Jedan dan u Toledu: što sam si kupila kao suvenire?

Kao vjerojatno i većini ljudi, na svakom putovanju nezaobilazna su mi postaja suvenirnice. Obično kupim magnete za prijatelje, nekakvu sitnicu za članove obitelji, a za sebe obavezno tanjur. Svatko nešto skuplja, ja skupljam tanjure s vizurama gradova koje posjetim. Međutim, da sam i ovdje samo to kupila, ne bi bilo vrijedno spomena, a pogotovo ne zasebnog poglavlja. Iz Toleda sam donijela nešto sasvim drugo.

Marcipan

Ako volite marcipan, Toledo je pravi grad za vas. Došao je do Španjolske i Toleda s arapskim osvajanjma, a proizvodio se u samostanima. Njegovi počeci u Toledu posebno su vezani za muški i ženski cistercitski samostan. Naime, prema legendi, redovnice cistercitskog Samostana svetog Klementa u Toledu napravile su ga u doba oskudice tijekom arapske opsade. Kako bi utažile glad stanovništva pomiješale su bademe (kojih su imale u izbolju) i šećer te dobiveno tijesto ispekle čime su dobile neku vrstu slatkog kruha, koja je mogla stajati nekoliko mjeseci bez da se pokvari. U situacijama opsade ta je “sitnica” vrlo bitna. I tako je nastao marcipan.

Marcipan u Toledu sadrži minimalno 50 % badema, dok ostatak odlazi na šećer i jaja (bjelanjak), te ponekad med. Kad se tijesto zamijesi, ono se reže i oblikuje u različite oblike te potom peče na visokoj temperaturi. Rezultat? Nešto što meni uopće nema okus po nama poznatom marcipanu (koji ja, usput budi rečeno, baš i ne volim). Ali definitivno je zanimljivo za probati.

Posjet obrtu damasquienado

Osim po marcipanu, Toledo je poznat i po proizvodnji damask noževa i nakita. Tradicija je to koja se iz Damaska proširila u Španjolsku još za vrijeme arapskih osvajanja i u Toledu se zadržala do današnjeg dana. Od srca preporučujem da, ako ćete imati priliku, posjetite jedan od tih obrta koji se u španjolskoj naziva damasquinado jer ondje možete vidjeti kako se ti predmeti izrađuju.

Dobro, izrada noževa, sablji, mačeva možda i nije toliko zanimljiva, ali izrada nakita zaista jest, a upravo je vizualno vrlo prepoznatljiv – na crnoj podlozi utkani su različiti motivi poput ptica, cvijeća, prikaza Toleda ili geometrijskih oblika.

A kako se izrađuje? Na čeliku koji je kemijski obrađen da bi postao porozan, prvo se urezuje skica, a potom dlijetom i čekićem utiskuju zlatne i srebrne niti i listići. Za jedan manji privjesak ili narukvicu potrebno je bar 2 dana rada na ukrašavanju. Nakon što ukrašavanje završi, slijedi nova kemijska obrada koja čelik čini tamnijim, a zlato i srebro sjajnima, Proces izrade završava stavljanjem izrađenog predmeta u okvir čime postaje narukvica, privjesak, naučnica.

Što se cijena tiče, reći ću to ovako – kada vidite postupak izrade, odmah će vam biti jasno koliki rad i trud zahtjeva ovo zanimanje te da je cijena sasvim prikladna. Pritom, cijena ovisi o tome je li predmet izradio majstor ili šegrt, koliko on godina iskustva ima, ali i o tome je li nakit napravljen ručno ili industrijski pri čemu će industrijski biti daleko najjeftiniji. Ono oko čega treba biti oprezan jesu, u nedostatku bolje riječi, krivotvorine. Teško ćete ih prepoznati prilikom kupnje u različitim dućanima u gradu, platit ćete ih kao da je original, a nakon nekoliko nošenja počet će vam ostavljati na koži tamne tragove.

Neću lagati i reći da nisam doživjela blaži infarkt kada sam vidjela cijenu i odgovorno mogu reći da je ovo najskuplji suvenir koji sam si ikada kupila, međutim, definitivno je i suvenir koji me najviše očarava. Jednako kao što me očarao i grad u kojem sam ga kupila, te u koji se jednoga dana planiram vratiti i to barem na nekoliko dana.