Jedan dan u Toledu: šečući ulicama Toleda

Dok šećete Toledom nikada ne biste pomislili da se uz njegovo ime veže jedan ovako krvavi događaj. Naprotiv, puno više ostavlja dojam jednog romantičnog grada, okružen zidinama, ispunjen predivnim građevinama te ispresijecan uskim, zavojitim i strmim ulicama koje se sastaju na pitoresknim trgovima. Pritom, kada kažem uskim ulicama, zaista to i mislim. Mnogima od njih kada prolazi automobil zauzme cijelu širinu ulice. Ni za pješaka ne ostane mjesta. Zapravo, nije to ništa toliko posebno u odnosu na mnoge mediteranske male gradove, kao i gradove koji su zadržali svoj srednjovjekovni izgled. Osobno, Toledo me jako podsjetio na Rovinj (s razlikom da u Toledu nema mora na vidiku), ali i mnoga druga mjesta i gradiće u Istri.

Prema riječima vodiča, nekada su ove ulice bile natkrivene, odnosno izgledale kao nekakvi tuneli. Zašto? S obzirom na to da su građani imali prilično ograničen prostor proširivanja svojih kuća (na cestu dalje ne ide, osim ako želite susjedu ući u kuću), a i njihova visina nije mogla biti neograničena, problem su riješili tako da bi prostor na drugom katu proširili iznad ceste. Time su dobili veći stambeni prostor, ali i manje sunca, manji protok zraka, pa posljedično i više bolesti i zaraza. Da se taj problem riješi, u jednom je trenutku donesena odluka da se sva ta proširenja moraju srušiti. Ipak, za uspomenu i dugo sjećanje na ovakav stil gradnje, ostavili su ta proširenja na nekoliko mjesta u gradu.

Posebnu pažnju privlače i same kuće. Dok jedan dio ima normalne ravne i obojene fasade (što i nije toliko posebno), na drugom je dijelu ostao vidljiv građevni materijal. Iako ima onih od cigle, zanimljivije su one od obrađenog i neobrađenog kamena jer zaista pridonose tom starinskom, srednjovjekovnom izgledu grada. Jako mi se sviđa to nisu imali potrebu ili nisu smjeli to „urediti”.

Njihovoj draži pridonose i drvena jednostruka ili dvostruka vrata, također ostatak nekih davnih vremena. Ako obratite pažnju na njih, vidjet ćete da neka imaju na vratima ugrađena manja vrata. Razlog tome je bio vrlo jednostavan i vezan je za samostane, crkve i palače. Naime, cilj svih tih građevina uvijek je bio impresionirati i pokazati moć i bogatstvo, pa su zato i vrata morala biti velika i impresivna. S veličinom je dolazila i masivnost zbog čega je cijelu tu konstrukciju bilo je teško otvarati i zatvarati, a samim time i kontrolirati. Stoga se posjetitelje obično puštalo kroz mala vrata kao način osiguranja objekta. Jednostavno, kroz njih istodobno nisu mogle proći dvije osobe, a u slučaju napada, brže su se mogla zatvoriti. Čak i ako bi napadač ili napadači uspjeli ući, trebalo im je vremena da se provuku i time su automatski gubili na brzini i faktoru iznenađenja.

Ipak, to nije sve! Osim zanimljivih fasada, ulica, vrata, poštanskih sandučića, u Toledu ćete naći i najmanji prozor na svijetu. Barem tako kaže Guinnessova knjiga rekorda. Pazite, morate dobro gledati jer biste ga mogli promašiti. Naime, prozor je manji od dlana odrasle osobe. Danas ne znamo čemu je taj prozor služio, a i o natpisu koji se nalazi na njegovoj donjoj strani se raspravlja. Neki kažu da piše „Hvala, Alah!”, dok drugi tvrde da je arapskim pismom upisana riječ Talaytula, nekadašnji arapski naziv za Toledo. Istinu o nastanku ovoga sićušnoga prozora vjerojatno nikada nećemo saznati, ali to nije ni bitno. Ovako će barem uvijek pobuđivati maštu svakoga tko ga vidi.

Kraljevska škola za plemenite djevojke

U toj šetnji i otkrivanju Toleda jednim sam mjestom ostala zapanjena. Ne zbog njegove ljepote, veličine i sličnoga, nego zbog njegove funkcije. Jeste li znali da je Toledo od 1551. godine imao školu za djevojke? Ja nisam. I ne samo to što ovdje djevojkama bilo omogućeno školovanje u vrijeme kada se generalno smatralo da im to nije potrebno, nego je škola bila usmjerena na djevojke iz siromašnijih obitelji.

