Notice o prapočecima – Homo crapiniensis

Jesen kao odlično vrijeme za šetnju i istraživanje u spoju s edukacijsko-rekreativnom kružnom stazom Hušnjakovo (2,5 km) otvara prostor za kratko objedinjenje zanimljivosti i informacija koje proizlaze iz jednoga od najbogatijih europskih nalazišta pračovjeka.

Da bismo došli do tzv. vrste homo sapiens neanderthalensis, valja se vratiti na natporodicu Hominoidea (hominoidi) unutar reda primata, zatim porodicu Hominidae odnosno na hominide kojima pripadamo zajedno s našim bližim i daljim precima. Porodica se od danas živućih jediniki dijeli na potporodice Homininae i Gorillinae (podjela na čimpanze i gorile) od kojih je naša potporodica podijeljena na rodove Homo i Asustralopithecus.

Dakle, kao hominidi, krovno, pripadamo carstvu životinja (Animalia), skupini primata unutar razreda sisavaca iz koljena kralješnjaka i odjeljka svitkovaca koji podrazumijevaju da nas se u nekom trenutku razvoja formirala kralježnica.

No, da bismo došli do našega roda, valja spomenuti mogući evolucijski razvoj hominida: Sahelanthropus tchadensis (Afrika, 7–6 mil. g.) i Ardipithecus ramidus (Etiopija, oko 4,3 mil. g.) kao rani hominidi i moguće prvi bipedalisti, a znanstvenici nisu suglasni je li riječ o periodu u kojem dolazi do odvajanja od čovjekolikih majmuna; zatim slijede još neki praprapreci kao Australopithecus anamensis (Afrika, 4.2–3.8 mil. g.), Australopithecus afarensis (Afrika, 3.8–2.9 mil. g.), Kenyanthropus platyops (Kenija, 3.5-3.2 mil. g.) i evo nas sve do poznatijih prapočetaka: homo habilis (Afrika, 2.4–1.5 mil. g.), homo ergastera ili erectus (Afrika, 1.9–1.5 mil. g.), homo heidelbergensis ili homo rhodesiensi (Afrika, Europa, Azija 600 000–200 000 g.), homo sapiens (Afrika, 200 000– g.), neandertalac (Euroazija 200 000–40 000 g.), kromanjonac (Europa, 40 000–10 000 g.)…

Homo sapiens neanderthalensis ili Homo crapiniensis

Prije 125 godina, upravo u ovom dobu godine, započela su iskapanja na području polušpilje na Hušnjakovom brijegu. Naime, zbog obaveza, nakon četiri godine od dobivenih nalaza nosoroga i bivola koje mu kao neke čudne kosti šalje lokalni učitelj, krajem kolovoza 1899. na Hušnjakovo u Krapinu dolazi geolog, paleontolog i antropolog Dragutin Gorjanović-Kramberger i otkriva ono što je danas poznato kao jedna od najbogatijih zbirki neandertalskoga čovjeka (Homo sapiens neanderthalensis).

Budući da je, za lokalno stanovništvo, Hušnjakovo bilo izvorište pijeska korištenoga u građevinske svrhe, moglo bi se reći da tako neki objekti uistinu odišu paleolitikom, ali i da je lokalno stanovništvo iskapanjem pijeska zaslužno za otvaranje nalazišta. Kramberger, naime, zaustavlja devastaciju nalazišta i uskoro kreće s iskapanjima na prostoru polušpilje, koja će trajati šest godina, do 1905.

Kramberger nalazište dijeli na devet slojeva, od kojih zonu 2 (od 2 do 4 sloja) proziva Homo sapiens jer je u tim slojevima nađeno najviše skeletnih ostataka, s iznimkom dječje lubanje u gornjem sloju br. 8. Preostaju tri zone: dabar, nosorog i špiljski medvjed, nazvane prema učestalim nalazima tih životinja u određenim slojevima.

