Jedan dan u Toledu: veličanstvena Katedrala

Katedrala u Toledu zaista je ogromna. Druge riječi i opisa nema. Počela se graditi 1226. godine na mjestu gdje je u vrijeme arapske vlasti bila Velika džamija, koja je pak nastala na ostacima vizigotske katedrale. Glavnina je sagrađena u narednih 270 godina, ali dograđivala i uređivala se još i u 18. stoljeću. Nije ni čudo, s obzirom na veličinu.

Na prvi pogled najzanimljivija karakteristika jest da ova gotička katedrala ima samo jedan toranj. Ne zato što drugi nije bio u planu, nego zato što nisu imali novaca da ga završe. Kako je s vremenom taj drugi toranj (onaj dio koji je bio podignut) postao nestabilan, arhitekt Jorge Manuel Theotocópuli, sin poznatog slikara El Greca, završio ga je tako što je postavio baroknu kupolu. Zato se kaže da je ova građevina pretežito gotička.

Međutim, pravo me je iznenađenje čekalo unutra. Nisam čak sigurna ni da barem minimum tog doživljaja mogu prenijeti. Prvo što sam primijetila jest njezina prostranost. Možda je prostranijim čini to što nema klupa unutra i nema otvorenog pogleda prema oltaru s ulaza, odnosno oltar se ne vidi. To je nešto što do sada nisam vidjela, ali naravno, to ne znači da ne postoji.

Kako onda izgleda? Kao prvo, trenutačno se ulazi s bočne strane, a ne s glavnog ulaza. Na sredini, odnosno u centralnoj lađi nalaze se dva ograđena i djelomično zazidana prostora – jedan je glavna kapela, a drugi prostor za zbor.

Glavna kapela

Glavna kapela je u biti prostor gdje se održavaju mise. Nije otvorena za posjetitelje, tako da najbliže što joj možete prići jest da se popnete na dvije stepenice i virite unutra kroz željeznu ogradu. Ali oltar je fascinantan. Visok skromna 24 metra napravljen je od drveta i zlata i prikazuje slike iz Isusova života od objave do uskrsnuća. Figure koje je na njemu nalaze izgledaju ovako iz daljine i nizine izrazito malo, ali u biti moraju biti prilično velike da bi ih se vidjelo. Apsolutno fascinantno!

Ali nije samo oltar veličanstven nego i ostatak unutrašnjosti. Naime, s desne strane od oltara nalaze se kameni kipovi biskupa i svetaca, dok se s lijeve strane nalazi grob kardinala Mendoze, toledskog nadbiskupa koji je pomagao kraljici Isabeli Kastiljskoj i kralju Ferdinandu Aragonskom prilikom rekonkviste. Dok sam sve to gledala, mogla sam zamisliti kako je to nekada vjerojatno izgledalo, kada bi u ovoj kapeli sjedili kralj i kraljica, njihova obitelj i velikaši u svojim najboljim opravama i mogli pristupiti i iz blizine vidjeti i dodirnuti ovo remek djelo. Iako realno, njima sve ovo vjerojatno nije predstavljalo ništa toliko posebno jer su i inače bili okruženi zlatom i sjajem. Ja bih, naprotiv, bila jako sretna da sam mogla ući umjesto da virim kroz rešetke u ovu divotu.

Zborski prostor

Ako stojite licem okrenuti prema glavnoj kapeli, onda vam se iza leđa nalazi ulaz u zborski prostor. Ovo je bilo mjesto u kojem su sjedili nadbiskup, kanonici, prebendari i kapelani.

Iako nije toliko zlatan, šaren i uočljiv, definitivno i on pobuđuje apsolutno poštovanje prema onome tko ga je osmislio i izradio. Uz zidove se nižu dva reda klupa za crkvene velikodostojnike, ali ono što privlači pažnju jesu reljefi iza i iznad tih klupa.

