Ljeto u Zagrebu

Zagreb se ljeti blaženo isprazni i osjećate da ga imate samo za sebe. Svi kao da su pobjegli na more ili traže rashlađenje negdje drugdje i odmaraju. Nemilice nas prže visoke ljetne temperature, a dušu griju i mnoge uspomene na neka prošla ljeta. 

Prisjetiti ćemo se nekih osobitosti ljeta u Zagrebu te tražiti osvježenje na razne načine.

Savsko kupalište

Zagrepčani su još od sredine 19. stoljeća tražili spas od vrućina u rijeci Savi. Tako su na lijevoj obali Save postojala četiri kupališta, a to su Huttererovo (kasnije Gospodarićevo), gradsko, Trnjansko i Vojničko kupalište.

Ono najpoznatije, gradsko, otvoreno je 1928. godine te je spadalo među najmodernija kupališta. Osim tuševa i restauracija, imalo je 900 kabina, 500 ormarića i tri plivaće košare na splavi za neplivače. Odmah je postalo omiljeno mjesto  zagrepčana te obogaćivalo društveni život grada raznim događajima, između ostalim i izborima za Miss savskog kupališta.

Jedna od posebnosti savskog kupališta bio je i “babinjak”, prva nudistička plaža namijenjena za žene u ovom dijelu Europe. Sav muški rod tražio je rupice u ogradi koja je omogućavala ženama privatnost i sigurnost od napasnih muških pogleda, a stari zagrepčani još uvijek pričaju o stanovitom Bobiju iz Dubrave koji je stalno “visil” na “babinjaku”. Tu su “visili” mnogi zagrepčani, poput Đure Janekovića koji je “okinul” neke od najljepših fotografija ili pak najdražeg imaginarnog lika gospona Fulira. Tu su “visili” i Tarzani, odnosno poznati savski spasioci poput Stjepana Trupeca, kojeg je ovjekovječio spomenuti Janeković (a koji je prijateljevao i s Tinom Ujevićem), te Milorada Pepića koji je bio teniski trener i pjevač. 

Ovo su samo neki od nekolicine zagrepčana koje želimo oteti zaboravu, a predstavljali su onaj stari Zagreb i zagrebački duh.

Samo kupalište je oštećeno u poplavi 1964. godine, ali zagrepčani ga nisu zaboravili, iako je prepušteno propadanju. Koristilo se do kraja 1980-ih, a dokrajčio ga je požar 1993. godine. Tužan kraj za važno mjesto, a i Sava je jedno vrijeme bila izuzetno zagađena. Iako se stanje popravilo, u Zagrebu se više nitko, osim pasa i patkica ne kupa u Savi. Obala je posjećena, ali i dalje nekako napuštena. Kao da ne volimo svoju rijeku. Zato imamo uspomene na njezine slavne dane.

Sladoled, sladoled slađi nego med!

Obavezna ljetna slastica zasigurno je sladoled. Povijest rashlađivanja ledom pomiješanim s voćem seže u antiku, mliječni sladoled se razvija u Kini i zahvaljujući Marku Polu dolazi do Italije gdje nastaje gelato, pa zatim do Francuske i Amerike koja proizvodnju ove slastice diže na novu, komercijalnu razinu.

Kod nas veća proizvodnja ove omiljene ljetne slastice započinje 1958. osnivanjem Leda, ali u srcima zagrepčana i zagrepčanki i dalje su sladoledi poznatih slastičarna poput Orijenta, Vinceka i nedavno zatvorenog Horaka. 

Njihova tradicija seže od 1930-ih i 1977., a 1980-ih Ledo i dalje drži primat u masovnoj proizvodnji. Tako su svoje škrinje i slastičarne imali na svim frekventnim pozicijama u gradu poput Trga, Glavnog kolodvora, Bogovićeve ulice ili Vranyczanyjeve poljane.

Naše pak generacije pamte zvuk poznatog Family frost kamiona, kada smo svi prekidali igru i trčali prema kamionu gdje su nas roditelji već čekali s novcem znajući da ćemo “užicati” barem jedan kako bi se rashladili i zasladili. Ali i odrasli su znali omastiti brk!

Najveća zagrebačka ljetna proštenja

Tijekom ljeta slave se mnogi blagdani i sveci, a najveći je Velika Gospa. Zagrepčani su oduvijek voljeli proštenja jer je uvijek nakon molitve slijedila zabava. Uvijek se tržilo, pilo, zabavljalo i plesalo. Nekad je fotografiju okinuo i pokoji “šnelfotograf”.

Ova proštenja bila su zanimljiva i s etnološke perspektive, pa su često snimana, fotografirana i proučavana. Pogotovo je zanmjivo bilo proštenje u Remetama, kamo su se spuštali seljaci iz Šestina, Markuševca i ostalih prigorskih sela s te strane koja su se ponosila predivnim nošnjama i baštinom.

Naime, stoljećima su zagrepčani pohodili svoja dva svetišta: Remete i Stenjevec.

Povijest crkve u Remetama seže u 13. stoljeće, a povijest čudotvornog Gospinog kipa nije točno utvrđena. Ili se od početka nalazi u remetskoj crkvi i samostanu pavlina, ili je nastao u 15. stoljeću. Kako god bilo, pripisano mu je mnogo čuda, a zagrepčani ovu crkvu pohode od samih početaka.

