Od 15 do 0 nasljednika u roku od 55 godina: djeca kralja Georgea III. i kraljice Charlotte, 2. dio

Život europskih princeza i pripadnica vladarskih kuća bio je u 18. stoljeću jednostavno definiran: rode se, odgaja ih se za udaju, nađe im se zaručnika i uda ih se za potrebe političkih saveza. Međutim, takav život nije se dotakao šest kćeri Georgea III. i Charlotte iz jednostavnog razloga – njihov ih je otac jako volio. Pomislili bismo da je to nešto dobro, ali prema pismima princeza, one baš nisu bile time oduševljene.

Zatočene princeze

George III. bio je psihički bolestan, a njegovi psihički problemi dovodili su do toga da je spram djece iskazivao vrlo opsesivno ponašanje i želju za kontrolom svakog aspekta njihovog života. To se pogotovo odnosilo na kćeri koje su se našle zatvorene u roditeljskoj kući bez mogućnosti bijega. George o udaji nije htio čuti, izjavivši jedom: „Ne mogu zanijekati da nikada nisam želio i ne želim da se jedna od njih uda; Uživam u njihovom društvu i ne želim se od njih odvojiti.”

Samo spominjanje njihove udaje moglo je kralju izazvati anksioznost i nove napadaje, pa je s vremenom brak princeza postao tabu tema u kraljevskom kućanstvu. Kako se njegovo stanje pogoršavalo, tako je i kraljica sve više bila protiv udaje, ne samo zbog straha da će se njezinom mužu pogoršati zdravlje, već i zato što, osim bolesnog muža i princeza, nije imala nikakvog društva.

Naravno, to je značilo i da im je tijekom odrastanja ograničavano upoznavanje ljudi izvan dvora i obitelji. To ih je istovremeno, upućivalo jedne na druge te su princeze Charlotte, Augusta, Elizabeta, Mary, Sofia i Amelia postale međusobne saveznice u pokušaju da iza sebe ostave jednoličan život i roditeljsku stegu.

Propale bračne ponude

Bilo bi potpuno pogrešno tvrditi da kraljeve kćeri nisu imale nikakvih ponuda za udaju samo zato što su odrastale izolirano. Kao princeze vrlo jakog i bogatog kraljevstva bile su sjajna prilika za svakog ženika. I sve bi bilo dobro da njihov otac nije ponude redom odbijao.

Na popisu odbijenih ženika tako su se našli danski i švedski prijestolonasljednik, kao i različiti njemački prinčevi. Razlozi su varirali. Na primjer, kada je danski prijestolonasljednik Frederik 1785. godine izrazio je želju da oženi Augustu, George ga je odbio rekavši da mu ne pada na pamet dati mu svoju kćer za ženu nakon što je Frederikov otac bio toliko loš suprug njegovoj sestri Caroline Matildi. Caroline Matilda bila je Frederikova majka, a Frederickov otac bio je psihički bolestan. Zanimljivo je da je Frederik u to doba bio regent svom ocu, kao što će Georgeu postati njegov sin zbog istog razloga.

Sestre nisu bile ni najmanje oduševljene svojom sudbinom. Koliko im je situacija bila nepodnošljiva svjedoči i pismo princeze Sofije bratu Georgeu, princu od Walesa, u kojem kaže da „ne zna zašto već jednom ne odluče zavezati ih u vreću i utopiti u Temzi.” Međutim, ni jedna od njih nije se predavala bez borbe te su veći dio mladosti provele u nadanju i „spletkarenju” s braćom ne bi li se uspjele udati. Kada su im nade propale, neke su se okrenule drastičnim mjerama.

Prva koja se udala

Ako gledamo privatne živote kraljevske djece, definitivno jedno od najintenzivnijih razdoblja bio je kraj 1780-ih i 1790-e. Braća su radila probleme, prisiljavalo ih se na ženidbu, a sestre koje su već bile u svojim 20-im godinama nadale su se da će u cijeloj strci oko skandala i osiguravanja nasljedstva i one uspjeti sklopiti brak. Međutim, samo se jednoj osmjehnula sreća. Najstarija kraljeva kćer, princeza Charlotte uspjela se 1797. godine udati! Imala je 31 godinu, što se smatralo prilično kasnom dobi za sklapanje prvog braka. Naravno, to je vrijedilo za djevojke.