Nakon niza radova o krapinskom nalazištu, Dragutin Gorjanović-Kramberger u Njemačkoj 1913. objavljuje drugu monografiju „Diluvijalni čovjek iz Krapine u Hrvatskoj“ u to vrijeme najopsežnije djelo (na europskom prostoru) o fosilnom čovjeku te prvi pravi dokaz o arhaičnosti ljudskog roda, kako piše naš pokojni paleontolog Jakov Radovčić, što je Krambergera svrstalo u sam vrh znanstvene elite tog područja.

Kosti puno govore

Kada se o Hušnjakovom brijegu govori kao o najbogatijem nalazištu, misli se na nalazište najbrojnijih neandertalskih ostataka (900 komada fosilih kostiju čovjeka). Naime, riječ je o ostacima oko 24 osobe, a prema dentalnoj analizi bila bi riječ o skupu od oko 80-ak osoba u dobi od 3 (najmlađa jedinka) do 27 godina (najstarija jedinka) kroz razdoblje od 8 do 9 tisuća godina.

Članovi krapinske zajednice neandertalaca imali su sreću živjeti u povoljnoj, toploj klimi između dvaju ledenih doba (tzv. interglacijal) nazvanih prema bavarskim rijekama, pa možemo reći da su dakle živjeli između Rissa i Würma odnosno između 117.000 do 130.000 godina, ali za krapinske nalaze je utvrđeno da je riječ o razdoblju od 120 000 do 130 000 godina.

Osim kemijske analize na koju šalje kosti, Kramberger je za analizu građe kostiju prvi u svijetu koristio rendgenske zrake. Suprotno prvotnim vjerovanjima o nepostojanju inteligencije i kulture u špiljskim ili polušpiljskim zajednicama, na temelju tumačenja nalaza o zbrinutim ozljedama i ukopima, vjeruje se da je postojao osjećaj zajedništva i empatije, a pretpostavlja se i neki oblik jezika i duhovnosti.

No, iskopane mahom polomljene kosti i lubanje za znanstvenike predstavljaju problem u interpretaciji. Postavljaju se pitanja radi li se o geološkim procesima ili pak kanibalizmu, i ako je riječ o kanibalizmu je li bio egzistencijalističke naravi (od članova svoje ili koje druge zajednice) ili duhovne odnosno religijske. S obzirom na pronađene grobove i načine ukopa, raspravlja se o ritualnosti ukopa i tzv. sekundarnom ukopu koji je podrazumijevao skidanje mesa s kostiju te njihovo ritualno pokapanje. To bi objašnjavalo rezotine ili zareze na kostima krapinskih neandertalaca.

Zanimljivo je da su, s nalaskom i proučavanjem mnogo komada zubi (oko 200), nađeni i dokazi zubne higijene u vidu čačkanja zubiju.

Da je dedek Kajbumščak, (ime za krapinskog pračovjeka prigrljeno iz pripovijetke Vladimira Nazora) zajedno sa svom materijalnom kulturom iskopanom na Hušnjakovu, u Muzeju krapinskih neandertalaca zasluženo dobio pomno i u suradnji sa svjetskim znanstvenicima osmišljeno mjesto odnosno koncept muzejskoga i eksterijernoga prostora, zaslužni su arhitekt i dizajner Željko Kovačić te muzealac i paleontolog Jakov Radovčić od kojih Grad Krapina naručuje idejni nacrt za muzej 1998. godine. Da je za autore ovo bio i životni projekt realizacije postava, ali i borba za financijska sredstva i takoreći bitka za muzej, govori činjenica da je Muzej otvoren 2010. godine. Muzej je ukomponiran u okoliš i nalazi se u zgradi ukopanoj u brijeg da bi arhitektonski podsjećao na polušpilju koja je izvor nalazišta.

Kaj su jeli naši prastari?

Životni vijek neandertalaca bio je ograničen na maksimalnih 40-tak godina, što nije čudno zbog stalnih aktivnosti lova, jednolične prehrane i bolesti za koje se smatra da se nisu puno razlikovale od bolesti danas.

