„Ili – ili! Napried!“

Markiza je prva i jedina članica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu kojoj je za života postavljeno brončano poprsje u foajeu kazališta. Znana kao hrvatska Sara Bernhard, kraljica drame, simbol je hrvatskog glumišta 19. stoljeća, vladarica scene i jedna od najvećih umjetnica hrvatskog glumišta. Njezin moto bio je „Ili – ili, napried!“

Znalo se tko je markiza!

Simbol hrvatskog glumca 19. st bio je Andrija Fijan (Zagreb 1851. – 1911.), a simbol hrvatske glumice tada bila je Marija Ružička-Strozzi (Litovel 1850. – Zagreb 1897.). To partnerstvo je postavilo temelje Hrvatskom narodnom kazalištu.

Koliko je njihovo partnerstvo postalo i institucija sama za sebe, svjedoče utjelovljenja mnogih Shakespeareovih parova kao što su: Romeo i Julija, Otelo i Dezdemona (Otelo), Hamlet i Ofelija (Hamlet), Benedikt i Beatrice (Mnogo vike ni za što), Basanije i Porcija (Mletački trgovac), Tezej i Hipolita (San Ivanjske noći), Leont i Hermiona (Zimska priča), Antonijo i Kleopatra, Koriolan i Volumnija (Koriolan).

Marija Terezija (majčino ime) Ružička, udana (markiza) Strozzi, 2. listopada 1932., u svojoj 82. godini proslavila je ulazak u 65. sezonu umjetničkog rada uz svečanu matineju njoj u čast koju je režirao njezin sin Tito te uz otkrivanje njezinog postavljenog poprsja za koje je zaslužno društvo „Hrvatska žena“. Lik ove legendarne glumice nalazi se na freskama kazališta kao i na Bukovčevu zastoru.

„Velikim plakatima bilo je najavljeno gostovanje velike naše tragetkinje Marije Ružičke-Strozzi u Sudermannovoj drami »Zavičaj« i »Debori«… Do zadnjeg mjesta krcato kazalište pozdravi Markizu neopisivim oduševljenjem. Prije predstave bilo je  pripravljeno iznad pozornice cvieće, kojim je umjetnica bila obasuta kod prvog koraka na scenu. Trebalo je dosta dugo, dok se stišala bura oduševljenja i dok se predstava mogla nastaviti. Ja sam kao očaran slušao iza scene  prekrasan markizin glas, koji je podsjećao na najljepše tonove violine“ Sjećanje Vatroslava Hladića na Markizu; citat iz memoara „Život glumca“ str. 135/136

Kao glumica prošla je galerijama likova, od mladih djevojaka do likova iz klasičnih komedija i tragedija, građanskih drama, pa do likova majki, udovica, starijih žena. U svojoj 83. godini itekako je prisutna na pozornici. Glumila je majku u adaptaciji romana „Terese Raquin“ Emila Zole te ostvarila ulogu u pučkom igrokazu „Graničari“ Josipa Freudenreicha, kao i u dramatizaciji romana „Uskrsnuće“ Lava Nikolajeviča Tolstoja. Markiza je bila umjetnica u svakom smislu te riječi.

Mariji, kojoj zbog oca glazbenika zagrebačkog kazališnog orkestra, kazalište nije bilo nepoznanica. Premda otac Leopold umire mlad, majka Terezija ju vodi u kazalište, no njezina glumačka karijera dolazi zapravo kao sekundarna nakon teškog životnog udarca – gubitka glasa zbog intenzivnih dramskosopranskih dionica pripreme za Bečki konzervatorij. Josip Freudenreich  bio je njezin učitelj glume i ona već 1868. osvaja kritiku u debitantskoj ulozi Jeane d’Eyre u drami Lowoodska sirota Charlotte Birsch Pfeiffer. Zanimljivo je da Markiza u kazališnoj sezoni 1876/1877 (osam mjeseci) ostvaruje 63 uloge, što bi značilo da je u prosjeku svaki četvrti dan tumačila drugu ulogu. Znana je kao velika tragetkinja, bila je izvrsna u tragičnim ulogama.

