Vrlo često mi se događa da neke zemlje ili gradove povezujem s bojama. Na primjer, kombinacija crvene i žute ili crvene i bijele uvijek će me asocirati na Španjolsku, zelena i plava na Englesku, tamno zelena na Škotsku, a na Italiju generalno kombinacija ružičaste i zelene. Izbor ne ovisi čak ni o tome jesam li neku zemlju posjetila ili ne.
O Grčkoj sam uvijek razmišljala u kombinaciji bijele i zlatne boje zbog antike, zlatnog doba Atene, svih onih hramova i kipova o kojima sam čitala. Još od petog razreda osnovne škole, kada sam prvi puta o njoj učila, bila mi je sinonim za zemlju mitova, zemlju Zeusa, Atene, Here, Posejdona, Hada, Herkulesa, Minotaura, Meduze, Prometeja i ostalih bogova i bića iz njezine izrazito zanimljive mitologije. Ona je i zemlja filozofije iz koje su se razvile mnoge znanosti, zemlja književnosti, političke misli o demokraciji (iako ne ovako opće kako je mi danas podrazumijevamo). Ipak, iako je ona zemlja duge i bogate povijesti i raznolike kulturne baštine svi spomenuti aspekti zapravo pripadaju antičkom periodu njezine povijesti, po kojem je i danas prepoznatljiva.
I sami Grci stavljaju veliki naglasak upravo na taj aspekt svoje povijesti. Na svakom koraku možete naići na više ili manje očuvane antičke ostatke, a lokalni vodiči oko 70 % svoga izlaganja posvećuju upravo tom razdoblju. To ne znači da građevine iz drugih povijesnih razdoblja ne postoje, nego samo da je puno manji naglasak na njima. Takav omjer ne treba čuditi jer vjerojatno nema zemlje u svijetu u kojoj se u školskom programu ne spominje antička Grčka. I Grci tu činjenicu jako dobro iskorištavaju.
Ostaci antike u Ateni
Moja „grčka avantura” započela je u Ateni, glavnom gradu Grčke, u kojem postoji zaista ogroman broj antičkih ostataka. Kojim god putem krenete naići ćete na neko nalazište. Iako sam inače nadobudna što se tiče razgledavanja, obilazak svih bio je nemoguća misija, posebno zato što sam u Ateni provela samo jedan dan.
Dakle, što je sve ostalo od antike u Ateni? Naravno, Akropola, koja je i njezin simbol. No, na nju ću se kasnije vratiti jer zaslužuje posebno poglavlje. Oko same Akropole, koju se naziva i Svetom stijenom, razvijao se grad, gradili hramovi, tržnice, odeoni (manje natkrivene građevine za glazbene priredbe i natjecanja u antičkoj Grčkoj).
Na ulazu u sam grad nalazio se Hram Olimpskog Zeusa, čiji su ostaci zaista dojmljivi i svjedoče o njegovoj veličini, a posebno visini. Samo stupovi su bili 17 metara visoki! Gradnja hrama trajala je oko 700 godina, te je završen 132. godine u vrijeme vladavine rimskog cara Hadrijana. Uz njega se nalaze i Hadrijanova vrata, također izgrađena u to doba.
U ležernoj šetnji središtem Atene, u blizini trga Monastiraki, mogu se vidjeti i ostaci antičke Agore, odnosno antička tržnica na kojoj se mogu vidjeti ostaci velikog broja različitih objekata dok se na njezinom rubu nalazi najbolje očuvani grčki hram, posvećen bogu Hefestu. Samo 100 metara od antičke nalazi se rimska tržnica, koja je bila puno manja, a na njoj se, između ostaloga, nalazio i javni toalet cara Vespazijana, kao i Kula vjetrova ili Adronikosov hidrološki sat, koji se smatra najstarijom meteorološkom postajom na svijetu. Ova osmerokutna kula zamalo je prenesena u Englesku, no spasilo ju je to što su je sto godina ranije Osmanlije pretvorile u mjesto molitve derviškog reda, pa je nisu dali. Treba spomenuti i ostatke Hadrijanove knjižnice, koja se nalazila u blizini spomenute tržnice.
