Notice o novoj godini kroz povijest

Ako ste razmišljali zašto godina ima dvanaest mjeseci, otkud im nazivi; počinje li nova godina oduvijek u siječnju, jesu li mjeseci nekad bili brojčano drugačiji i što je s poimanjem kalendara – nema boljeg vremena od početka godine da se kratko pozabavimo ovim i sl. pitanjima.

Protuletnjak kao početak nove godine 

Mjesec koji svi povezujemo s dolaskom proljeća, na samim počecima civilizacija, predstavljao je početak godine.

Prva civilizacija, znanstveno zavidne razine, jest ona sumerska – najstarija civilizacija na prostoru Mezopotamije (današnji Irak).  Govorimo o razdoblju oko 4000 g. p. n. e. i izumima kao što su opeka (gradnja kuća!), kotač, plug, klinasto pismo. Imali su društveno uređenje, mada je riječ o robovlasničkom društvu pod vodstvom kralja, a napomenimo da se na popisu kraljeva nalazi i jedna žena. Govorimo o naprednoj civilizaciji.

I premda su Sumerani bili obožavatelji piva itekako su smisleno gledali na početak nove godine s početkom proljeća – rađanja života, buđenja i bujanja prirode, pa bismo prije rekli da se netko napio kad je novu godinu smjestio u zimu.

Sumerska godina dijeli se na emesh odnosno „ljeto“ i enten – „zimu“. Prema lunarnom sustavu računanja vremena, odnosno lunarnom kalendaru  mjeseci su počinjali s prvom večeri mladoga mjeseca i trajali 29 ili 30 dana, a imena su mjeseci dobivali prema božanstvima u u kontekstu životnih aktivnosti koje su uvelike obilježene poljodjelstvom, ovisno o pojedinom gradu-državi. Naime, ustrojstvom gradova-država na čelo su stavljeni vladari ili vrhovni svećenici u direktnom kontaktu s bogovima.

Dakle, gradovi-države imaju svoga boga, pretpostavimo kao što bi to danas u gradovima bio svetac zaštitnik.

Prema sumerskoj mitologiji, ali i tekstovima opisa svetkovina i rituala žrtvovanja, akitu ili Nova godina slavljena je kao jedna od važnijih svetkovina i to u čast božici Inani u gradu Lagašu početkom proljeća.

Naime, slavio se brak boga Dumuzija i božice Inane. Slavljen je svake godine početkom proljeća kako bi se osigurala plodnost.

Jedna od najstarijih poznatih božanstava, za Sumerane je božica Inana, za Babilonce, Akađane i Asirce boginja Ištar, za Feničane Astarta. Kraljica nebesa, boginja ljubavi i rata. Ekvivalent grčkoj Afroditi i rimskoj Veneri, a zabilježena i u književnosti u Epu o Gilgamešu kao Ištar koja pokušava zavesti Gilgameša opisana kao promiskuitetna, pakosna i ljubomorna.

U kontekstu Sumerana, njezin glavni hram bio je u gradu Uruku gdje je ona štovana kao božica mudrosti koja donosi znanje i kulturu u grad Uruk.

Inana (poznata još kao Baba, Nintu, Geštinana, Majka Zemlja, izvor svega živoga), zaštitnica skladišta žita i datulja bila je povezana s Dumuzijem, odnosno zaštitnikom usjeva, stada, raslinja, zdrava potomstva, stoga je njihov brak osiguravao plodnu godinu. Na božicu Inanu gleda se kao na samostalnu žensku božicu, vezanu za moć, senzualnost, čak prostituciju, ali i rat, koja nerado ulazi u brak i daleko je od pojma božanske majke.

No, kako to u mitologiji obično i biva, postoje mnoge druge priče. Prema jednoj od njih bog Dumuzi, koji je zaslužan i za plodnost životinja, prikazivan je kao vladar i junak i pola čovjek-pola bik. Prema ovom mitu, božica Inana pristala je na brak s bogom bikom da bi osigurala plodnost i obilje stanovnicima Sumera.

Lunarni, solarni sustav i onaj treći

Spominjao se lunarni sustav računanja vremena. Dopustite da pojednostavimo. U Mezopotamiji smo i bavimo se poljoprivredom, ona nam je važna, oko nje se vrti naš život, a o bogovima ovisi kako će nam priroda biti naklonjena – zato ih slavimo i priređujemo svetkovine njima u čast. Naš sustav računanja vremena je lunarni. Plodnost zemlje, kretanja u prirodi su nešto što pomno proučavamo i na temelju njih planiramo, pa nam tu pomaže kalendar pomoću kojega možemo određivati godišnja doba, a napravili su ga svećenici (uz pomoć bogova)jer je ionako sva zemlja u vlasništvu hramova.