Da markiza nije samo simboličan naziv, svjedoči udaja dvadesetjednogodišnje Marije Terezije Ružičke (na počecima karijere) za markiza Ferdinanda de Strozzija, potomka stare firentinske obitelji i nastavnika matematike. S obzirom na to da je žena na pozornici odnosno kazalištu u pat-poziciji u odnosu na kolege, po pitanju ženskih radničkih prava, sve je svoje trudnoće skrivala pod steznikom od kazališne uprave, da bi mogla ostvariti karijeru koju je zaista itekako ostvarila.

„Ili – ili, napried!“

Kako najbolje dočarati značaj osobnosti Markize, koja je toliko vremena bila stupom dramskog repertoara, nego sjećanjima njezinih kolega, suvremenika. Dopustite da glumac i redatelj Vatroslav Hladić ispriča doživljaj nazvan: „Kod gospođe Markize“, kojega prenosimo iz njegovih životopisnih memoara „Život glumca“.

„Jednoga dana doista sam pozvonio na vratima umjetničina stana. Djevojka mi otvori, a veliki bernardinac, miljenik umjetnice, pozdravi me glasnim lavežom i veselim mahanjem repa.

Uveli su me u salon. S pravom pobožnošću razgledavao sam se po sobi. Ovdje dakle živi Marija Ružička-Strozzi! Uspomene iz đačkog partera živo su uzkrsle preda mnom. Kako smo mi đaci obožavali ovu našu hrvatsku Saru Bernhard! … Ali što je ona bila nama đacima u uzpoređenju s našom Strozzievom!

Moju pozornost privuče veliki baldahin u kutu sobe, sastavljen od samih trofea velike umjetnice. Pročitao sam na vrpcama posvete najvećih ličnosti Europe. Upamtio sam samo dvie posvete na osobito razkošnim vrpcama. Jedna je glasila: »Kraljici hrvatske Talije – Franjo Josip I.«, a druga: »Jedina si, velika si i naša si – Ban Khuen Hedervary«.

U to se na vratima pojavi kraljevska pojava Markize.

Bila je veoma ljubezna, što je svojstveno samo velikim umjetnicima. Zanimala se za moj početak u kazalištu i ponudila mi svoju preporuku u zagrebačkom kazalištu. …

Prije odlaska dobio sam na dar veliku sliku umjetnice s vlastoručnom posvetom: »Ili – ili! Napried!«. Životni moto Markizin.“

Nije čudno da je Markiza, koju život već od samih početaka nije milovao, bila nositeljica ovog životnog mota. Gubitak pjevačkog glasa i željene karijere operne dive natjerao ju je da razvije glumački talent. Teške kazališne prilike za žene pogotovo natjerale su je da skriva trudnoće. Od osmero djece doživjela je smrt njih šestero, ali i smrt supruga u njezinu odsustvu koju su joj prešutjeli do kraja inozemnog gostovanja. Uz sve to Markiza nije napustila kazalište gotovo sve do svoje smrti.  Dapače, zaslužna je za pravu umjetničku dinastiju – svoju djecu i unuka.

Maja i Tito Strozzi: neizostavan dio mozaika hrvatske kulture

Premda je u braku s Ferdinandom Strozzijem rodila osmero djece, samo troje je doživjelo odraslu dob, od kojih jedan sin umire tijekom I. svjetskog rata. Ostaju kći Maja Strozzi-Pečić (1882 – 1962) kao značajna operna pjevačica te najmlađi sin Tito (1892 – 1970), glumac, pisac i režiser.