Inicijator ove Kraljevske škole za plemenite djevojke (Colegio Real de Doncellas Nobles) bio tadašnji nadbiskup Toleda kardinal Juan Martínez Silíceo, a ideja mu je bila da se na tom mjestu omogući školovanje djevojkama iz siromašnijih obitelji koje žive na području Nadbiskupije Toledo. Da bi osigurao funkcioniranje svog projekta u budućnosti, Silíceo je školu stavio pod trajno pokroviteljstvo nadbiskupa Toleda, a nešto kasnije španjolski kralj Filip II. također je postao njezin pokrovitelj i taj status ostavio u nasljedstvo budućim španjolskim vladarima.

Obrazovni program bio je usmjeren religijski i humanistički te je polaznice pripremao za njihovu buduću ulogu majke. Kroz njega je prošao veliki broj djevojaka, pogotovo ako se uzme u obzir da je prestao s radom 1990. godine. Škola je osiguravala miraz svojim učenicama prilikom udaje, dok su one koje su se željele zarediti i ući u samostan, mogle to uraditi bez miraza (u to vrijeme samostanima se također plaćao miraz u slučaju zaređenja djevojke). Ako bi pak umrle bez potomaka, muž je miraz morao vratiti školi. Na čelu škole, kao rektorica, bila je žena!

Škola je bila proširena između 1900. i 1903., a tada je izgrađen i zatvoreni hodnik iznad ulice koja je razdvajala staru i novu školsku zgradu. Taj je hodnik djevojkama osiguravao siguran prolaz, a da ne moraju izlaziti, čime su izbjegavale mogućnost da im se vani nešto dogodi.

„Grad triju kultura”

Sve ove zanimljive detalje koje sam spomenula možete naći u trima nekadašnjim dijelovima Toleda – židovskom, muslimanskom i kršćanskom. Upravo zbog nekoliko stoljeća dugog suživota ovaj se grad naziva i „gradom triju kultura” jer su sve one obilježile njegov razvoj i njihovi su ostaci i danas vidljivi. S obzirom na to da se Toledo tijekom povijesti zadržavao unutar svojih zidina i nije baš imao mjesta za širenje, mnoge su građevine ostale sačuvane unatoč promjenama vlasti i kultura, samo su promijenile funkciju.

Možda jedna od najvažnijih ostavština tog suživota jest grupa prevoditelja koja se popularno naziva Toledska škola za prevoditelje. Ovi prevoditelji kršćanskog i židovskog podrijetla iz 12. i 13. stoljeća prevodili su s arapskog na latinski jezik jezik djela antičkih autora poput Aristotela, Ptolomeja, Galena i drugih koji su ostali sačuvani u arapskim prijevodima. Upravo zahvaljujući političkom, društvenom i kulturnom ozračju kakav je tijekom srednjeg vijeka vladao u Toledu, zapadna je civilizacija dobila pristup antičkim znanjima i kulturi, koja je bila za nju do tada izgubljena.

Tolerancija koja je postojala i pod arapskom i pod srednjovjekovnom kršćanskom vladavinom potrajala je do rekonkviste. Prvi su nastradali Židovi koji protjerani iz Španjolske 1492., a potom i Mauri (muslimani) 1502. godine. Ipak, granice su uvijek bile bitne. Židovi su stanovali u svojoj četvrti (i danas su sačuvana vrata koja vode u njihov dio grada), muslimani u svojoj, a kršćani u svojoj, s time da je raširenost religijskih objekata dvije potonje religije ovisila o tome koja je na vlasti.

Židovska četvrt imala je dakle, svoj posebni ulaz, ali ono što me oduševilo bio je prijelaz iz muslimanskog u kršćanski dio. Naime, ako želite možete ići okolo naokolo da dođete do Katedrale, ali isto tako možete proći kroz tajni prolaz. Realno, nije toliko tajni, ali kada se prvi puta prolazi onuda malo je teško znati koja vrata će vas uvesti u nečije dvorište, a koja će biti prolaz koji skraćuje put i vodi do toledske prvostolnice.

Kada se prođe kroz vrata ulazi se u jedan natkriveni dio, a onda dalje usku ulicu. Naravno, čim su ovakva mjesta u pitanju odmah mi proradi mašta. Tko je sve ovuda prolazi i po kakvom poslu? Kakve su se spletke možda dogovarale u ovim mračnim zakutcima? Jesu li ovi zidovi svjedoci i neki zabranjenih (ne)sretnih ljubavnih priča? Utonuti u ta davna vremena uopće nije teško na ovom mjestu. Iako, moram priznati da sam pomislila kako bi bilo super da je cijeli prolaz natkriven jer bi to definitivno pridodalo njegovoj tajnovitosti.

Međutim, kada sam došla do njezinog kraja, potpuno sam zaboravila na svoje misli o mračnom i tajnovitom tunelu. Jer tu me je čekao prekrasan pogled na Katedralu.