Na zapadu grada nalazi se kvart Stenjevec u kojem se štuje Majka Božja Drnovečka, u spomen legende prema kojoj je kip po Savi doplovio na drnu, odnosno panju. I ovaj kip zaslužan je za mnoga čuda te se i njemu zagrepčani klanjaju od 15. stoljeća kada je nastao.

Iako Dragutin Hirc u svojim zapisima kaže kako zagrepčani, iz nama nepoznatog razloga, nisu pohodili Stenjevec, to se odnosilo na tadašnje (kraj 19. i početak 20. stoljeća) granice grada, kada su Stenjevec i ostali kvartovi na zapadu bili sela koja nisu bila u sastavu Zagreba.

Ipak, u Stenjevec su dolazili žitelji okolnih sela, odnosno cijeli današnji zapadni dio grada, a pohode ga do dana današnjeg. 

Zagrepčani nisu zaboravili svoja marijanska svetišta te ih već stoljećima pohode. Ova proštenja tako postaju ne samo vjerski, već i društveni događaj na koji dolazite vidjeti i biti viđen. Dolazite susresti se s prijateljima i poznanicima, kupiti licitar dragoj osobi, počastiti se medenjacima, poderanim gaćama i gvercom te uživati u blagdanskom okruženju i dokolici.

Bu ti lubenica z riti zrasla

Ljetnoj vrućini u trenucima dokolice bježimo ne samo kupanjem u rijekama, već i u gradskim bazenima. Prvi bazen na Šalati otvoren je davne 1939. godine, te je športsko-rekreacijski centar Šalata i dalje jedan od omiljenih gradskih bazena. 

Brčkanje u bazenima idealno je nadopuniti hladnom lubenicom. Vjerovali ili ne, lubenice su se na zagrebačkim tržnicama mogle kupiti već na početku 20. stoljeća, te se od tada često nalaze na stolovima zagrepčana.

Najbolje su se kupovale na Dolcu, imale su čisto zelenu koru a prodavali su ih Makedonci. Stariji zagrepčani tvrde da su bile slatke kao med i da se današnje, pa čak i neretvanske ne mogu mjeriti s njima. Takvih lubenica više nema u širokoj prodaji, već su ih zamijenile zeleno-bijele. Čak se i na lubenicama može vidjeti koliko se poljoprivreda u stotinjak godina promijenila te kako raspad jedne države utječe na ponudu na tržnicama.

“Naime, mi smo svoju lubenicu slasno mrknuli u jednoj od pauza od kupanja. Klopali smo ju i pljuckali koštice u neki žbunj. Pri tom smo se zezali da buju tu sljedeće godine zrasle nove lubenice.

-O ne, pa ja sam gutal koštice!-Mato je na to zabrinuto komentirao.

A gle, tebi bu onda lubenica z riti zrasla…- i danas se sjećam tog komentara i smijeha!“

Andreja Tonč: Moja priča o Zagrebu

Jedna doskočica se nije promijenila. U zagrebačkom folkloru ostala je strašna prijetnja kojom se djecu pokušava spriječiti da jedu koštice lubenica. A ona glasi “Bu ti lubenica z riti zrasla!”. Ništa tako uspješno ne disciplinira djecu pri jelu kao pomisao da lubenica raste tamo gdje ne treba. 

Radno ljeto

Ljeto uvijek povezujemo s odmorom, dokolicom, lakoćom življenja. Za većinu stanovnika grada je tako, ali desetljećima je ljetna sezona označavala i početak sezone radova. Naravno, razdoblje kada većine stanovništva nema u gradu idealno je vrijeme za to, ali zna biti iznimno zanimljivo. 

Grad postaje veliko gradilište, gradi se i popravlja na sve strane. Bilo je godina kada ste ušli u tramvaj i niste znali gdje će Vas odvesti jer su svaki dan mijenjali trase ovisno o radovima, a Vi, iako znate da se raditi mora, psujete i ljeto i radove.

Ali nije to novotarija, tako je, kako je već spomenuto, desetljećima. Samo što davnih dana nisu toliko brinuli o zaštiti od sunca, pa su se radnici viđali i bez majica po ljetnoj žegi. 

Tako je i fotograf D. Grgec iz “Zagrebačke kronike” fotografirao radove na Vukovarskoj aveniji 1967. godine. Ljeta su bila hladnija (iako je i tada temperatura znala dosezati visokih 38 stupnjeva), ali i dalje nije bilo ugodno raditi na toj žegi. Fotografija dokazuje da se u Zagrebu “navek delalo”, kako bi ulice ušminkane dočekale jesen i povratak đaka i radnika na njegove ulice.

Ljeto u Zagrebu zaista je posebno. Iako grad opusti jer Smogovci pobjegnu iz grada u potrazi za uzbuđenjima i odmorom, uvijek Vas zapljusne nostalgija, tako da zajedno s njom možete u šetnju poviješću. Mnogo toga nije stalo u ovaj tekst, poput raznih festivala, uzmimo Međunarodnu smotru folklora za primjer, zatim Histrionskog ljeta, Ljetnog kina Tuškanac ili pak obične šetnje Gornjim gradom, špricera Pod starim krovovima ili kave u Palainovki. Tu je i kupanje na Jarunu ili Bundeku jer se u Savi više ne kupa, razni koncerti i događanja.

Zapravo, neke se prakse nikada ne mijenjaju, iako vrijeme prolazi i dolaze nove generacije, kostur velikih i malih ljetnih događaja u Zagrebu ostaje isti. Mijenjaju se samo akteri i sve je prilagođeno vremenu u kojemu se odvija. 

Želite li pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite na Ali to nije sve! te uživajte!