Ako vam kažemo da je libreto za baletnu pantomimu s pjevanjem „Zlato“ Bele Pečića (Majin drugi suprug i dugogodišnji pratioc na klaviru) uglazbio Boris Papandopulo (Majin sin), a režirao Tito te je izvedena u HNK-u 1930. u kojem Tito ostvaruje svoju karijeru, a Maja ju nastavlja kao već poznata operna pjevačica, posve će vam biti jasna ova suradnja jedne kazališno-glazbene obitelji koja pripada kulturnoj eliti Zagreba.

Vrsna sopranistica Maja Strozzi-Pečić (prethodno Papandopulo) ostvarila je europski uspjeh kao operna diva koja pjeva na nekoliko jezika. Upamćena kao Violetta iz opere „La Traviata“, karijeru nastavlja u Zagrebu te biva naglo umirovljena kao što će biti i njezin brat. Seli u Samobor gdje sa suprugom gradi vilu u ulici koja danas nosi njezino ime. Maja Strozzi bila je i privatna učiteljica pjevanja, a svoj posljednji zagrebački koncert održala je na svoj 70-i rođendan.

Iz Majina prva braka s ruskim aristokratom Konstantinom Papandopulom izrasta poznati dirigent i kompozitor Boris. Njezin  drugi suprug Bela Pečić bio je vrstan pijanist.

Mozaik obitelji Strozzi nadopunjuje i Majin mlađi brat, svestrani kazališni umjetnik Tito. Redatelj i glumac (i filmski), profesor glume, koji osim glume, pjeva, pleše u baletu, piše drame, prevodi i dramatizira. Poznate su njegove interpretacije junaka krležinih djela s kojim je prijateljevao od djetinjstva. Filmom se počeo baviti preko pratnje na glasoviru nijemim filmovima zagrebačkih kinodvorana.

Nezaobilazne za spomenuti su i Titove supruge: Ljubica Oblak prvakinja opere kao učenica velike Milke Trnine, balerina Irena (Irina, Irène) Aleksandrovska i glumica Eliza Gerner koja 2004. izdaje knjigu „Tito Strozzi Svjetla i sjene jednoga glumačkog puta“.

Sa starom glumačkom gardom umirovljen je 1957, a svoju 50-u godišnjicu rada umjesto u HNK-u (zbog odbijanja?! HNK) obilježio je u kazalištu Komedija s izvođenjem komada „Buniduh Kerempuh“ te umire dan nakon proslavljene obljetnice. Od potomaka u umjetničkoj liniji ostala je Titova unuka iz drugoga braka Dora Fišter koja nastavlja glumačku karijeru.

Stup hrvatskoga dramskog repertoara

Stalan kazališni partner bio joj je Andrija Fijan. Ostala je vjerna zagrebačkom kazalištu u kojem je ostvarila oko 600 uloga, unatoč ponudama iz Praga, Beča i Amerike.

„Ja i scena jedno smo. Ja mislim, da se to u čitavoj mojoj umjetničkoj karijeri očitovalo. Mi smo se ljubili.“ Marija Ružička Strozzi 1919. za časopis Rampa.

Znana kao hrvatska Sara Bernhardt, u starosti je primala mizernu mirovinu dok je u 85. godini u svom rodnom gradu Litovel, u Češkoj, proglašena počasnom građankom, a Republika Čehoslovačka je na njezinu rodnu kuću postavila spomen-ploču. U Zagreb joj čestitke šalje Tomaš Masaryk, predsjednik Čehoslovačke Republike. Dvije godine nakon ovog priznanja imenovana je i začasnom članicom češkog Narodnog kazališta u Pragu.

Vladarica scene umire u 87. godini života i cijeli je grad ispratio jednu od najvećih umjetnica Hrvatskog glumišta.

Zanimljivo je da središnji park na Trnjanskoj Savici od kraja 2020. godine nosi ime „Park Marije Ružičke Strozzi“. Njezin sin Tito i unuk Boris Papandopulo puno su prije dobili svoje ulice.

Želite pročitati više ovakvih tekstova? Kliknite rubriku Ženska povijest te uživajte!