Dakle, prve kalendare koji podrazumijevaju službeno računanje vremena stvaraju učeni ljudi – svećenici uz pomoć matematike i astronomije, a ne poljoprivrednici. Arhaični ratarski narodi koristili su solarni sustav, no Sumerani koriste lunarni. Ovaj proces vezan je za okretanje Mjeseca oko Zemlje i Zemlje oko Sunca, pa tako postoje mjesečevi odnosno lunarni i sunčevi odnosno solarni kalendari. Kada govorimo o onom trećem kalendaru riječ je o lunisolarnom tipu koji uzima u obzir i kretanje Mjeseca i kretanje Sunca.

Mijene mjeseca, odnosno promatranje mladog Mjeseca u redovitom vremenskom slijedu bilo je prilično logično za primijetiti, a u hramu je i postojala osoba koja se isključivo bavila tim poslom jer je o tome morala izvještavati vladara.

Problem lunarnog kalendara jest u tome što mjesečeva kretanja traju oko 354 dana dok solarna godina, vrijeme u kojem Zemlja obiđe Sunce traje oko 365 dana.

Egipatski kalendar je lunarni, i to s tri godišnja doba.

Egipatska nova godina = doba poplave

Odmaknimo se od ožujka i proljeća, stari Egipćani vode nas na proslavu nove godine u srpnju, na početak nilskih poplava. Naime, Nil i njegovi ciklusi, faze bili su glavni pokazatelji triju sezona za stare Egipćane.

Naime, oko 3000 g. p. n. e. praćenjem kretanja zvijezde Sirius (eg. Sopdet, Sopdu ili grč. Sothis) točno se određivala godišnja poplava Nila – dan nakon helijakalnog izlaza (izlazak je vidljiv u zoru, prije izlaska sunca) zvijezde Sirius (19. srpnja) u slično doba godine. Zbog razlike sati sa Sunčevom godinom, svake četiri godine nova je godina padala jedan dan ranije.

Godinu su, ovisno o vrsti poljodjelskih radova, dijelili na tri godišnja doba: doba poplave (eg. akhet), doba sjetve (eg. peret) i doba žetve (eg. shemu).

Petnaestog dana mjeseca Thota, godišnjeg doba Akhet, slavila se svetkovina Nila. Bio je to trenutak dolaska boga Hapija koji je u egipatske zemlje donosio obnovu života. Tijekom ceremonije kralj je plesao ispred kipa božice Hathor u Denderi i pružao joj vrč vina prije no što bi ga sam ispio. Prvi dan godine ili izlazak Sirijusa slavio se također tijekom mjeseca Totha.

Zbog nepodudarnosti lunarne i solarne godine te praćenja helijakalnog izlaza zvijezde Sirius, Egipćanima dugujemo shemu od 365 dana u godini, s 5 interkalarnih dana koje se dodavalo na kraju godine. Godina je imala 12 mjeseci, svako godišnje doba 4 mjeseca, a svaki mjesec po 30 dana. Ovaj najraniji eksperiment bit će korišten i u vremenu nove ere.

Osim lunarnog, koji je više služio za religijske svetkovine i rituale, administrativnog ili formalnog kalendara kojim uvode godinu od 365 dana, u Egiptu postoji i treći sustav računanje vremena, a to je onaj vladavine kraljeva počevši od prve godine vladavine sa svakim novim kraljem, pa će sastavnice datuma izgledati nekako ovako:

Prva vladarska godina, četvrti mjesec žetve (doba žetve), peti dan, vladavine kralja XX (ime kralja).

Važno je roditi se u godini zmaja 

Mada je Kina jedna od zemalja koja prati lunarni sustav računanja vremena, njezin kalendar je lunisolarni jer uključuje i Mjesečeve mijene i vrijeme sunčeve godine. Zato kineska nova godina i pada na različite datume svake godine u periodu od 21. siječnja do 19. veljače za vrijeme koje se održava Proljetni festival kako se Nova godina naziva.

Kineski kalendar datira iz vremena dinastije Shang oko 14. st. p. n. e. Taj je kalendar izrađen po lunarnom ciklusu koji ima 12 mjeseci, a svake druge ili treće godine ima i 13. mjesec. Godina ima između 353 i 355 dana, a prijestupna 383 i 385 dana.

Premda se 1912. Kina priklanja gregorijanskom kalendaru i formalno priznaje Novu godinu 1. siječnja, nakon 1949. kineska se tradicionalna Nova godina proziva Proljetnim festivalom koji je jedan od najvažnijih festivala.