Svaki od lokaliteta je zatvoren, ograđen i za njega se plaća ulaznica između 6 i 10 eura po lokalitetu. Grci znaju jako dobro unovčiti svoju kulturnu i povijesnu baštinu.
Atena – ime u množini?
Kada se govori o slavnoj prošlosti Atene, treba spomenuti jednu zanimljivost vezanu za njezino ime. Naime, na starogrčkom jeziku ono je bilo u množini – Athēnai. Zašto? Prema još jednom u nizu mitova, pod naslovom „Kako je Atena dobila ime?”, grčki junak Tezej (onaj koji je ubio Minotaura, iako možda je bio i stvarna povijesna osoba, samo bez priča o Minotauru, naravno) ujedinio je 12 manjih naselja, među kojima je bila i Atena (u jednini), u jedinstveni grad-državu. Nova je tvorenica bila naziv Athēnai, u množini, kao zajednica atenskih naselja. Danas je ime ovoga grada na nekim jezicima u jednini (grčkom, hrvatskom, bugarskom, turskom…) dok je na drugima ostalo u množini (engleski Athens, španjolski Athenas, ruski Афи́ны/Afini…).
Kako je Atena postala zaštitnica Atene?
Osim spomenutog mita o ujedinjenju, postoji još jedan o tome kako je Atena dobila ime, a ovaj uključuje natjecateljski raspoložene grčke bogove. Naime, svaki je antički grad trebao imati svoga boga ili boginju zaštitnicu, pa je tako tijekom vladavine mitskog kralja Kekropa, koji je imao ljudsko tijelo i zmijski rep, došlo je do rasprave među bogovima oko toga tko će biti zaštitnik Kekropovog grada Kekropije. S vremenom su bogovi odustajali, sve dok na kraju nisu ostali samo boginja Atena i bog Posejdon. S obzirom na to da se nisu mogli dogovoriti, ponudili su kralju i građanima poklone i dokaze svoje moći i tako im prepustili odluku.
Posejdon je udario svojim trozupcem u stijenu i pojavio se izvor slane vode. Atena je pak udarila kopljem u zemlju te se na tom mjestu pojavilo stablo masline. Kralju i stanovnicima baš i nije bilo teško odabrati. Grad se nalazio na poluotoku Atika, okružen morem, te uopće nije imao potrebu za Posejdonovim darom. Maslinovo drvo, s druge strane, bilo im je nešto nepoznato, ali vidjeli su njegovu korist za svoju budućnost. Stoga su izabrali Atenu.
U čast boginji, grad je također promijenio ime, odnosno prozvan je po njoj, a festival koji joj je bio posvećen nazvan je Panatenajske svečanosti.
Akropola
Boginja je, naravno, trebala i svoje svetište, pa je tako na Svetom brdu napravljena platforma i sagrađen niz građevina. Iako su ovdje i ranije postojali hramovi, današnja Akropola koja je simbol Atene svoj je izgled poprimila u vrijeme tzv. zlatnog doba ovoga grada, koje podrazumijeva vladavinu Perikla. Samo ime Akropola znači utvrda na uzvisini, tako da su mnogi antički gradovi imali akropolu. No, danas se ona veže isključivo za Atenu.