Kako se Charlotte posrećilo? Bio je potreban ministar, parlament, kao u uvjeravanja ruske carice Karatine Velike o karakteru ženika da bi George popustio i dopustio taj brak. Njezin suprug bio je princ od Wűrtteberga i prema pismima, nije bio Charlottein prvi izbor (sviđao joj se jedan drugi strani princ), ali nije se bunila. Godinu dana nakon sklopljenog braka rodila je mrtvu kćer, koja je bila i njihovo jedino dijete.

Međutim, Charlotteina udaja sigurno je dala nadu i ostalim sestrama da će sada, kada je led probijen i kada je prva otišla, doći i one na red. Kako su se samo prevarile.

„Privatno udana”

Ona koja je imala najbolje šanse da na tom valu zaplovi prema bračnoj luci bila je Augusta, kojoj je 1797. švedski princ ponudio brak. Međutim, kao što je već rečeno, njegova je ponuda odbijena. Augusta je tada imala 29 godina.

Na kraju je, oko 1800. godine, kada je imala 32 godine, započela vezu s Brentom Spencerom, irskim časnikom u britanskoj vojsci, koji je kasnije napredovao do general bojnika. Ako prinčevi nisu mogli postati njezini zakoniti muževi, Brent zasigurno ne bi dobio odobrenje, ali Augusti očito to više nije bilo važno. Veza je vjerojatno potrajala do njegove smrti 1928. godine, a djece nisu imali. Možda se za njega udala oko 1811. godine, ali o tome nema potvrde, iako se u jednom pismu iz 1818. godine navodi se da je Augusta „privatno udana”.

Izvanbračna djeca princeza

Augusta nije bila jedina koja je uživala u izvanbračnoj vezi. Godine 1788. počele su kružiti glasine da je osamnaestogodišnja Elizabeta u vezi s pažem Georgeom Ramusom rodila ne jedno, nego čak dvoje djece. Pričalo se i da se za njega udala te da je kralj bio prisutan na vjenčanju. Međutim, vrlo je izgledno da je to samo bila priča jer u kraljevskom kućanstvu postojao paž prezimena Rasmus, ali se on nije zvao George. Tko ju je proširio i zašto ostaje nepoznanica.

I dok su Elizabetina izvanbračna djeca samo produkt govorkanja, za Sofiju se to ne može reći. Naime, ona je 1800. godine rodila sina koji je u matičnoj knjizi upisan kao Thomas Ward. Tko je bio otac? General Thomas Garth, kraljevski konjušar, inače 33 godine stariji od princeze. U pismima se spominje da je bio užasno ružan, ali i izrazito duhovit te da je Sofija bila apsolutno luda za njim. „Princeza je toliko jako zaljubljena u njega da svi to vide. Ona se uopće ne može suzdržati u njegovoj blizini…”, pisala kći jedne kraljičine dvorske dame.

I dok se u početku o djetetu samo govorkalo, u trenutku kada je Garth dječaka posvojio i proglasio svojim štićenikom te mu dao svoje prezime, sva su govorkanja potvrđena. To je značilo da se Sofija nikada neće moći udati i osnovati obitelj. Ipak, postavlja se pitanje jesu li možda i bili u nekoj vrsti braka, kao i princeza Augusta. Naime, Sofija u pismima spominje kako su razmijenili vjenčano prstenje.

Ljubavna pisma

Najmlađa sestra Amelia, koja je često bila bolesna, doživjela je pak romantičnu i strastvenu ljubavnu priču s 21 godinu starijim Charlesom Fitzroyem o kojoj danas svjedoče njihova pisma u kojima se potpisivala s A. F. R. (Amelia Fitzroy). U njima ona sebe naziva njegovom suprugom, mašta o namještaju kojim će urediti kuću, ali iskazuje i želju da ga što bolje upozna. Amelia u pismima nije bila ni najmanje suptilna, svoje je osjećaje vrlo javno iznosila, što baš nije bilo popularno u društvu koje je promoviralo uvijek smireno i dostojanstveno ponašanje. Nije da su jaki osjećaji bili zabranjeni, ali cilj je bio ponijeti ih sa sobom u grob bez da itko išta o njima zna.

Amelia se time očito nije zamarala. Tomu svjedoči i dio jednog pisma koje mu je poslala 1808., oko svog 25. rođendana.

