„Tale as old as time…”

Priča o prekrasnoj djevojci/ljepotici zarobljenoj u dvorcu strašne zvijeri, u koju se ona s vremenom zaljubila, nadaleko je poznata, a kada se spomene, prva je pomisao upravo Disneyjeva bajka „Ljepotica i zvijer” iz 1991. godine. Međutim, i prije i poslije ovog Disneyjevog animiranog filma, postojale su mnoge verzije te popularne priče.

Grčka i rimska mitologija

Afrodita i Hefest

Priče o vezi prekrasne djevojke i muškarca neugledne vanjštine mogu se naći još u grčkoj, a posljedično i rimskoj mitologiji. Jedan od poznatijih božanskih parova upravo su lijepa Afrodita, grčka božica ljubavi i hromi Hefest, bog vatre i kovačkog umijeća. Kako je Hefest oženio Afroditu? Prema grčkoj mitologiji, njegovi roditelji, Zeus i Hera, protjerali su ga s Olimpa. Jedan mit kao razlog navodi to što je u svađi Zeusa i Here stao na Herinu stranu, pa ga je Zeus bacio niz planinu zbog čega je i postao hrom. Druga verzija kao razlog navodi Hefestovu ružnoću i deformiranost zbog koje ga je Hera bacila niz planinu.

U svakom slučaju, nakon nekoliko godina progonstva, zahvaljujući bogu Dionizu vratio se na Olimp. Kako bi se osvetio roditeljima, napravio je zlatni tron kao poklon majci. Međutim, kada je Hera na njega sjela, više nije mogla ustati. Pristao ju je osloboditi tek kad ga je Dioniz napio vinom. Međutim, Zeus nije znao da će Hera uskoro biti oslobođena, te se pojavio netom prije njezinog oslobođenja, te molio sina da je pusti. Hefest je ovu situaciju iskoristio za sebe te ucijenio oca da mu da Afroditu za ženu. Afroditu nitko nije pitao ni za mišljenje ni za pristanak. Brak, naravno, uopće nije bio sretan, te je Afrodita vrlo često imala avanture izvan braka.

Psiha i Kupid

Ipak, prvom „pravom” pričom o ovoj temi smatra se ona o Kupidu (Amoru) i Psihi iz 2. stoljeća koju je napisao Lucije Apulej u djelu „Metamorfoze”. U njoj je Psiha predivna djevojka, najmlađa od tri kraljeve kćeri, koja se zbog svoje ljepote toliko zamjerila Veneri, pa je ova poslala svog sina Kupida da začara djevojku da se zaljubi u neko malo, ružno i bezvrijedno biće kako bi bila ponižena, onoliko koliko je sada slavljena. Međutim, dok je bacao čini na Psihu, svojom je strelicom Kupid slučajno okrznuo i sebe, te se u djevojku zaljubio.

Godine su prolazile, Psihine su se sestre udale, ali ona nije. Njezini roditelji bili su očajni, te su otišli po savjet u Apolonovo svetište gdje im je rečeno: „Djevici je suđeno postati suprugom besmrtnika. Njezin budući suprug čeka je na vrhu planine. On je čudovište kojem se ni bogovi ni ljudi ne mogu oduprijeti.”

Kada je čula proročanstvo, Psiha je otišla u planinu gdje je zaspala te se probudila u potpuno novom okruženju, u šumarku koji je skrivao predivnu i bogatu palaču. Ondje je živjela, a supruga je susretala samo pod okriljem noći. Iako ga je preklinjala da joj dopusti da ga vidi, on joj je zapovjedio da to ni ne pokuša napraviti.

No, kako to obično biva u mitovima, Psiha se, pod utjecajem svojih ljubomornih sestara, u jednom trenutku oglušila na zapovijed, te se svom mužu prikrala dok je spavao i obasjala ga svijećom. No umjesto čudovišta koje je očekivala, u krevetu je ležao najljepši od svih bogova, s plavim kovrčama i krilima. Kako bi ga bolje vidjela, približila mu se sa svijećom s koje je u tom trenu kapnuo vosak i probudio ga.