Akropola je zaista veličanstvena. Nažalost, iz perspektive posjetitelja, nekoliko „sitnica” umanjuje taj dojam. Kao prvo, ogromna gužva. Prema onome što je govorila lokalna vodička, na ulazu kolone znaju biti skoro pa do parkirališta. Čak i na izlazu se može završiti u redu. Srećom, grupa čiji sam dio bila imala je rezervirane ulaznice dosta rano, tako da je velika gužva izbjegnuta. Drugi problem jest velika opasnost od krađe. Naime, kao i mnogi drugi veliki gradovi, u Ateni, a posebno na ovakvim lokacijama gdje je neviđena gužva postoji izgledna mogućnost da ostanete bez novčanika i mobitela. I onda kao šećer na kraju, teren po kojem se hoda sastoji od, s protokom vremena, lijepo uglačanog i skliskog kamena. Moram priznati da sam na početku, prilikom uspinjanja do samih hramova, jako malo toga doživjela osim stresa da ja ne padnem, da nekoga ne srušim, da se ne zaletim u ljude i da moj novčanik i mobitel slučajno ne promijene vlasnika.
No kada sam prošla kroz Propileje, veliki i impresivni ulaz i konačno vidjela hramove o kojima sam učila i u osnovnoj i u srednjoj školi i na fakultetu, osjećala sam se već mnogo bolje. Tek kad ih se vidi može se donekle pojmiti kreativnost, umijeće i tehnologija koji su doveli do nastanka ovakvih građevina. Da nije bilo nekih nesretnih okolnosti, danas bi vjerojatno bile i u boljem stanju.
Na Akropoli su se nalazile mnogobrojne građevine. Nama najpoznatije i najprepoznatljivije su: Partenon, Hram Atene Nike i Erehtejon, no postoje i ostaci Artemidinog svetišta, Zeusovog svetišta, Hrama Rima i Augusta, starog hrama Hecatomba (od čijeg su materijala Atenjani u 5. stoljeću prije Krista počeli graditi Partenon) i mnogi drugi. Tu se nalazila i mala kvadratna građevina imena Arpephorion u kojoj su živjele dvije aristokratske djevojčice između 7 i 11 godina. Birane su svake godine i njihova je zadaća bila služiti boginji Ateni.
Na obroncima Svete stijene postojalo je nekada (a danas, naravno, postoje ostaci) i Dionizijevo kazalište, Dionizijevo svetišta, Asklepijev hram, kao i špilje u kojima su se nalazila svetišta Zeusa Olimpijskog, Apolona, Nimfa, Pana i mnogih drugih.
Jedno od mjesta do kojeg se može otići, odnosno na njega se popeti prilikom posjeta Akropoli jest Aresova stijena, koja je dobila ime jer je, prema mitologiji, ondje suđeno bogu rata Aresu zbog ubojstva Posejdonova sina. Možda nam je svima poznatija pod jednim drugim nazivom – Areopag. Naime, gradsko vijeće antičke Atene dobilo je svoje ime upravo po ovoj stijeni, na kojoj se u svojim počecima sastajalo, a taj naziv i danas nosi grčki vrhovni sud. Na sjevernoj padini ove srijene nađeni su i grobovi iz mikenskog i Homerovog doba, što ovo mjesto čini i najstarijim atenskim grobljem, a tu je 51. godine i apostol Pavao Atenjanima prvi puta propovijedao o Isusu Kristu, iako bez prevelikog uspjeha.
Jedino što je od svih tih nekadašnjih građevina još uvijek u upotrebi jest Odeon Heroda Atticusa u kojem su se izvodila, a i danas se izvode, različita glazbena i glazbeno-scenska djela. Sam odeon izgradio je u 2. polovici 2. stoljeća rimski konzul grčkog podrijetla Herod Atticus, u spomen na svoju preminulu suprugu. I danas je ova građevina vrijedna divljenja, ali nekada je bila zasigurno predivna, sa svojim mramornim zidovima, sjedalima i pozornicom, podovima prekrivenim mozaicima te krovom od cedrovine. Nažalost, sto godina kasnije odeon je uništen u provali germanskog naroda Herula, nakon čega je u narednim stoljećima bio prepušten propadanju.