Vrijeme je to kolektivnoga godišnjeg odmora u kojem se okupljaju obitelji. Gdjegod njihovi pripadnici u svijetu bili, svi putuju svojim domovima i okupljaju se povodom festivala. Najvažniji je tzv. gala TV program („China Central Television’s Spring Festival gala“ ili „Lunar New Year’s Eve gala“) u trajanju od kojih pet i pol sati, namijenjen obiteljskom okupljanju, a pripreman kroz cijelu godinu. Svi „koji nešto znače“ uključeni su u taj program kineske televizije prvi put prikazan 1983. godine. S godinama je postajao politički obojaniji, pa ne čude teme patriotizma i solidarnosti.

Bez crvene boje nema proslave Proljetnoga festivala. Naime, ona simbolizira sreću i blagostanje, krepost i iskrenost. Svakako je obavezno imati nešto crveno na sebi i po mogućnosti novo. Nova odjeća simbolizira promjenu i rađanje nove godine.

Ako ste imalo popratili kineski kalendar ili horoskop, poznato vam je da se godine izmjenjuju u znaku određenih životinja i iza toga stoji itekakva tradicija jer je značajno u kojoj ste godini i znaku rođeni, pa je tako više ili manje poželjno roditi se u određenom znaku odnosno godini toga znaka.

U Kini će 2024. biti slavljena kao godina Zmaja i to je godina u kojoj su kapaciteti rodilišta više opterećeni. Zašto?

Naime, znak zmaja u kineskom horoskopu iznimno je cijenjen i gledan kao najjači znak, pa svakako želite roditi upravo u ovoj godini.

Kineska nova godina nije jedina proslava koja proizlazi iz lunarnog sustava. Lunarnu novu godinu slave primjerice u Južnoj Koreji, Vijetnamu, Laosu i Singapuru.

Ultimus annus confusionis  – julijanski kalendar

Latinska riječ Calendarium značila je nekad spisak kamata ili popis dugova koje vam dospijevaju prvoga u mjesecu, a kod starih Rimljana lat. riječ calendae predstavljala je prvi dan u mjesecu.

Prvi kalendar u Rimu pripisuje se vremenu vladavine prvoga kralja Romula oko polovice 8. st. pr. n. e., no, njegova vladavina nije dokazana.

No, stari Rimljani su prvotno godinu dijelili na deset mjeseci od kojih je Martius bio prvi, dakle, nova godina počinje na proljeće s ravnodnevicom, a zadnji je mjesec December. Ta tzv. civilna ili građanska godina imala je 304 dana i nazivali su je Romulovom godinom. Godina se dijelila na dva dijela: vrijeme ratovanja (ožujak – listopad) i vrijeme povratka s ratovanja (listopad – ožujak), preostali dani zime im nisu bili atraktivni, pa ne čudi bilježenje samo ovih deset mjeseci.

U vremenu kralja Numa Pompilija (715. – 673. g. p. n. e.) dodaje se 51 dan podijeljen u dva mjeseca: Ianuarius i Februarius i tako se sustav prebacuje na lunarni od 12 mjeseci, no zbog nesklada sa solarnim, dodavali su se prijestupni mjeseci (tzv. interkalarni odnosno umetnuti) o čijem je umetanju odlučivao vrhovni svećenik – pontifex maximus koji je bio politička ličnost. Nemarom ili političkim kaosom, nastao je nered u kalendaru koji je odlučio popraviti Gaj Julije Cezar dolaskom na poziciju pontifexa maximusa.

Na tom je problemu radio aleksandrijski astronom Sosigen kojega je Cezar pozvao da bi se riješio problem tzv. zbrkanih godina (anni confusionis). Rezultat je nastanak tzv. julijanskog kalendara 46. g. p. n. e., i to s novouređenom godinom od 365 dana i 6 sati uz umetnut dodatan dan svake četvrte godine. Da bi se godina izjednačila sa solarnom i riješile sve prethodne zbrke upravo je 46. g. p. n. e. ostala zapamćena kao najdulja godina u povijesti s 445 dana te ju istovremeno Cezar proglašava zadnjom zbrkanom godinom ultimus annus confusionis.

Nova 45. godina p. n. e. počela je, slavila se formalno 1. siječnja, a broj dana po mjesecima bio je 30 ili 31. Premda je nova godina u doba Rimske republike već od 153. g. p. n. e. započinjala 1. siječnja, taj datum nije bio službeno i šire prihvaćen do uvođenja Cezarova Julijanskoga kalendara.

