo.
Ferreiro, Miguel Angel . ¿Qué origen tiene la expresión: “pasar una Noche Toledana”?. El reto historico.