Partenon
Samom Akropolom dominira Partenon, hram posvećen boginji Ateni Parhenos (u prijevodu „djevici Ateni”). Danas je to prohodan prostor, bez krova, te unutarnjih i vanjskih zidova. Nekada je to bio zatvoren prostor, podijeljen u četiri dijela: predvorje, središnja prostorija, zapadna prostorija i stražnja prostorija. U stražnjoj se nalazila gradska riznica dok je u centralnoj bio smješten veliki kip Atene od zlata i bjelokosti. Ovo umjetničko čudo visine 12 metara bilo je djelo kipara Fidije, a u nekom trenutku tijekom 1. tisućljeća nestalo je s lica zemlje, kao i mnoga remek-djela antičkih kipara. Neki tvrde da je prenesen u Konstantinopol, drugi da je ostao u Ateni i da postoji mogućnost da je uništen kada je Partenon pretvoren u crkvu između 5. i 7. stoljeća. Srećom, ostale su sačuvane minijature i kopije, kao i opisi koji nam svjedoče o ljepoti ovog izgubljenog kipa.
Hram je bio sagrađen od bijelog mramora te su neki dijelovi, poput reljefa, bili obojeni. Reljefi su se nekada nalazili na sve četiri vanjske strane hrama i prikazivali su različite mitološke događaje. Dva najveća reljefa nalazila su se na zabatima istočne i zapadne strane. Na istočnoj strani, iznad ulaza u hram, nalazio se prikaz Atenina rođenja iz Zeusove glave, dok je na zapadnoj strani prikazano natjecanje Posejdona i Atene za čast zaštitnika grada.
Ispod zabata (koji je u obliku trokuta), nalazile su se metope – pravokutni arhitektonski elementi na kojima su se nalazili još neki mitološki prikazi. Partenon ih je imao ukupno 92 – po 32 na sjevernoj i južnoj strani, te po 14 na istočnoj i zapadnoj. Na njima su, kao u stripu, bili prikazani sljedeći događaji: na istočnoj strani bitka bogova i divova u kojoj je Atena igrala vrlo važnu ulogu, na zapadnoj borba Atenjana s Amazonkama, na jugu prikaz bitke između kentaura i plemena Lapita dok je sjeverna strana prikazivala scene Trojanskog rata. Na frizu, koji je bio uz vrh vanjskog zida hrama, nalazio se reljef s prikazom Panatenajskih svečanosti, koje su bile istovremeno i svjetovno, ali i religiozno događanje.
Na ovakav su način, samo naravno s drugim mitološkim prikazima ukrašavani zabati, metope i frizovi i svih ostalih hramova. Iako, treba napomenuti da je Trojanski rat bio izrazito čest motiv, dok su s druge strane svjetovna događanja bila izrazito rijetko prikazivana.
S prijelazom na kršćanstvo u Rimskom Carstvu, ovaj je hram pretvoren u crkvu. Kada su došle Osmanlije, pretvoren je u džamiju, a sagrađeni su i minareti. A onda su Mlečani, tijekom Morejskog rata u 17. stoljeću odlučili preoteti Atenu „nevjernicima”. Vjerojatno oko toga doba Osmanlije hram, odnosno džamiju pretvaraju u skladište baruta (moguće u uvjerenju da Akropolu nitko neće gađati s obzirom na njezinu kulturnu vrijednost). Uslijedila je katastrofa 26. rujna 1687. godine. Naime, tog je jutra mletački general Francesco Morosini, s ciljem protjerivanja neprijatelja iz grada, ispalio projektil s obližnjeg brda ravno na Akropolu i hram. Naravno, hram je odletio u zrak, a stradao je i veliki broj ljudi i kuća. Osmanska vlast se nastavila.