Julijanski kalendar korišten je sve do 16. stoljeća (1582. godine) odnosno do pojave gregorijanskog kalendara, no Julijanski kalendar još danas koriste primjerice Ruska pravoslavna crkva, Gruzijska pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva i Jeruzalemski patrijarhat.

Svi kalendari vode u Rim – otkud imena mjesecima koje danas poznajemo?

Za današnji kalendar uistinu gotovo da u potpunosti možemo zahvaliti Cezaru, a sve smo nazive preuzeli od Rimljana i do danas se to nije promijenilo, tako da svi putevi zaista vode iz Rima i u Rim.

Imajući na umu da je ožujak starim Rimljanima bio prvi mjesec, a ne treći, sve do uvođenja sustava od 12 mjeseci, krenimo ipak nama poznatim redom od siječnja i veljače – Ianuariusa i Februariusa, koje je uveo gore spomenut Numa Pompilije. Siječanj tako dobiva ime po bogu Ianusu, zaštitniku početka i vremena i čuvaru vremena, bogu s dva lica koji gleda i naprijed i natrag, baš kao i  siječanj. Veljača je predstavljala mjesec pročišćenja i pomirenja, pokore, nazvan prema lat. riječi februa – praznik čišćenja i februus – očisnički, a neki ga dovode u vezu s bogom podzemlja (Februusom).

Ožujak odnosno Mars nazvan je vrlo logično prema bogu rata, Jupiterovu sinu i Romulovu ocu, pa je simbolika podjele godine na dva dijela, od kojih je prvo vrijeme ratovanja počinjalo upravo s Martiusom, ovdje vrlo snažna. Za travanj ili aprilis smatra se da dolazi od riječi aperiri u značenju otvaranja vegetacijske godine ili pak Aphrilis kao iskrivljeno ime božice Afrodite odnosno rimske Venere.

Podrijetlo mjeseca svibnja – Maius ili je vezano za božicu proljeća, plodnosti, veliku božicu majku – Maju, majku boga Hermesa (grčka mitologija) i suprugu boga vatre Vulkana, ili pak dolazi od pridjeva maiores, koji znači „više“.

Lipanj odnosno Iunius nazvan je ili prema Juniju Brutu koji je bio prvi rimski konzul ili prema božici Junoni (Iuno) zaštitnici Rima, žena i porođaja te braka.

Srpanj nekad Quintilis (peti mjesec prema starom kalendaru) Marko Antonije je zasluženo 44. g. p. n. e. preimenovao u Iulius u čast Cezaru. Slična je i sudbina kolovoza nekad znanog kao šestoga mjeseca Sextilis koji je 8. g. u čast Augusta Oktavijana, prvoga cara Rimskoga carstva, preimenovan u Augustus i njemu je dodan još jedan dan koji je oduzet Februariusu te je tako veljača ostala na 28 dana uz jedan dan više svake četvrte godine.

Za kraj vrlo jednostavna daljnja grupacija: September, October, November i December dolaze od brojeva sedam, osam, devet i deset s obzirom na prvotni oblik rimskoga kalendara.

Koja se greška potkrala u julijanskom kalendaru?

Riječ je, o problematičnih 11 minuta za koje je spomenuti Cezarov egipatski astronom Sosigen precijenio duljinu godine, pa je kumulativ ove greške kroz stoljeća postao uočljiv.

Naime, vrijeme potrebno Zemlji da završi jednu solarnu orbitu je oko 365,2422 dana te zato uzimamo 365 dana uz prijestupni dan svake četiri godine. Prosječno trajanje godine prema Julijanskom kalendaru je 365,25 dana. Razlika između 365,2422 dana u godini i 365,25 dana u godini rezultira greškom od otprilike jednog dana svakih 128 godina. To se možda ne čini mnogo, ali nakon šesnaest stoljeća korištenja Julijanskog kalendara, greška je narasla na dvanaest dana.

Aloisius Lilius (Luigi Lilio Ghiraldi), astronom i fizičar iz Napulja zaslužan je za izradu gregorijanskoga kalendara koji po njemu, kao ni julijanski po Sosigenu, ne dobiva ime već po naručiteljima, u ovom slučaju riječ je o papi Grguru XIII.

Papa Grgur XIII., biskup, sluga slugu Božjih, bulom „Inter gravissimas“ 24. 2. 1582. (Neslužbeni prijevod bule) odobrava reformu, odnosno zamjenu julijanskog kalendara s nama danas poznatim gregorijanskim.