Kupid se naljutio te ostavio Psihu samu. Dvorac je nestao, ostavivši je na proplanku samu. Ipak, nije odustajala, te je krenula u potragu za njim, stigavši na kraju do Venerina hrama. Venera joj, naravno, nije bila sklona, optuživši je i za Kupidovu bolest upravo zbog njezinog nepovjerenja. Venera joj je zadala tri zadatka, koje je Psiha, uz pomoć različitih bogova, a posebno Kupida, uspjela uspješno izvršiti. Na kraju priče, Jupiter ju je pretvorio u besmrtnicu, te su ona i Kupid zauvijek sretno živjeli.

Divlji čovjek

Ni srednji vijek nije bio imun na različite priče o čudovištima. Naime, širenje kršćanstva, nestanak antičkog svijeta i stvaranje onog što znamo kao srednjovjekovnu Europu, nisu u potpunosti izbrisali nekadašnja vjerovanja i priče. One su i dalje živjele među ljudima, prilagođene novim vremenima, isprepletene s novopridošlim i novonastalim kulturama. Ljudi su i dalje vjerovali u različita mitološka bića. Jedno od takvih bio je i divlji čovjek, koncept koji je stvorila europska književnost i umjetnost srednjega vijeka.

Kako je divlji čovjek izgledao? Bio je prekriven gustim dlakama po cijelom tijelu izuzev glave, šaka, stopala, laktova i koljena te grudi, ako se radilo o ženi. Dlaka mu je obično bila duga i čupava, na nekim prikazima uređena, a na nekim prljava i blatnjava. Prikaz njegove veličine također je bio podložan promjenama. U početku se smatralo da je divovskog rasta, no problem je bio što se takva bića, u to vrijeme, smatralo glupima. S obzirom na to da takva karakteristika nije bila pripisana divljem čovjeku, s vremenom je njegova visina postala prosječna. Međutim, u nekim je interpretacijama mogao prilagođavati svoju visinu, kako bi mogao izazvati strah svojom pojavom kada treba, ali i imati mogućnost sakriti se. Krajem srednjeg vijeka njegova je visina svedena na onu Liliputanaca.

Divlji čovjek nije volio ljude, zbog čega se klonio njihove blizine. Bio je vrlo nasilan i agresivan, te je živio u zabačenim, nepristupačnim i za ljude nepoželjnim područjima poput planina, šuma, špilja, močvara, šikara i sl. Priče o njemu prvenstveno su bile vezane za njemačko govorno područje, odakle su se širile dalje.

Opis divljeg čovjeka savršeno je poslužio kasnije za opis zvijeri u bajci „Ljepotica i zvijer.” No prije nego je napisana originalna verzija bajke, Europa je upoznala „pravog divljeg čovjeka.”

Pedro Gonzales – „kraljev divljak”

Dana 25. srpnja 1547. godine za francuskog je kralja okrunjen Henrik II. Valois. Kao što je bio običaj, novi je kralj dobio različite poklone, ali posebnu je pažnju izazvao jedan –desetogodišnji dječak čije je cijelo tijelo bilo prekriveno dlakama. Dječaku je ime bilo Pedro Gonzales, a imao je hipertrihozu, odnosno sindrom vukodlaka, rijetku bolest koju karakterizira prekomjeran rast dlaka na određenom području ili, kao u njegovom slučaju, na cijelom tijelu.

Nakon što su kraljevi liječnici i savjetnici zaključili da kod dječaka nema divljeg ponašanja, koje su očekivali od njega, kralj je odlučio provesti eksperiment –  pretvorit će svog „divljeg čovjeka” u educiranog gospodina. Pedro, odnosno Petrus Gonsalvus (što je bio njegovo latinizirano ime i prezime), uskoro je postao jedna od najobrazovanijih osoba na dvoru, te je postao i kraljev dvoranin. Henrik II. umro je 1559. godine, te je Pedro postao vlasništvo kraljice Katarine Medici, koja se odlučila za novi eksperiment – oženila je Pedra s lijepom djevojkom Katarinom.

Iako Katarina zasigurno nije bila oduševljena kada je pred oltarom vidjela budućeg muža, čini se da su se nakon nekog vremena zaljubili. U braku, koji je trajao 40 godina, dobili su barem sedmero djece, od kojih je dio naslijedio hipertrihozu. Obitelj je dosta putovala po europskim dvorovima, te, zbog svog čudnog izgleda,  bila meta liječnika, slikara, ali i općenito javnosti.

Katarina je umrla 1623., a Petrus nekoliko godina ranije. Međutim, ne zna se kada jer, s obzirom na to da nije smatran čovjekom, njegova smrt nije nigdje ni zabilježena.