Hram Atene Nike
Desno od Propileja, na samom rubu stijene, nalazi se Hram Pobjede bez krila, odnosno Hram Atene Nike. Taj mali hram počeo se graditi 437. godine prije Krista, ali su radovi na neko vrijeme zaustavljeni zbog Peloponeskog rata. Završen je oko 420. godine prije Krista, a posvećen je Ateni Niki (Pobjedonosna Atena). Sam hram značajan je i po prikazima scena bitki iz grčko-perzijskih ratova, što je bilo prvi put da su povijesni događaji poslužili kao motiv za ukrašavanje (ako izuzmemo prikaz Panatenajske procesije koja je imala svjetovno-religiozni karakter).
U njemu se nalazila drvena skulptura Atene koja, prema grčkom autoru Pausaniju, nije imala krila. Naime, Atenjani su ovom prikazu Pobjede maknuli krila kako ne bi mogla odletjeti i pobjeći iz njihovog grada. Ironično je da su samo 16 godina kasnije doživjeli poraz u Peloponeskom ratu, te da je Sparta tada preuzela političko vodstvo. Unatoč svim naporima da je zadrže, Pobjeda im je ipak pobjegla.
Erehtejon
Još je jedan hram ostao sačuvan na Akropoli, a riječ je o Erehtejonu. Ime je dobio po Erihtoniju, atenskom mitskom kralju sa zmijskim repom. Prema vrlo osebujnom mitu svojstvenom antičkim Grcima, bog vatre Hefest potpuno je poludio od strasti za boginjom Atenom. Upravo u trenutku kada je doživljavao orgazam, Atena ga je odgurnula od sebe, te je njegova sperma završila na njezinom bedru. Ona je potom uzela vunenu tkaninu, obrisala se njome i bacila je na zemlju. I tako se rodio Erihtonije (eri – vuna, chtonius – stvoren iz zemlje).
Atena je dijete odgojila, a kada je postao kralj, dao je ime gradu po Ateni (to je, dakle, još jedan od mitova u serijalu „Kako je Atena dobila ime?”), te izgradio prvi veliki hram svojoj hraniteljici u koji je stavio njezin drveni kip. Također, prema tom mitu, pokrenuo je prve svetkovine Ateni u čast. Zauzvrat su Atenjani, njemu u čast, svoje kose pleli da izgledaju kao zmijski repovi.
Hram Erehtejon poznat je i po karijatidama, kipovima žena koji podupiru krov male terase hrama. Karijatide se čine jako laganima, izrazito su elegantne, moglo bi se reći i tanke, poza svake je opuštena, jedno koljeno savijeno. No unatoč tome one noske kompletnu težinu krova. Ništa ga drugo osim njih ne podupire. Zapravo je zanimljivo kako su stari Grci ojačali te kipove da se ne slome. Naime, najveći je problem bio njihov vrat, koji je, u skladu s cijelim kipom, također tanak i elegantan što ga je činilo najslabijom točkom ovog genijalnog umjetničkog djela. Kako bi se problem riješio, kariatidama je dodana kosa, odnosno njihova je kosa ispletena i spuštena (što nije bilo u skladu s tadašnjom modom), ali je pojačalo nosivost ovih predivnih stupova.
Sam hram Erehtejon posvećen je ne samo ovom kralju nego i Ateni i Posejdonu, te skriva još jednu priču. Spomenula sam ranije natjecanje između Atene i Posejdona za titulu zaštitnika Atene, a u ovom se kompleksu nalaze „tragovi” tog dvoboja. Naime, u hramu se nalazi bunar slane vode, a nekada se na krovu (kojeg danas naravno nema) navodno nalazila rupa – tu je Posejdon udario svojim trozupcem i Atenjanima poklonio izvor slane vode. Ispred samog hrama, pak, nalazi se stablo masline, koju je, prema toj priči, Atena poklonila.
Stadion Panathinaiko – mjesto koje spaja antički i moderni svijet
Spomenula sam ranije Panatenajske svečanosti, religiozno-sportsko događanje posvećeno boginji Ateni. Iako su ove svečanost okupljale sve Grke, nisu bile jedine takve. Naime, Apolon je imao Pitijske (Delfijske) igre koje su se održavale u Delfima, Zeus Nemejske u gradu Nemeju, a Posejdonu u čast održavale su se Istamske igre u Istmu kraj Korinta. No one najvažnije, prema kojima se računala grčka era bile su Olimpijske igre.