Prema gregorijanskom kalendaru, tri od svake četiri stoljetne godine ravnomjerno djeljive sa 100 nisu prijestupne godine. Dakle, 1700., 1800. i 1900. nisu bile prijestupne godine, ali 2000. jest. Isto tako 2100., 2200. i 2300. nisu prijestupne godine, ali 2400. jest. Uklanjanjem tri dana svakih 400 godina smanjilo je prosječno trajanje kalendarske godine na 365,2425 dana, smanjujući pogrešku s otprilike jednog dana svakih 128 godina na otprilike jedan dan svakih 3300 godina.

Julijanski kalendar i proleptički gregorijanski kalendar (gregorijanski kalendar koji se primjenjivao na datume prije njegovog uvođenja) isti su od 1. ožujka 200. do 28. veljače 300. godine, no 29. veljače 300. po julijanskom kalendaru je 1. ožujka 300. po proleptičkom gregorijanskom kalendaru. Prolaskom svakog prijestupnog dana koji je u julijanskom, ali ne i u gregorijanskom kalendaru, razlika između dva kalendara raste za još jedan dan.

Trenutno je gregorijanski kalendar trinaest dana ispred julijanskog. Počevši od 14. ožujka 2100. (29. veljače 2100. po julijanskom), razlika će biti četrnaest dana.

Julijanski kalendar postupno je napušten od 1582. u korist gregorijanskog kalendara. Gregorijanski kalendar bio je ubrzo prihvaćen od gotovo svih katoličkih zemalja. Austrija ga je prihvatila 1584., a Ugarska, pa i banska Hrvatska, 1587. Protestantske su ga zemlje počele uvoditi od 1700., a u ostalim je zemljama njegovo prihvaćanje bilo vezano uz političke i institucionalne promjene (Japan 1873., Egipat 1875., Kina 1912., Rusija 1918., Turska 1924), tako da ga neke prihvaćaju tek u 20. st. paralelno zadržavajući i lokalni/tradicijski kalendar.

Nemojmo zaboraviti naše stare Slavene!

Kroz tekst smo se osvrnuli na početke civilizacija, no osvrnimo se na nama bliske, poganske korijene, stare Slavene čiji smo potomci i čiju mitologiju i geografsko-kulturološki prostor i nastanjujemo.

I eto za kraj teksta, vratimo se opet u proljeće otkud smo i počeli. Starim Slavenima nova godina počinje u ožujku i uglavnom simbolizira izlazak boga Jarila (Juraj) iz podzemlja kamo ga je odveo bog podzemlja Veles ukravši ga od njegovih roditelja, vrhovnog božanstva Peruna – gromovnika i majke prirode, Majke Zemlje, ženskoga božanstva – Mokoši.

Sukob Peruna i Velesa oko Mokoši i vladavine zapravo je ciklička izmjena godišnjih doba i godišnji tijek vremena. Osim sina Jarila koji je otet, Perun i Mokoš imaju kćer Maru ili Moranu. Njih dvoje su zapravo blizanci rođeni na novu godinu, a sreću se upravo u isto vrijeme, u proljeće kad Jarilo izlazi iz podzemlja, zaljubljuju se i sklapaju brak, ne znajući da je incestuozan. Njihov brak simbolizira plodnost, bogatu žetvu, izobilje, nalik na Inanu i Dumuzija s početka teksta. No, brak nije bio sretan zauvijek.

Prema slavenskoj mitologiji, Morana ili Mara mijenjala je svoju ulogu tijekom godine. U proljeće je ona bila mlada djevojka, Mara, koja susreće svoga brata blizanca Jarila i potom se za njega udaje. Od djevojke i supruge Mare tijekom proljeća i ljeta, do osvetoljubive Morane ili More u drugom dijelu godine koja ubija svoga nevjernog supruga, da bi na kraju vladala zimom i postala sama Smrt. Morana, strašna božica koja sije smrt danas je nekako poznatije njezino lice, no nemojmo ju zaboraviti vezati i uz proljeće! U proljeće vegetacijski ciklus, njihovo rađanje i brak kreće ispočetka.

Rekli bismo da se Morana već jedno vrijeme dovoljnom žestinom i osvetoljubivošću ne ljuti na Jarila jer su zime prečesto proljetnoga karaktera.

S druge strane, postoji mitološki prostor za božicu Vesnu, božicu proljeća i nositeljicu sunčeve topline, čija se pak borba s Moranom i njezina pobjeda u proljeće, a Moranina zimi, smatra izmjenom godišnjih doba, ali o tome nekom drugom prilikom.

Želite pročitati još ovakvih tekstova? Kliknite na Cipela bečka, noga lička i uživajte!