Originalna bajka „Ljepotica i zvijer”

Priča o obitelji Gonsalvus zasigurno nije bila brzo zaboravljena. Prenosila se generacijama, a sačuvani su bili i mnogi njihovi portreti. Stoga postoji vjerojatnost da su upravo Pedro i Katarina poslužili francuskoj spisateljici Gabrielle-Suzanne Barbot de Villeneuve za njezinu bajku „Ljepotica i zvijer” („La Belle et la Bête”), objavljenu u Parizu 1740. godine.

Ova verzija popularne bajke, ispričana na više od 100 stranica, namijenjena je odraslima, a ne djeci, te se prilično razlikuje od one koju danas poznajemo. U njoj je Belle bila najmlađa kći osiromašenog trgovca koji je imao ukupno 12 djece: 6 sinova i 6 kćeri, koje su sve, osim Belle, jako razmažene i pohlepne za materijalnim dobrima. Zaplet započinje kada se otac, pri povratku s jednog putovanja, sklonio od oluje u naizgled napušteni dvorac, okružen živopisnim kipovima. Iako nitko nije odgovorio, on je ušao unutra, a ondje ga je dočekao bogat objed koji mu je ostavio nevidljivi vlasnik.

Trgovac je dvorac ubrzo počeo smatrati svojim vlasništvom, te planirao dovesti ondje svoju djecu, ali prije odlaska ugledao je vrt pun ruža te ubrao jednu kao poklon svojoj najmlađoj kćeri. U tom trenutku na scenu stupa zvijer, koja je bijesna jer je trgovac, unatoč svom gostoprimstvu koje je primio odlučio ipak uzeti nešto što mu nije bilo ponuđeno. Stoga zvijer zahtjeva da trgovac pošalje jednu od svojih kćeri u dvorac. Ako, pak, ni jedna neće željeti zamijeniti u tome svoga oca, onda se on sam mora vratiti.

Iako su braća odbila ikoga pustiti da se vrati u dvorac, a sestre odbijale otići, okrivivši Belle za svoju nesreću, Belle sama odlučuje otići u dvorac umjesto oca. Belle je u dvorcu dočekana uz vatromet, a već prve večeri Zvijer ju je zaprosila. Taj ritual ponavljat će se svake večeri i svake večeri Belle će odbijati prosidbu, a nakon toga sanjati princa u kojeg se polako zaljubljuje. Pritom će je princ moliti da ga ne ostavlja i da ga oslobodi muke koju prolazi. No, koliko god će tražiti po dvorcu svog princa, neće ga naći. Ali, naći će majmune, papagaje, price pjevice koje se ponašaju poput sluga i dvorana, a pojavit će se i vila.

U ovoj verziji veliki je naglasak na transformaciji izrazito agresivne zvijeri koja prvenstveno mora ponovno naći svoju ljudskost. Priča se nastavlja poznatim slijedom u kojem Belle, uz dopuštenje zvijer, odlazi posjetiti svoju obitelj na dva mjeseca, nakon čega se, u zadnji tren, vraća u dvorac zvijeri koja je na samrti. Vidjevši zvijer takvu, shvaća da je voli. Ali, neće ga u život vratit poljupcem nego vodom, a zvijer će se u princa pretvoriti tek nakon što se ona pristane udati za njega.

Međutim, tu priči nije kraj jer osim princa, u dvorac stiže i njegova majka kraljica, koja Belle ne smatra prihvatljivom snahom zbog njezina niskog podrijetla. Međutim, tada se otkriva priča o razlozima kletve, ali i o podrijetlu same Belle. Naime, Belle je bila kći jednog kralja i vile. Njezinu majku zarobila je zla vila, koja se željela udati za njezinog oca. Belle je trebala biti ubijena, ali spasila ju je druga vila (ona koja joj se ukazuje u dvorcu) te je podmetnula trgovcu umjesto njegove najmlađe kćeri koja je umrla. Zla vila kriva je i za kletvu nad princem. Naime, ona je pomagala njegovoj majci tijekom rata, a princ ju je, kada je odrastao odbio oženiti, te je ovo bila osveta i kraljici i princu. S otkrićem Bellinog kraljevskog podrijetla, više ne postoje zapreke da se ona i princ vjenčaju.