Ovo nas dovodi do jednog mjesta u Ateni, a to je stadion Panathinaiko. Naime, na ovom je mjestu još u 4. stoljeću prije Krista postojao drveni stadion na kojem su se održavale Panatejanske svečanosti. Otuda mu i ime. Imao je čak 50.000 mjesta. No drvo nije izdržljivo, pa ga je u 2. stoljeću Herod Atticus (spomenula sam ranije njegov odeon) uredio i prekrio bijelim mramorom. Ipak, kada je kršćanstvo došlo i na mjesto grčke i rimske religije, stadion je napušten.
Stoljeća su prošla, došao je kraj 19. stoljeća i ideja da se ponovno počnu održavati Olimpijske igre. Upravo za održavanje prvih modernih Olimpijskih igara 1896. godine, na mjestu staroga stadiona, izgrađen je novi, točnije, napravljena je moderna rekonstrukcija staroga. Stadion je u potpunosti od mramora (danas se zove Killimarmaro i zaista je prekrasan prizor). S njega svake dvije godine olimpijska baklja kreće na put u državu koja je domaćin ljetnih ili zimskih Olimpijskih igara, a 2004. godine, kada su OI bile u Ateni, ovdje je održano natjecanje u streljaštvu, te završetak maratonske utrke.
Još pokoji detalj o Ateni
Atena je glavni grad Grčke postala 1834. godine, nakon što je završio rat za nezavisnost Grčke koji je trajao od 1821. do 1829. godine. Prvim glavnim gradom oslobođenog grčkog teritorija tijekom zadnjih godina rata bila je Egina, a da bi poslije tu funkciju preuzeo grad Napflion (Nauplion).
Atena je u to doba imala oko 7000 stanovnika i 170 kuća, te bila relativno malo mjesto. No, nakon što je i ona 1833. godine priključena grčkom teritoriju (današnje granice Grčke konačno su formirane 1947. godine), razvila se nova rasprava oko glavnoga grada. Na kraju je Atena odnijela prevagu, vjerojatno zaslugama novog grčkog kralj Otta I. (inače iz bavarske dinastije Wittelsbach) koji je, zbog slavne prošlosti, bio njezin veliki zagovornik.
Kada prođete Atenom jedna „sitnica” odmah zapne za oko – jako mali broj zelenih površina za grad u kojem živi preko tri miliona stanovnika. I još k tomu mediteranski grad. Ima nekoliko manjih parkova, od kojih je možda najpoznatiji Atenski nacionalni vrt, odnosno botanički vrt. Nastao uz nekadašnju kraljevsku palaču (danas zgradu parlamenta) kao kraljevski perivoj, za njegovo je postojanje zaslužna prva grčka kraljica Amalija, supruga Otta I. koja je naručila i nadgledala njegovo stvaranje.
Također, ako usporedimo koliko je toga sačuvano iz antike, a koliko iz kasnijih perioda, antika će odnijeti popriličnu prevagu. Prema objašnjenju lokalne vodičke, razlog je jednostavan. U 19. stoljeću svi su postali zainteresirani za antičku Grčku i nastupila je prava „antička groznica”. Naravno, nova nalazišta su se vrlo lako otkrivala. Trebalo je samo malo prokopati i našao bi se nekakav antički ostatak. Problem je nastao u tome što se, da bi se razotkrili ostaci antike, rušilo ono što je bilo iz kasnijih perioda jer se smatralo manje vrijednim. Drugi se pak problem krije u izgradnji modernih zgrada u centru koje bi mogle prihvatiti priljev turista, što znači da se dodatno rušilo ono što se nije moglo iskoristiti u tu svrhu. To je i razlog manjka zelenih površina. Sve je podređeno gradnji novih smještajnih objekata. Na žalost ili na sreću, to neće moći dugo potrajati ponajviše zbog temperatura koje na asfaltu uvijek puno više rastu. Početkom lipnja, kada sam bila ondje, bilo je užasno vruće, tako da ne želim ni misliti kako je tijekom ljeta.