„Koliko te iskreno volim, moj CFR. Potpuno sam jadna i nesretna bez tebe. Da, sudi o mojim osjećajima prema svojim vlastitim. Želim te više nego što možeš zamisliti. Sigurna sam da ćemo morati provesti sate zajedno prije nego što se zaista upoznamo. Radost bi bila ogromna, namjeravam te držati u postelji barem tjedan dana kad se vjenčamo. Moramo se nekako sastati. Možda bi mogli kod Ernesta, ako ti dođeš u nekoj običnoj odjeći…”

Nažalost, ova je ljubavna priča naglo završila 1810. godine kada je Amelia umrla navršivši 27 godina. Da je trajala do zadnjeg dana njezina života svjedoči činjenica da je Charlesu ostavila sve što je posjedovala. Naravno, s obzirom na prirodu njihova odnosa, nikada ništa nije dobio.

„Ako je slobodan, udat ću se za njega”

Amelijina smrt imala je vrlo teške posljedice po kralja koji se od toga nikada nije oporavio. Godinu nakon njezine smrti, princ George definitivno postaje regent te će vladati u očevo ime sve do njegove smrti 1820. godine. Dolazak brata na vlast značio je da će se princeze Mary i Elizabet možda uspjeti udati. Mary je to pošlo za rukom 1816. godine kada se udala za svog bratića Williama Fredericka, vojvodu od Gloucestera i Edinburgha. Čini se da na taj brak nije bilo nikakvih primjedbi.

Malo gore prošla je Elizabeth. Suprug joj je bio nasljedni princ i zemaljski grof (Landgrave) Frederick od Hesse-Homburga, koji se trudio oženiti jednu od britanskih princeza više od desetljeća. Ponudu su u nekom trenutku dobile i Elizabetina sestra Augusta, ali i nećakinja Charlotte.

Treća sreća za Fredericka bila je Elizabeta koja je, moglo bi se reći, okrenula nebo i zemlju da se uspije udati. Kao najveća prepreka ispostavila se kraljica Charlotte koja je bjesnila, ljutila se i odbijala prihvatiti odluku svoje kćeri. Međutim, Elizabeta se nije dala pokolebati i konačno se 7. travnja 1818., u dobi od 48 godina, uspjela udati. Koliko joj je to bilo bitno svjedoče i njezine navodne riječi kada je svog budućeg supruga prvi puta vidjela: „Ako je slobodan, udat ću se za njega”. Sve, samo da se konačno oslobodi roditeljske stege.

Utrka za nasljednika

Iz svega priloženog jasno se vidi koliko je situacija bila loša 1817. godine kada je princeza Charlotte od Walesa umrla. Nakon 22 godine trudnoća kraljice Charlote u kojima je rođeno 15 djece, nasljeđe britanske krune bilo je upitno. Dva su princa već godinama živjela odvojeno od svojih supruga i nisu imali djece. Jedan je tek dvije godine bio u braku, ali nije imao djece, a četiri su bila neoženjena. Princeze su pak sve odreda prošle dob za rađanje zakonite djece.

Međutim, vrlo brzo nakon tragičnog događaja krenut će utrka za rađanje nasljednika. Gotovo je bilo s nedozvoljenim vezama i ljubavnicama. Pritisak na prinčeve je dosegao vrhunac. Najmlađi sin, princ Adolf oženit će se 7. svibnja 1818. godine, dok će prinčevi William i Edward brakove sklopiti 13. srpnja 1818. godine.

Adolf je prvi postao otac 26. ožujka 1819. godine kada mu se rodio sin George William. Dan iza William je dobio kćer koja je umrla isti dan. Dva mjeseca kasnije, 24. svibnja otac je postao i Edward kada mu se rodila kći Viktorija. Tri dana iza nje, 27. svibnja na svijet je na svijet je došao i sin princa Ernesta, George Frederick. Iste godine 9. rujna Williamova supruga Adelaide rodila je mrtvo dijete.

Nažalost, William i Adelaide još će tri puta postati roditelji, ali ni jedno dijete neće preživjeti dulje od 3 mjeseca. Ernest i Adolf imat će još djece. Međutim, nasljednik je rođen već u prvom krugu. Točnije, nasljednica. Kao jedino dijete svoga oca, koji je bio četvrti u nasljednom redu, Viktorija će zavladati Ujedinjenim Kraljevstvom 1837. godine, nakon smrti strica, kralja Williama IV.

Viktorija će svoje ime dati cijelom jednom dobu, a viktorijanski moral, koji karakteriziraju vrlo konzervativna shvaćanja seksualnosti te bioloških i društvenih fenomena, ostat će trajno vezan za nju. Kada pogledamo kakvi su joj bili najbliži rođaci, možemo li se uopće čuditi njezinim stavovima? 

Prethodni nastavak:

Od 15 do 0 nasljednika u roku od 55 godina: djeca kralja Gorgea III. i kralja Charlotte, 1. dio