Kasnija izdanja

Samo 16 godina iza Villenueve, bajka je ponovno objavljena, no u novom obliku. Napisala ju je i na engleski prevela francuska spisateljica i guvernanta u Engleskoj, Jeanne-Marie Leprince de Beaumont. U ovoj verziji trgovac ima 3 sina i 3 kćeri, nema vila ni podmetanja djece, kao i Belleinog kraljevskog podrijetla. Ova je verzija pisana za djecu, te fokus sa transformacje zvijeri prelazi na transformaciju Belle koja mora naučiti vidjeti više od vanjskog izgleda.

Upravo je ova verzija „Ljepotice i zvijeri” danas i najpoznatija. Međutim, time tema ljubavi između ljepotice i zvijeri nije iscrpljena. Naime, tijekom 19. stoljeća mnogi su pisci prikupljali i zapisivali narodne predaje, te su sačuvali različite verzije ove priče. Tako su u Francuskoj zapisane još dvije verzije. Iz pokrajine Lorraine, Emmanuel Cosquin zapisao je priču „Bijeli Vuk” („Le Loup blanc”) u kojoj se Bijeli vuk po noći pretvara u princa i djevojka to zna, ali na kraju otkrije tajnu svojim sestrama, zbog čega Bijeli vuk, odnosno princ umire. Priča „Belle Rose” Henri Pourrat potječe Iz pokrajine Auvergen te je prilično slična Villenueveinoj i Beumontovoj verziji, a princ je ovdje kažnjen jer se izrugivao prosjakinji.

Zanimljive su i neke talijanske verzije. U verziji iz Trentina pod nazivom „The Singing, Dancing and Music-making Leaf” zvijer je zmija koja ne dopušta junakinji da ostavi dvorac bez nje, nego je prati na svadbu njezine sestre. TIjekom plesa, junakinja zmiji staje na rep, te se zmija pretvara u grofa. Postoji nekoliko europskih verzija u kojima je zvijer medvjed, dok je u onoj danskoj konj. U portugalskoj verziji junakinjin otac umire, a ona, nakon sprovoda, zakasni s povratkom u dvorac. Zvijer umire, te prokune nju i cijeli njezinu obitelj. Junakinja umire nekoliko dana kasnije, a njezine sestre žive u siromaštvu. Flamanska Belle spašava zvijer od utapanja, nakon što sanja da se utapa, nakon čega se on pretvara u princa, dok je u Češkoj zvijer bazilisk kojem junakinja mora odrezati glavu da bi skinula čaroliju.

Međutim, ova tema nije bila popularna samo u Europi. U Tibetu je zapisana priča o vladaru koji je imao mnogo sinova, ali jedan od njih je bio toliko ružan da nitko nije želio dati svoju kćer njemu za ženu. Imao je lice lava, osamnaest oznaka ružnoće te je bio prilično jak. Na kraju, otac mu je uspio naći lijepu ženu, ali ona ga nije smjela vidjeti kada bi po noći dolazio k njoj. Kada ga je konačno ugledala, toliko se prestrašila da je pobjegla od njega, a on ju je osvojio tek kada je vidjela njegovo ratničko umijeće. No prije samog sretnog završetka, junak se čak pokušao i ubiti kada se vidio u odrazu vode (do tada su svi pazili da ne vidi svoje lice nigdje). Ipak bog Indra ga je zaustavio te mu dao dragulj koji je uklanjao njegovu ružnoću sve dok ga je nosio.

Kina također ima svoje verzije priče. U jednoj je zvijer zmija, a junakinja je pretvara u mladića oživjeviš ga vodom s izvora, dok u drugoj junakinja mora doći živjeti u Veliki kineski zid. Na području SAD-a zabilježene su priče u kojima je zvijer žaba, lav ili čak ima lavlju glavu, noge konja, rep zmije i tijelo bika.

Ni junakinje ne traže svaki puta isto. Neke traže ružu, ali ima i onih  koje traže jabuku, orahovu gračnicu, grožđe, marelicu, pa čak i komadić Velikog kineskog zida.

No ono što im je, u većini slučajeva zajedničko jest sretan kraj. Jer su nam, očito, takvi krajevi najdraži, bez obzira na to kojoj kulturi pripadamo.

Želite pročitati još ovakvih tekstova? Kliknite na Ali to nije sve i uživajte!