Hodati centrom Atene zaista je zanimljivo jer možete naići na puno toga. Trg Monastiraki savršen je primjer eklektičnog stila uređenja. S njega imate divan pogled (posebno noću) na Akropolu, a tu se odmah nalaze i ostaci Hadrijanove knjižnice, potom nekadašnja džamija, a onda i bizantska crkva Panagia Pantanassa (od svih najsvetija Kraljica) posvećena djevici Mariji. S obzirom na to da se samo crkvu nazivalo Velikim Manastirom, otuda i trgu ime. Kao šećer na kraju, sam prostor trga okružen je s jedne strane modernim zgradama, a s druge malim ugostiteljskim objektima i uskim ulicama.
Na glavnoj trgovačkoj ulici Ermou uspjelo se od rušenja očuvati predivnu malu Crkvu Djevice Marije iz 11. stoljeća. Zaista me oduševila. Na stranu to što je jako lijepo uređena, mene je oduševila neka energija tamo. Mogla sam zamisliti ljude kroz minula stoljeća koji su u nju dolazili naći spas u nadi i vjeri u neki bolji svijet od onoga u kojem žive, osjetiti mješavinu sreće, tuge, straha, poštovanja, nade koja ih je ispunjavala na ovom mjestu. Nalazi se na malom križanju, potpuno u neskladu sa svime što je okružuje, a opet savršeno uklopljena. Čini se kao nekakav portal u prošlost, tvrdoglavi podsjetnik na sva minula stoljeća i sve promjene koje je preživjela. Oko nje su nicale i nestajale građevine, životi su prolazi, grad se mijenjao, ali ona je ostala kao portal u neka minula vremena. I sam prilaz na to asocira. Naime, da bi se ušlo u crkvicu prvo se treba spustiti niz nekoliko stepenica, ispod razine tla, što stvara osjećaj kao da zaista napuštate sadašnjost i odlazite u prošlost. Apsolutno savršenstvo!
U potpunoj suprotnosti sa svim navedenim građevinama i ostacima, čiji se stil i doba gradnje podudaraju, nalazi se jedan niz građevina iz 19. stoljeća građen kopirajući antiku. Teško je to opisati. Dakle, gledajući tri zgrade – Atensku akademiju, Atensko sveučilište i Nacionalnu knjižnicu imala sam dojam potpune neprirodnosti, što bismo kolokvijalno rekli, činile su mi se kao „šaka u oko”. Lijepe su, naravno, ali nekako mi se ne uklapaju, djeluju mi jako umjetno, u potpunosti izvan vremena i prostora. Možda imam dvostruke standarde jer mi u većini gradova nije problem vidjeti pokušaj imitacije antike, čak ni ne doživljavam da toliko odudara od okoline. No, u prijestolnici antike, na moje veliko čuđenje, nije mi se baš svidjelo. No, ako ste se (kao i ja) ikada zapitali kako bi izgledalo da se neki antički arheološki lokalitet u potpunosti rekonstruira da izgleda kao prije 2500 godina, vjerojatno bi ostavljao ovakav dojam.
Izmjena straže
Jedna od nezaobilaznih atrakcija koju zaista treba vidjeti i doživjeti prilikom posjeta Ateni zasigurno je i izmjena straže ispred zgrade grčkog parlamenta, a nekadašnje kraljevske palače. Nedjeljom se u 11 sati odvija velika smjena straže i tu se skupi popriličan broj ljudi (turista najviše). Međutim, osim ovog termina, održava se i svakih sat vremena, traje otprilike 10 minuta, manja je gužva i bolje se može sve vidjeti.