Iznad prvog reda klupa nalazi se 120 drvenih reljefa koji prikazuju rekonkvistu, točnije osvajanje Granade, dok su iznad drugog reda prikazi različitih osoba iz Novog zavjeta. Sve to okrunjeno je kipovima od alabastera koji prikazuju genealogiju Isusa Krista. Koliko li je samo vremena trebalo da se sve to napravi?!

El Transparente

Još jedan „detalj” Katedrale definitivno moram spomenuti, a nalazi se iza glavnog oltara. Oni to nazivaju „El Transparente”, za što pretpostavljam da bi se trebalo prevesti kao „Providnost”. Zašto providnost? Zbog svjetla koje kroz svod prolazi i osvjetljava tabernakul (spremnik gdje se čuvaju hostije) pa se on čini providnim. U biti, „El Transparente” je barokni oltar u punom smislu te riječi jer je baš bogato ukrašen.Reklo bi se da se na njemu svašta događa, odnosno da je puno toga prikazano. U donjem dijelu je kip Djevice Marije s Isusom, a sa svake strane po jedan starozavjetni prikaz iz života kralja Davida. Potom imamo kipove različitih svetaca, pa čak i kiparski prikaz Posljednje večere. A u srcu svega toga nalazi se sunce koje zrači i koje je okruženo arkanđelima, anđelima i oblacima.

Ako sam dobro shvatila, upravo to sunce, kao simbol prisutnosti Boga koji ljudima osvjetljava put i život, je spremnik za hostiju. Međutim, da nema jedne sitnice, ovaj oltar ne bi bio toliko poseban. Naime, Katedrala je dosta mračna unatoč velikom broju prozora obojenih vitrajima koji ne mogu propustiti dovoljno svjetlosti unutra. Stoga se za potrebe osvjetljenja ovog oltara na stropu probijen otvor kroz koji sunčeva svjetlost direktno pada upravo na taj prikaz sunca i hostiju koja s nalazi unutra pa se čini da samo sunce na oltaru sja. Zaista genijalno!

Ogromna zlatna pokaznica

Nažalost, nisam stigla obići sve kapele i zbirke koje se čuvaju unutar ove Katedrale, jednostavno nisam imala vremena. Međutim, jedan umjetnički predmet sam vidjela. Zove se monstranca, odnosno pokaznica i u nju se u posebno određen prostor stavi hostija te na Tijelovo u procesiji nosi cijelim Toledom. Napravljena je od 5.600 dijelova, 250 kipića, a sve je to spojeno s oko 7.500 vijaka. Materijal? Ma prava sitnica. Ovo dva i pol metra visoko čudo tadašnjeg obrtništva ima u sebi 183 kilograma srebra, 18 kilograma zlata te brojne bisere, smaragde i drugo drago kamenje.

No ono zbog čega mi je ovaj vrijedan umjetnički predmet najviše ostao u sjećanju jest upravo priča oko procesije za Tijelovo. Naime, svake godine biraju se četiri muškarca koji će ga nositi i to predstavlja ogromnu čast. Ali treba to prvo iznijeti van. Naime, ulaz u kapelu sv. Ivana (San Juan) nešto je viši od same pokaznice. Što to znači? To znači da četiri dobrovoljca kada je podignu na ramena, moraju kleknuti i klečeći proći kroz ulaz.

Nažalost, ulaz nije baš kratak. Zaboljele su me noge, i ruke, i koljena, i sve samo dok sam stajala u toj kapeli i gledala malo pokaznicu, malo taj prolaz. Kad se izađe u prostor Katedrale, malo je ipak lakše jer se može hodati, ali onda slijedi izlazak na ulice Toleda. Srećom, po gradu je ne nose, nego guraju na kolima koja su za nju izrađena 1781. godine. I tako nekih dva sata uzbrdo i nizbrdo po slikovitim ulicama Toleda. Samo usput budi rečeno, Tijelovo je u Toledu veliki blagdan i prema svemu što sam čula od vodiča, velika turistička atrakcija.

No još je nešto velika turistička atrakcija u Toledu. Riječ je o jednoj slici. Pogađate li o kojoj je slici riječ? Odgovor potražite u sljedećem nastavku.