Na pitanje: kaj su jeli naši prastari? odgovor je jednostavan. Većinski ili gotovo isključivo meso, što zdravstveno nije pogodovalo duljem životnom vijeku. Hranili su se i biljkama, a svakako možemo reći da su jeli lokalno i sezonsko. Zbog aktivnoga načina života, za razliku od naše svakodnevice, njihove prosječne dnevne potrebe za hranom su bile veće. Osim pretpostavki o zamkama za životinje (jama ili tjeranje na pad s litice), dokazano je da su koristili oružje za čiju je izradu potrebna određena intelektualna aktivnost.

Iako je dokazano da su izrađivali oružje i bili iskusni lovci, vjeruje se da su ujedno bili i lešinari. Na Hušnjakovu su pronađeni ostaci ugljena, pepela, kao i ogorjele kosti životinja te se smatra da su pekli meso, a možda se može govoriti upravo o najstarijem roštilju na svijetu, kako iz Kraneamusa tvrde.

Tako je vatra svakako produljila život: grijanje, kuhanje, pečenje mesa, a služila je vjerojatno i za neki vid obrane – od životinja primjerice. A kako su do vatre uopće došli?

I dok je, prema grčkoj mitologiji, vatru ljudima donio Prometej, okrutno kažnjen od bogova, naši su preci prije oko 130 000 godina vatru vjerojatno otkrili kresanjem kamena o kamen, tko zna, možda baš pripremom kamena da postane oružje ili kakvo oruđe, a onda se u tom trenu moralo na tlu naći i nešto suhoga lišća ili granja da bi se plamen aktivirao. Naime, ta se vatra kod krapinskoga pračovjeka palila baš kamenjem vulkanskoga podrijetla, pa se i u tom kontekstu o krapinskom pračovjeku govori kao o inteligentnom biću. Ognjište je oduvijek mjesto socijalizacije i okupljanja, a ujedno je i glavni dio špilje ili polušpilje u kojoj bi obitavali za nevremena i hladnoće te potrebe zaštite.

Suprotno prikazima špilja iz popularne kulture, smatra se da su neandertalci većinom boravili na otvorenom, u dolini Krapinčice koja je geografski predstavljala pogodno mjesto za lov, ali i sklonište.

Kamenje govori – musterijen

Osim nalaska kosti pračovjeka i životinja, na Hušnjakovu je pronađen velik broj kamenih alatki odnosno preko tisuću kamenih rukotvorina, a budući da su ljudi jedina bića koja za izradu alata koriste alat. Tako krapinsko nalazište otkriva da su i u njihovom slučaju korištena određena znanja i vještine zbog pronađenih barem šezdesetak kamenih alatki, od jednostavnijih strugalica do složenijih drvo-kamen kombinacija umetanja i pričvršćivanja obrađenog kamena životinjskim tetivama ili kakvim pogodnim biljnim vlaknima za neku drvenu dršku ili komad drva.

Krapinski pračovjek, naravno, koristi ono što mu je u okolici dostupno, pa je tu zastupljena već spomenuta stijena vulkanskog podrijetla – tuf ili pršinac. ti kameni ostaci s nalazišta pripadaju tzv. musterijenskoj kulturi srednjega paleolitika, nazvanoj po francuskom nalazištu Le Moustier koja se odnosi na razdoblje od  200 000 do 30 000 godina prije sadašnjosti, a raspravlja se o mogućem šarentijenskom tipu materijalne kulture musterijena koji podrazumijeva veći udio strugala (50 % – 80 %) u nađenom kamenom oruđu.

Još jedna veza duhovnosti i mogućih ritualnih praksi s neandertalskom populacijom očituje se i u interpretaciji nalaza paleoantropologinje, kustosice Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja i kćeri spomenutoga znanstvenika Jakova Radovčića, Davorke Radovčić koja je tijekom revizije kostiju orla štekavca s krapinskoga lokaliteta otkrila zapravo najstariji nakit na svijetu!

Naime, na orlovskim kandžama je uočila jednake zarezotine pozicionirane tako da zapravo sugeriraju nizanje vezicom (organskoga podrijetla) u neku vrstu nakita – ogrlicu, narukvicu ili sl. što je ljudska karakteristika ili kako je Jakov Radovčić komentirao „početak promišljanja svijeta oko sebe“.