Naravno, takva događanja postoje u mnogim zemljama, pa i kod nas, međutim, ono što je vrlo zanimljivo jest hod tih stražara. Brzina varira, od izrazito spore do neke srednje brzine, ali ono što ih ističe je način hodanja: nogu dignu ravno, pod kutom od 90 stupnjeva u odnosu na drugu nogu.
Pritom treba imati na umu što sve imaju na sebi. Prvo što se uočava je fustanella (neka vrsta kilta) koja je izrađena od 30 metara bijelog platna i ima 400 nabora koji označavaju 400 godina osmanske vlasti u Grčkoj. Kao i fustanella, i ypoditis (košulja) je bijele boje koja označava čistoću grčke borbe za nacionalnu neovisnost. Na košulju ide prsluk (fermeli) koji je satkan od bijelog ili pozlaćenog konca. Oko pasa nalazi se pojas.
Na glavi svaki stražar ima crveni pharion (kapu) s grčkim grbom, simbol žrtvovanja i prolivene krvi ratnika tijekom borbe za neovisnost. Na samoj kapi nalaze se i crne svilene rese, kao znak žalosti i suza. Plave i bijele rese po uniformi simbol su, naravno, grčke zastave. Svaki je komad ručno rađen!
No, najzanimljiviji dio definitivno su cipele. Od crvene su kože, ručno rađene, a svaka teži 3 kilograma! Na svakoj se još nalazi i velika crna kićanka, u koju se nekada mogla sakriti oštrica, za potrebe bliske borbe.
Tijekom držanja straže vojnik se ne smije pomaknuti, niti progovoriti. Ako mu nešto treba, može lupiti puškom o pod, te mu se tada približava vojnik koji pazi na njega i njegovog kolegu. Komunicirati smije samo treptanjem.
Postati predsjednički stražar nije lako. Oni se biraju među muškarcima na obaveznom vojnom roku na temelju svoje fizičke snage i osobina. Moraju biti visoki bar 1.87 metar, poželjno je da im se koljena dotiču dok stoje i moraju biti dovoljno fleksibilni da nogu ravno podignu sve do ramena tijekom marširanja. Intenzivni i tajni trening traje 5 tjedana, a skoro polovica odabranih kandidata otpadne. Kada ih se sjetim u cijeloj toj opremi na onih skoro pa plus 40 stupnjeva, s pomalo, za moje pojmove, gimnastičkim pokretima, zapravo me uopće ne čudi mali broj onih „odabranih”.
Dan u Ateni je završio, a naredna tri dana čekala su me još mnoga uzbudljiva mjesta u Grčkoj. O njima čitajte u sljedećem nastavku.
Literatura:
Athens: Myths, History, Culture. Turist guidebook. Marmatakis Bros. Edition.
Hrvatska enciklopedija, s.v. Odeon
Hrvatska enciklopedija, s.v. Grčka
Encyclopedia Britannica, s.v. Aeropagus
Encyclopedia Britannica, s.v. Erechtheus
Encyclopedia Britannica, s.v. Greece: Building the nation 1932 – 1913.
https://greekreporter.com/2023/09/18/september-18-1834-athens-becomes-capital-greece/
https://greekreporter.com/2023/09/27/parthenon-acropolis-destroy/
https://www.rahhalah.com/forgotten-trails-of-ottoman-era-in-athens/
https://www.presidency.gr/en/organisation-operation/presidential-guard/
https://www.thisisathens.org/arts-entertainment/sightseeing/the-greek-evzones
https://www.thebyzantinelegacy.com/pantanassa
https://www.thecollector.com/acropolis-of-athens-parthenon/
https://www.merriam-webster.com/dictionary/acropolis
https://www.panathenaicstadium.gr/en/sigxrono-stadio-2/
https://www.historyhit.com/locations/theatre-of-herodes-atticus/